Nedavno objavljeno

Elma Kovačević i Esad Bajtal: Naše dane sada ispunjava sin Zejn

Prof. dr. Esada Bajtala, sarajevskog pedagoga, psihologa, filozofa i sociologa kojeg zbog otvorene podrške bh. demonstrantima i sjajnih političkih komentara opsjedaju domaći i strani novinari, posjetili smo u kućnom ambijentu, te upoznali njegovu suprugu, bivšu ambasadoricu BiH u Kraljevini Norveškoj Elmu Kovačević, i jednogodišnjeg sina Zejna

Napisala Živana Jovančić
Snimio Jasmin Brutus

Među malobrojnim intelektualcima koji su podržali socijalni bunt nezadovoljnih građana u Sarajevu i drugim gradovima, prof. dr. Esad Bajtal bio je prvi koji je reagovao istog dana kad su počeli protesti. Profesor koji, po vlastitom izboru, nikad nije bio dežurni mislilac, ovog puta se preko noći našao u vrhu javne pozornosti i danas u našoj zemlji ne postoji možda niko ko je toliko tražen kao Esad Bajtal. Sada svi žele da čuju njegov komentar ili mišljenje, svi ga pozivaju, svi ga traže za sagovornika: domaće TV stanice, dnevne novine i politički magazini, a isto tako traže ga i novinari iz Slovenije, Srbije, Crne Gore, te njihove inostrane kolege sa moskovskog Kanala 5 i škotskog BBC-ja. Slava koja ga je iznenada zadesila nije ga zanijela; uostalom, sarajevski pedagog, psiholog, filozof i sociolog opšte interesovanje koje je pobudio svojim javnim istupima ne želi nazivati slavom, nego stavom. Moglo bi se reći da je najviše iznenadio, možda čak i fascinirao protagoniste bunta već samim tim što su mogli da se identifikuju sa istaknutim intelektualcem, a on sam se pita zašto da ne stane na njihovu stranu.

Hljeb i kruh

“Građanska pobuna, građanski otpor, to su ljudska prava, to su demokratska prava, to je civilizacijsko dostignuće. Zašto ne stati na stranu onih koji se bune u ime svog prava da žive ljudski dostojanstven život. Oni se bune i traže samo jedno: traže hljeb, traže kruh. Za sebe i svoju djecu. Molim vas, recite mi kako bi se zvao protuargument argumentu koji se zove – kruh”, komentariše prof. dr. Bajtal i kritikuje pokušaj vlasti da na više načina dezavuiše demonstracije i predstavi u negativnom svjetlu građane koji se bune, koji su bijedni, opljačkani, izvarani. “Možda neko na to pristaje, ja ne pristajem. Ja sam prvi dan stao na tu stranu čineći to iz vlastitih principa. Ne da bih stao uz nekoga, nego da bih stao uz princip prava i prava na pobunu. Dakle, stao sam uz principe, ne uz demonstrante. Druga je stvar što njima to odgovara, i što meni to odgovara kako u ljudskom tako i u moralno-profesionalnom smislu. Ako već jesam to što jesam, ako se bavim humanističkom znanošću, onda me može zanimati samo istina, istina ovog pokreta, istina pobune i demonstracija, a ona se zove – glad, bijeda, siromaštvo i poniženost građana BiH.”

Esad Bajtal je 22 godine bez zaposlenja, zadnju platu primio je 31. marta 1992.

Anali našeg poslijeratnog života zatrpani su primjerima ljudskog gubitništva, naša nekadašnja nadanja istovremeno nestaju, postajemo svjesni vlastitog nazadovanja u ovom svijetu, a to je ono što brine i profesora Bajtala. “U ovoj maloj zemlji vi spadate ili u grupu od 50 posto onih koji žive na granici siromaštva, ili spadate u grupu od 700.000 onih koji žive ispod granice siromaštva, ili ste u grupi od 550.000 nezaposlenih ili ste među 70 posto mladih koji žele da odu iz ove zemlje. Usto, naša zemlja spada među 13 najjadnijih u svijetu, naša kupovna moć najmanja je u Evropi, a Sarajevo je grad skuplji od Amsterdama. Vi imate pravo na sve što sam pomenuo, ali nemate pravo da kažete da ste gladni, žedni, bosi, siromašni i nezadovoljni. Ako je to tako, ko to nama onda priča o demokraciji i demokratskom uređenju ove zemlje. Na tom diskreditiranju pobunjenih ljudi pada priča o demokratima, kako sebe nazivaju članovi svih tih demokratskih stranaka.”

