KAD LJUBAV PORANI
13.04.2017. u 08:48 sati


Imer Pezo

KAD LJUBAV PORANI


Prijatelj me zamolio, a ja bez razmišljanja pristao da budem „mirdžija“, ne sluteći u što sam se upustio. Naime, njegov sin, devetnaestogodišnjak, zaljubio se u dvije godine mlađu djevojku, učenicu trećeg razreda gimnazije. Prva ljubav ponese ih na krilima zanemarivši strogi nadzor i granice zabranjenog. Prigrlili su jedno drugo iz srca, okitili suosjećanjem i darežljivošću, sa svakim susretom rasplamsavali zajedničku težnju da dvije polovice spoje u jedno cijelo. Bolnu razdvojenost odlučiše prekinuti zajedničkim životom, buđenjem jedno pored drugog. Nisu se obazirali na to što nemaju redovna primanja ni krov nad glavom, ni što ljepšoj polovici jednog cijelog nedostaje godina do punoljetstva. Žar sreće snovima ispunjen potvrdiše zavjetom, a zavjet dadoše vrelim usnama što uzdrhtaše. Uz vreli dah jedno drugom obećaše da voljeće se do kraja života. Pomisao na roditelje raskinu sretni drijemež. Zapitaše se hoće li oni imati razumijevanja za njihovu ljubav? Pred njima hukti želja za novim početkom. Mladić odlučno i čvrsto uhvati svoju izabranicu za ruku i odvede je pred roditelje. Na stazi voljenih oči sjene: „Biće nafake, ostaće se živo“, izustiše tješeći sebe, ali i roditelje. Jedinu zabrinutost iskazaše za brigu njenih roditelja. ,,Kćeri, javi se majci'' naredi svekrva snahi. Čuvši majčin tužan glas, duša djevojačka zajeca, ali se i pobuni kad začu ljutitog oca kako zbog poljuljanog ponosa grešku traži u mladiću, u ljubavi njenoj. Ali splasnu očev bijes kad je saznao da je kćer svojom voljom zakoračila u kuću tuđina. Odrediše dan i vrijeme posjete. Istog trena zavladala je uzbuna oko dočeka. Zbog želje da sve blista i bude perfektno, mladim domaćinima nastupiše stresni dani. Raspitalo se pa se pripremala omiljena jela gostiju, žalilo se što nema dovoljno vremena kako bi se obijelili požutjeli zidovi stana... Bogatoj sofri jedino ja sam se obradovao, drugima knedla u grlu nije dala ukusna jela probati. Mlada, vidjevši roditelje kako dolaze, bosa istrča da ih dočeka; bol i radost spletoše im ruke u zagrljaj. Roditeljima se učinilo da je porasla. Okružen zebnjom što ne zna kud bi, započinjao sam razgovor, ali prije bih santu leda razbio nego ovaj tovar roditeljske tuge. Izjava mladog para da imaju što je najpotrebnije zapališe nam srca, a usne nam se razvukoše u slab osmijeh. Svaka izgovorena riječ bijaše suvišna, a na moje veliko zadovoljstvo, hrana s bogate sofre odjednom poželjna. Prijatelji se srdačno oprostiše, pravdajući se i izvinjavajući jedan drugom: ,,Nadam se da shvatate moju brigu. Mi kad mačiće udomimo kod dobrih ljudi, bolujemo i tugujemo za njima, a kako ne bismo za vlastitim djetetom.'' Tih riječi prisjetih se ovih dana, kad teška srca pokušavam pronaći udomitelje mačićima. Naime, mladi bračni par iz moje priče je, nakon nekoliko prepirki, odlučio okrenuti leđa jedno drugom i samostalno krenuti u suprotnim životnim pravcima, pritom ostavivši na milost i nemilost ulice mače od tri-četiri mjeseca. Ozebla i izgladnjela, dva je dana čučala mačkica na kućnom pragu nadajući se povratku svojih vlasnika... I danas, nekoliko godina kasnije, često gleda u pravcu puta na kojem su nestali. Njena odanost oduševila me, ali tužno mjaukanje me ražalostilo. Odlučih da je udomim. Ubrzo je odrasla i sazrela, ali ja to nisam htio prihvatiti − u mojim očima ona je i dalje bila malo mače. Ali oko kuće su se počeli motati i zavijati mačori, a mi ni slutili nismo da će se našoj mjezimici neko od njih dopasti. Štitili smo je, ne shvatajući da joj time nažao činimo. Podstaknuta potrebom, i možda ljubavlju prema nekom mačoru, iskrala se iz kuće i provela noć u novom, nepoznatom, ljepšem doživljaju. Kad se sljedećeg dana pojavila, frktala je na mene. Ne obazirući se na to, presretan sam je prigrlio, okupao i nahranio. Vrijeme je provodila sjedeći na prozoru, posmatrajući krupnog sivog mačka koji je dolazio svaki dan i satima mjaukao buljeći u prozor. Razmjenjivao je nježnosti s našom mjezimicom, milovali su jedno drugo pogledom. Jednog dana mačor je nestao. A ona je i dalje čekala sjedeći na prozoru. Nije bila raspoložena za igru i jelo; nervozno je tumarala od prozora do prozora, nadajući se da će ga ugledati. Kad je prestala gledati kroz prozor, stomačić joj je svakog dana bivao veći. Nakon tri mjeseca na svijet je donijela četiri prelijepa mačića... Ko od nas nije stajao na raskrižju gdje nestaju lijepi običaji? Tamo, gdje se uzbuni neobuzdani žar, koji učini da nas preplave osjećaji, koje razum želi nadvladati. Tamo, gdje se emocije ne izruguju onome što je prirodno u našim srcima. Odabrati pravi smjer. Izgubiti nagon za natjecanjem. Ne graditi strategije lukavstva, nepotrebnog i pretjeranog... Ne dozvoliti da nam život bude lišen najvećeg zadovoljstva. Učiniti dobro sebi. Prepoznati vlastite snage što nas tješe i zaustavljaju jecaje. Prednost dati prefinjenom i složenom življenju... Jer samo ljubavlju u životu ostavljamo trag.
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
KAD LJUBAV PORANI Imer Pezo
KAD LJUBAV PORANI
SERENDIPITY Farah Krvavac
SERENDIPITY