Ne znam postoji li išta više frustrirajuće nego kad ti dijete neće da jede. Kad ne spava, na to navikneš. Pa hodaš s podočnjacima i tješiš se da niko od nespavanja nije umro, pa nećete ni vi. Spavaš kad stigneš, makar i na radnom mjestu, ili u gradskom saobraćaju i jako se trudiš da ne ugrizeš nekoga ko ti postavi neko glupo pitanje tipa kako si.
I kad pravi zijane, i to je za očekivati. Psiholozi tvrde da je sve to normalno u sklopu otkrivanja svijeta koji ga okružuje, pa kad ti sruši ono malo kuće što si skućio, nadaš se da je barem došao do nekih značajnih zaključaka kada je svijet u pitanju. Naprimjer, da DVD nikako ne može reproducirati perece ili smoki. I da ih je, zasad, džaba gurati unutra. Odnosno, nije baš džaba: košta dvjestotinjak maraka, ali ne gurača, nego zakonske staratelje. Sve ćemo, dakle, lako, ali kad ne jede, to je da se objesiš. Prvo, grozno je jer znaš da mora jesti. A drugo, grozno je jer te svi redom tuše time da mora jesti. Ne znam zašto, ali kod nas važi to da je zdravo dijete samo ono koje je debelo. Ako nema obraze i Michelin rukice i nogice, sažaljivo te gledaju i kažu da je malo žgoljav.
Napredak djeteta prati se u gram. Svi te pitaju koliko ima, i pritom ne misle na godine, nego na kile. A hajde, majčin sine, nabij kile ako ono uporno odbija da jede. E tu sada dolaze svi oni koji imaju pametni savjet kako da se postigne da dijete jede. Najdraži mi je bio onaj pusti ga da ogladni, pa ćeš vidjeti kako će jesti. Pustili smo ga. Skoro šest sati. Što je grozno. Jer sve vrijeme misliš kako socijalni radnik samo što nije pokucao na vrata s nalogom za oduzimanje izgladnjelog djeteta. Nakon šest sati, izgladnjelo dijete je prvo opalilo nogom kašiku koju sam mu prinijela, a onda drugom nogom izvrnulo zdjelu u kojoj se nalazio ostatak hrane. Možda sam trebala pustiti da prenoći. Iako mrzim savjetovanja, sve sam probala. I ništa nije pomoglo. Jednako hodam sa šerpicom i molim: hajde samo još ovu kašiku. Probali smo i da mu damo odvračaće pažnje, pa se tako, u cilju hranjenja, igrao sa svim čega se možete dosjetiti – od dezodoransa do metra, čak smo i kupovali male baterijske lampe, tranzistore, kreketave žabe i cvrkutave ptice, i sve bi pomoglo jedno vrijeme, ali bi već sljedeći obrok ono što je upalilo kod prethodnog bilo odbačeno i prezreno. Onda je na red došlo maskiranje. Počelo je sa sunčanim naočalama, ali se otelo kontroli pa sam ozbiljno rekla kako tome treba stati ukraj jer ćemo uskoro početi korisiti usluge fundusa kostima sarajevskih pozorišta.
E, ne znam kako, ali tu se nekako dogodilo da se prvi put pomene Suljaga. Zapravo, Strašni Suljaga. Kažu da ništa nije slučajno, ali je svaka sličnost sa bilo kojom realnom osobom zaista u ovom slučaju sasvim slučajna. Naime, očaj radi svoje pa je Strašni Suljaga trebao predstavljati autoritet koji će natjerati moje dijete da konačno nešto pojede. Pošto djeca ne priznaju apstrakcije, moj muž je uskoro došao do idejnog rješenja Strašnog Suljage. Moj mantil za kupanje obučen naopako i nabijen preko glave. Za sve one koji se zgražavaju i misle kako smo dva okrutnika koji maltretiraju dijete, samo da se zna da ni pomen ni utjelotvorenje Strašnog Suljage nije postiglo ništa. Naše dijete jednako je odbijalo da jede. E, kad ne pali Suljaga, sad će ti doći Opaka Fatma, rekao je moj muž u očajanju. Čekaj malo, rekla sam ja, zašto ti naše dijete prepadaš samo pripadnicima jednog naroda?! Čuj, meni je svejedno, rekao je on. Nećemo Fatmu, nego ćemo Opakog Ostoju i Čudovišnog Aksentija. Ne, ne, ne, rekla sam ja. Ostoja može da ostane, ali u skladu s Dejtonskim sporazumom, Aksentije mora postati predstavnik trećeg konstitutivnog naroda. Osim toga, u skladu sa zakonom o jednakopravnosti spolova, ne može nikako Aksentije, nego mora biti neko žensko. Dobro, rekao je moj muž. Onda ćemo ovako: Strašni Suljaga, Opaki Ostoja i Čudovišna Kristina. Valja li sada? Ne valja, rekla sam ja. Zaboravili smo na presudu Sejdić-Finci i na to da, ako već plašimo dijete konstitutivnim narodima, moramo svakako u skladu sa zakonom i Ustavom uključiti i one iz reda ostalih. Slušaj, rekao je moj muž, meni nije problem namaštati još nekoliko likova, ali se postavlja pitanje ko će to sve odigrati i imamo li mi dovoljno stare odjeće, kapa, šalova i ostale rekvizite da sve njih adekvatno i jednakopravno maskiramo.
S ovim sam se morala složiti. Dijete je sjedilo i gledalo nas dvoje koji smo bili u ozbiljnim duminama, a malo i u kašiku i zdjelu koje su stajale sa strane dok se ne dogovorimo kako rasporediti uloge i isključiti ostale a da nam niko ne znamjeri. Konačno, rekao je moj muž, mi smo ostali jer se izjašnjavamo kao Bosanci i Hercegovci; dakle, kao ostali ne moramo imati ostale i u sistemu prepadanja djeteta. S ovim sam se konačno morala zadovoljiti i prihvatiti se kašike. I tako, nakon što smo sve lijepo podijelili, moram reći za mnogo kraće vrijeme od godinu i po dana, prešli smo na prepadanje i hranjenje. I nevjerovatno, ali istinito – nije pojeo ni jedan jedini zalogaj.
Neučinkovitost je bila apsolutna. I, moram reći, nekako i očekivana. Ako dijete uči i spoznaje svijet svojim zijanima, onda bismo i mi možda mogli početi spoznavati svijet na osnovu svojih zijana. Ili će biti najbolje ostaviti nas da dobro ogladnimo.
