Pretplati se
Znam da mogu bolje i više

EDINA SELESKOVIĆ

Znam da mogu bolje i više

Sa umjetnicom Edinom Selesković, poznatom po skulpturama golubova Think Freedom koje putuju svijetom, razgovarali smo, između ostalog, o ljubavi zbog koje se iz New Yorka vratila u rodnu Tuzlu, a u kojoj sa suprugom Zlatkom Berbićem u aprilu priprema Festival savremene žene

Razgovarala: Mersiha Drinjaković

“Ovih dana puno dolazim i puno odlazim. Ali tako se i osjećam najbolje. Nekako u pokretu se rađaju nove ideje i novi izazovi. Ove godine želim raditi još više i pomjerati granice, jače i upornije. Ova zima je priprema za sve to”, govori Edina Selesković (44), jedna od najpoznatijih savremenih umjetnica u BiH, koja se prije sedam godina iz SAD-a, gdje je 1991. otišla preko srednjoškolske učeničke razmjene, vratila u rodnu Tuzlu. U Washingtonu je završila akademiju Corcoran School of Art, odsjek Skulptura, a život ju je onda odveo put New Yorka u kojem je živjela do 2011. godine i u kojem je procvala kao umjetnica, našavši se i na spisku 1000 slikarica SAD-a objavljenom u Nacionalnom muzeju žena u umjetnosti. Također, u New Yorku je s umjetnicom Heather Jordan osnovala modnu kuću Anie Rexe. U domovinu se vratila zbog ljubavi prema tuzlanskom poduzetniku Zlatku Berbiću, vlasniku radija Kameleon, a prije šest godina postala je majka djevojčice kojoj su dali ime Aya Ella. Edina danas živi i radi na relaciji New York – Sarajevo – Tuzla. Njen projekat Think Freedom, koji je pokrenula 2015., globalno je prepoznat pa hiljade njenih skulptura golubova mira obilaze svijet. Edinina instalacija sačinjena je od dvije metalne trake koje se savijaju u oblik ptice. U svoj projekat uključila je i mlade, a u razgovoru s njima saznaje šta za njih znače umjetnost i sloboda i budućnost. Mladi svoje poruke stavljaju na metalne skulpture, a koje se potom u vrijeme predstavljanja instalacije podižu u zrak.

Ipak, njenu pažnju trenutno zaokuplja jedan veliki projekat. Naime, ona i Zlatko, uz pomoć svoje online platforme Ženski.ba, odlučili su pokrenuti Festival savremene žene, koji će u Tuzli biti održan od 19. do 22. aprila. Ovim festivalom žele skrenuti pažnju na sve dosadašnje uspjehe žena, te postati regionalni centar okupljanja i umrežavanja žena.


Šta je specifičnost Festivala savremene žene?
– Prvi put u istoriji ove regije otvaramo pitanje gdje smo mogli biti i kuda idemo u narednih pedeset godina. Kako ženske uspjehe izjednačiti na društvenoj ljestvici i stvoriti inspirativne uzore – superžene za mlade naraštaje djevojaka i djevojčica. Festival je proizašao iz našeg projekta Superžena, koji je također organizovan pod krovom portala Ženski.ba, jednog od Kameleonovih portala. Naša ogromna želja je bila prvenstveno da damo prostor uspješnim pričama, da damo medijsku sliku mladima i uputimo poruku – da se može, kad se hoće, i da uspješne priče postoje. Festival će Tuzlu učiniti gradom žene u ta četiri dana u aprilu. Od BKC-a do hotela “Tuzla”, u ovim prostorima će se održavati koncerti, izložbe, predstave, sajam savremene žene, predavanja, paneli, diskusije o načinima na koje žena može uspjeti u našem društvu.


Šta će sve biti u fokusu festivala?

– Bavit ćemo se svime: naukom, kulturom, marketingom, biznisom, politikom, zdravljem, fitnesom, feng shuijem, književnošću… Pričat ćemo o ozbiljnim temama, na jedan drugačiji način, kroz lična iskustva. U ovom momentu je potvrđeno preko stotinu govornica tako da je program vrlo bogat i zanimljiv. Dolaze nam žene iz regije, Evrope i SAD-a, puno njih po prvi put će se naći u Tuzli. Radimo ovo baš u Tuzli jer je ona imala i ima reputaciju otvorenog grada koji prihvata nove poglede i nove ideje i to ćemo i potvrditi u aprilu.


Šta očekujete od ovog skupa?
– Kada bi deset mladih žena u publici nakon istupa neke od naših govornica rekle sebi: Ako može ona, mogu i ja, naš cilj bi apsolutno bio ispunjen.