Igre i draži sudbine

Možda će i ove riječi poslužiti nekome da diskredituje sarajevskog profesora, kao što se to, u sličnim prilikama, ponekad dešavalo, ali od trenutka kad je otvoreno stao uz građane zasule su ga pohvale sa svih strana. Vjerovatno niko među protagonistima bunta nije mogao ni naslutiti da postoji gotovo nevjerovatna koincidencija između njih i profesora. A evo zbog čega dijele istu sudbinu: Esad Bajtal je 22 godine bez zaposlenja, zadnju platu primio je u posljednjim danima bivše države, 31. marta 1992. godine, nikada nije pripadao nijednoj partiji, ni u onoj a ni u ovoj državi. “Nikada od sebe nisam pravio slučaj”, riječi su ovog čovjek koji nije težio sticanju, kako kaže, profanih statusnih amblema kao što su bogaćenje, automobili ili raskošne vile. Njegov kapital su ogromno znanje, autorske knjige, koautorski i drugi naučni radovi, življenje u skladu s principima velikih umova – moralnim, ljudskim, civilizacijskim, a to je, uvjerilo ga je osobno iskustvo, stalno istrajavanje, odricanje. O čestitosti i moralu naučio je najviše od svoje majke, žene koja je imala samo analfabetski tečaj, sjetno priča profesor koji potiče iz rudarske porodice. “Od majke sam naučio više nego iz svih ovih knjiga, jer ona me učila životu, ne preko predavanja, ne govorenjem, nego načinom na koji je živjela. Gledao sam kako okuplja ljude, slušao sam kako s poštovanjem oslovljava druge, učila me odnosu prema ljudima. Kod nje nije bilo malih i velikih ljudi. Vidio sam da je pomagala druge koliko je mogla. Kako i odakle, ne znam. Sjećam se da smo jedno vrijeme živjeli samo od krave. Kao učenik nižih razreda osnovne škole ja bih ujutro, na putu do škole, raznosio mlijeko, a u povratku bih opet preuzimao ispražnjene boce, ostajući tako za đacima koji bi bezbrižno nastavljali svojim putem. To mi je bila najveća đačka tuga.” Od tada se mnogo šta promijenilo, ali skromnost je ostala konstanta u njegovom životu, pa, pola u šali a pola u zbilji, svrstava sebe među one ljude koji se nisu “snašli” u zemlji koju voli, u zemlji stećaka, bogumila i sevdalinke.
I sad se sjeća da su prvi tonovi koji su ušli u njegovo djetinje uho bili tonovi sevdalinke, da niko od najbližih nije pjevao, da su porodično odlazili kod majčine sestre koja je imala radio, i da je volio kad u programu naiđe sevdalinka. “Ja volim melanholičnu pjesmu koja dolazi iz ljudskih dubina, iz samog korijena čovjekova bića, a sevdalinka je uglavnom takva. Ima i onih koje su šeretskog karaktera. Ipak, najviše volim onu tešku, dertom ophrvanu, koja počinje stihovima Ima l’ jada ko kad akšam pada. Ne, nemam običaj pjevati, jer to ne znam, niti to može svako. Ja sevdalinku volim pažljivo slušati i analizirati”, otvara svoju dušu autor knjige Sevdalinka: alhemija duše. Kad ne radi u raskošnoj kućnoj biblioteci, odmara se uz čitanje. Voli aforizme, a ponekad se, na tragu te ljubavi, sa prijateljima i kolegama prepušta “djetinjasto jezičkim igrarijama verbalnih doskočica u kojima potpuno zaboravljamo na ono ko smo i čime se bavimo.”

Porodične čari

A da ga osjećaj tmurne stvarnosti ne pritišće stalno i snažno, najzaslužnija je ipak porodica: supruga Elma Kovačević-Bajtal, magistrica ekonomije, i jednogodišnji sin Zejn. Supružnici se poznaju preko dvije decenije, komšije su, kuće su im gotovo jedna do druge, a vjenčali su se prije dvije godine. “Esad i ja znamo se zaista dugo, ali čekali smo bolja vremena da zasnujemo porodicu. Oboje smo individualci, za mene forma nije važna, važno je samo da ljudi funkcionišu, da se razumiju, da se međusobno podržavaju”, smatra Elma Kovačević-Bajtal, stručna savjetnica u Institutu za edukaciju u Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Mnogi je pamte kao ambasadoricu naše zemlje u Kraljevini Norveškoj, a o toj zemlji i narodu sa sjevera Evrope ona govori u superlativu. Dok je trajala njena misija, Esad joj je dolazio svaka tri mjeseca, posvetio bi se poslu i pisanju, u Oslu i Fredrikstadu promovisao je i svoju knjigu Sevdalinka: alhemija duše, koja je najvećim dijelom pisana u Norveškoj. A danas, otkriva Elma, voli čitati pjesme sinu. “Odlično se snalazi s bebom, imam osjećaj da se njih dvojica bolje razumiju. Lijepo je gledati kad mu Esad čita Kamenog spavača, a Zejn ga pomno sluša iako još uvijek ne razumije to šta mu psihološki sračunato čita otac.”
Tročlana porodica živi u dijelu kuće koju su Elma i njena sestra naslijedile od roditelja. Elmi je trebalo puno vremena da renovira stan na spratu, i bez problema je uvjerila supruga Esada da njena kuća ima bolje uslove za život i rad od njegove stare, također porodično naslijeđene kuće. Elma se pobrinula da njihovo gnijezdo zrači toplinom i domaćom atmosferom, a dolazak sina Zejna, koji je dobra i nasmijana beba, unio je u njihove živote novi smisao i optimističan duh. Mališa je već dobio nadimke od milja, neki ga zovu Zenko ili Pepi, priča mama Elma i veseli je što njen jedinac već ima društvo malenih drugarica. Njene misli zasada ne sežu daleko kad razmišlja o budućnosti djeteta, dok njen suprug gleda na sve to kompleksnije, osluškujući trenutak kada će, ne opterećujući ga svojim autoritetom, moći da mu objasni kako je u životu potpuno nevažno biti profesor ili nešto drugo. Nastojat će da njegov sin nauči da, kako kaže, “živi logikom slobode i prava na pobunu u ime ljudskih prava i demokratije, i da se i sam, principijelno, ljudski pošteno, kad god to zatreba, uprkos mogućem riziku, solidariše sa demonstrantima budućih vremena”.

Gracija 233, 14.3.2014.
- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img