Zašto ste se vratili iz New Yorka? Jeste li se ikad pokajali?
– U BiH sam posljednjih sedam godina puno više nego što sam bila od 1991. kad sam otišla u SAD. U Americi sam našla svoj poziv i drugi dom, ali sam u BiH pronašla ljubav, upravo onda kada sam bila sigurna da se takve priče dešavaju samo u filmovima. Ali odavno ne gledam na jedno mjesto ili jedan grad kao na definiciju mog postojanja. U New York sam otišla samo s diplomom i romantičnom idejom o umjetnosti i nije me iznevjerio, pa i u Tuzlu sam došla nakon 20 godina samo sa romantičnom idejom o ljubavi koja me nije iznevjerila. Ustvari, apsolutno sam sigurna da je čovjek tvorac svoje sreće bez obzira gdje se nalazi. Moj život je ovdje definitivno komplikovaniji, ali isto tako mi daje ono što  New York nikada nije mogao, a to su porodični život i život zajedništva.


Imate li ovdje slobodu kakvu ste imali u New Yorku? Šta vam nedostaje iz Amerike?

– Hahaha! Sloboda je fenomenalna riječ. New York je grad koji treba doživjeti. Na nekoliko dana ili na deset godina, nije važno, ali ga treba doživjeti. Ali ste slobodni onoliko koliko sebi dozvolite. Ni tamo, a ni ovdje nisam pustila eksternim uticajima da me nose svojim strujama. Moj svijet je i dalje intiman i zaštićen u krugu porodice i ljubomorno ga čuvamo. Taj epicentar mi daje slobodu da budem svoja. Nedostaju mi pozitivna energija i kreativnost koje obasipaju New York, ali to pronalazim u ovom epicentru porodice koja me hrani željom da budem još bolja osoba, umjetnik, majka

“U New York sam otišla samo s diplomom i romantičnom idejom o umjetnosti i nije me iznevjerio, pa i u Tuzlu sam došla nakon dvadeset godina samo sa romantičnom idejom o ljubavi koja me nije iznevjerila”


Možete li napraviti paralelu umjetničke scene između BiH i SAD-a?

– U BiH postoji nevjerovatan broj talentovanih ljudi. Ono što bih promijenila ovdje jeste ideja da su umjetnici jedni drugima konkurencija. U New Yorku brzo shvatite da niste nikakva konkurencija jedni drugima. Štaviše, takmičenje mora biti intimna stvar poticanja svog potencijala i težnje za uspjehom. New York je izgrađen zahvaljujući umjetničkoj zajednici i podršci koju umjetnici pružaju jedni drugima. Toliko su puta prilike koje sam imala bile rezultat preporuke drugih kolega, razumijevanja da je uspjeh jednog od nas ustvari mogućnost uspjeha sviju. Mislim da nam u BiH nedostaje tako malo da postanemo poznati kao zemlja kulture, umjetnosti, kreativnosti. Uostalom, kreativnost je u BiH  neophodnost svakodnevnog života.


Kako je nastala modna kuća Anie Rexe? Šta sve obuhvata i kako vodite biznis na drugoj strani okeana?
– Brend Anie Rexe je krenuo kao jedna velika saradnja umjetnika iz različitih disciplina: muzike, plesa, fotografije, mode... Moda nam je ispočetka bila samo jedan kišobran kako bismo ujednili sve te umjetnike i prezentovali ono što oni rade. Samo ime Anie Rexe je izmišljeno, iza tog lika, odnosno brenda, stojimo moja kodizajnerica, umjetnica Heather Jordan, i ja. I nas dvije okupljamo sve te umjetnike. Anie Rexe je danas rijedak oblik mode, apsolutni haute couture. S klijentima radimo isključivo “jedan na jedan”. Anie Rexe nije prisutna ni u prodavnicama, niti u modnim kućama. Klijenti nam dođu na konsultacije, razgovor, druženje, i onda dobijemo neki proizvod iz svega toga. To više niko ne radi: znači, napravimo lutku od tvog tijela i na toj lutki napravimo haljinu. Anie Rexe je, međutim, prerasla i u nešto više od toga; radili smo i kostimografiju za nekoliko nezavisnih filmova, kao i za pozorišne predstave. Nisam sanjala da mogu biti dio modnog ili filmskog svijeta New Yorka, ali mi je to upravo Anie Rexe omogućila. Znala sam da smo uspjeli s tom pričom kad mi je na jednoj zabavi jedan fotograf rekao: “Aaaa, pa upoznao sam ja Anie!” Pokušala sam objasniti kako se radi o izmišljenom liku, ali bio je uporan da zna Anie, pa sam odustala. 


Posljednje tri godine zaokupljeni ste projektom Think Freedom?
– Otkada sam u BiH, ponovo nakon toliko godina odsutnosti, shvatila sam da nemam prava zatvoriti se u atelje i okupirati se samo sobom i svojim radom. Osjetila sam odgovornost prema prostoru i vremenu u kojem živim – da ga učinim ljepšim, boljim i to na način koji je meni blizak, kroz umjetnost. Think Freedom za mene nije tek skulptura ili multimedijalna instalacija, impresivna fotografija u medijima; ona je moje nastojanje da približim umjetnost publici, da podijelim svoje iskustvo i uvjerenje da umjetnost može povezati ljude, da ima snagu biti glas razuma u nerazumijevanju. Think Freedom za mene, a i za sve one koje oko sebe okuplja, znači biti dio nečega većeg od nas samih.


Šta predstavlja projekat Postcard i kakve veze s njim ima astronautkinja Nicole Stott?

– Projekat Postcard, koji vodi Maria Lanas, povezao je Think Freedom s astronautkinjom Nicole Stott i njenim nastojanjem da umjetnost bude medij koji će podići svijest o djeci oboljeloj od raka. U suradnji s Nicole smo uspjeli u nakani da djeca iz Dječije bolnice UKC-a u Tuzli oslikaju dijelove svemirskog odijela i pošalju svoje poruke slobode i radove u svemir. Nevjerovatno je biti dio te priče, ali i ogromna satisfakcija dokazati da ništa nije nemoguće i da snovi, koliko god fantastični, mogu postati stvarnost.


Gdje vas projekti sve vode ove godine?
– Ove godine Think Freedom putuje Evropom i Južnom Amerikom, a pregovaramo i sa gradovima u Kini. Na toj turneji Think Freedom predstavlja Bosnu i Hercegovinu, mlade umjetnike i mlade ljude, kao i kulturu kao neotuđiv dio ovog podneblja. Taj put će se nastaviti sve do 2020. godine, kada ćemo biti na 47. ulici u New Yorku.


Šta vas pokreće kao umjetnicu?
– Moje ideje su moje bogatstvo. One me tjeraju da stvaram. Ne daju mi mira. Moja je borba ostvariti ih.


Kako se vi i suprug Zlatko Berbić nadopunjujete i slažete s obzirom da ste umjetnička direktorica radija čiji je on vlasnik?
– Teško je objasniti ljudima oko nas da provodimo 24 sata dnevno zajedno. Teško mi je ponekad shvatiti da sam pronašla osobu s kojom mogu podijeliti sve, jer sam dugo vremena u svim sferama svoga života bila sigurna da sam vuk samotnjak – sama sebi dovoljna. Zlatko i ja smo jednostavno shvatili da nam je bolje zajedno nego odvojeno, i u poslu i kod kuće. Ja sam tu da mu pomognem u svemu što radi i znam da je on tu za sve moje “lude” ideje. To je neprocjenjivo. Mi živimo, za mnoge druge, na vrlo čudan način jer radimo jako puno i ne posustajemo u želji da mijenjamo svijet oko nas. Kada nas ljudi pitaju gdje zapravo živimo, naš odgovor je: u autu, avionu, kamionu… Ali za nas taj način života jedino ima smisao. Ponosim se što je naš život onakav kakvog smo ga mi odsanjali, a ne onakav kakvog bi ga drugi skrojili.

“Ono što bih promijenila ovdje jeste ideja da su umjetnici jedni drugima konkurencija. Štaviše, takmičenje mora biti intimna stvar poticanja svog potencijala i težnje za uspjehom”


Kakva ste kao majka?

– Teška! Hahaha... Ili odlučna, uporna, radna. Sve što sam postigla nosi iza sebe milion neuspjeha, uspona i padova, puno rada. Jednostavno znam da nisam osoba kojoj nešto lako dolazi, ali ko jeste? Trudim se ljudima oko sebe prenijeti svoja iskustva, ali i naučiti od njih. Drago mi je što mogu pobijediti strah od novih izazova i što znam da mogu bolje i više.


Umjetnica, poduzetnica... šta smo zaboravili?

– Rudar… uporni romantičar s vjerom u potrebu za bezuvjetnim optimizmom.


Koje slavno umjetničko djelo vas najbolje opisuje?
– Picassova Guernica. Sve što radim može stati u tu sliku. Još nisam uspjela napraviti svoju Guernicu, ali uživam u procesu koji mislim da vodi do nje.


Kako se odvija vaš svakodnevni ritam?

– Apsolutno nemam rutinu, štaviše, bježim od nje. Svakom danu prilazim kao novom izazovu i ne znam gdje me vodi… u New Yorku, Tuzli, Sarajevu. Nekome je to zastrašujuće, a meni jedino normalno. Uostalom, moj rad zavisi od moje inspiracije i ja nad njom nemam kontrolu. Znam da radim isuviše, ali nisam spremna to promijeniti. Atelje i dom su mi centar svijeta i trudim se tome posvetiti. Ponekad mi to uspijeva, ali često baš i ne.


Šta radite kad ne radite?

– Voljela bih da odgovor na ovo pitanje bude bavljenje sportom, jogom ili planinarenje, ali nije. Kada ukradem vrijeme za sebe, onda razmišljam, preispitujem, maštam…. Sanjar sam.


Gdje biste voljeli postaviti svoju izložbu a niste dosad uspjeli?
– Odlično pitanje! Uvijek, svjesno ili nesvjesno, stavljam ciljeve pred sebe koji su naizgled neostvarivi. Retrospektiva u MOMA-i je san svakog umjetnika, pa i moj, ali za života.