Genije

Želite li dokazati da je moguće postići nevjerovatno mnogo i onda kada krenete iz ekstremno loših uslova, treba uzeti za primjer iskustvo Raya Charlesa. U Americi, tridesetih, s obzirom da je crnac, siromašan i pritom slijep, njegov život mogao je biti osuđen na neuspjeh, a Ray je najprije uspio prodrijeti na američku, da bi postao legenda svjetske muzičke scene. Nije teško objasniti kako se to dogodilo, jer je Ray, osim sreće koja je uvijek relativna, bio hrabar i odlučan, a pritom i posjedovao vanserijski talenat. Život Raya Charlesa bio je dramatičan, intenzivan, pun strasti i patnje, dug put praćen velikim uspjesima, ali i ogromnim poteškoćama, koje je uvijek uspio prevazići.

Njegova muzika spojila je sve žanrove američke muzike u jedinstven, potpuno nov izraz koji je očarao i stare i mlade, te ne treba čuditi što je bio inspiracija Elvisu Presleyu, Stevieju Wonderu, B.B. Kingu, ali i Aliciji Keys, Nori Jones, Justinu Timberlakeu, te što je dobio nadimak Genije.

NAUČENA UPORNOST
Raymond Charles Robinson rođen je u Albanyju, Georgia, 23. septembra 1930., u siromašnoj porodici radnice Arethe Williams i mehaničara Baileya Robinsona. Rayevi roditelji nikada se nisu vjenčali, otac je ubrzo napustio porodicu, te zasnovao još tri; Rayu je bilo deset kad mu je otac umro, a petnaest kada je ostao bez majke. Kada je Ray imao pet godina, mlađi brat George utopio se u velikom koritu za pranje veša. Ray je to vidio, nemoćan da bilo šta učini, zbog čega je cijelog života osjećao krivicu. Ubrzo nakon te tragedije počeo mu je slabiti vid. Potpuno je oslijepio kao sedmogodišnjak, navodno zbog glaukoma, mada to nikada nije zvanično potvrđeno. Na majčino insistiranje, Ray odlazi u floridsku školu za gluhe i slijepe u St. Augustine, gdje počinje razvijati ljubav prema muzici. Odlučan da prevaziđe vlastiti hendikep, naučio je čitati note na Braiellevom pismu te počeo upijati različite uticaje lokalne muzičke scene, od jazza do swinga, gospela i countryja. Počeo je svirati klavir, klarinet i saksofon, komponirati. Od majke je naučio da bude uporan bez obzira na prepreke koje život stavi pred njega.

MUZIČKO ČUDO
Godine 1947. kupio je kartu za autobus i s Floride krenuo u Seattle, prešao cijelu Ameriku kako bi svirao na sjeveru, nadajući se da zaradi, a bježeći od diskriminacije. Svirao je po klubovima, osnovao prateću grupu za tadašnju R&B pjevačicu Ruth Brown, a 1952. potpisao je prvi ugovor za Atlantic Records, na nagovor suosnivača te izdavačke kuće Ahmeta Erteguna. Promijenio je ime u Ray Charles, zbog njegove sličnosti s bokserom Sugarom Rayom Robinsonom. Upravo je u Seattleu, u siromašnom prigradskom kvartu punom kriminalaca i prostitutki, upoznao budućeg velikog producenta Quincyja Jonesa, s kojim ga je vezalo dugogodišnje prijateljstvo. Prvi Rayov hit bila je pjesma Mess Around, a nakon nje su uslijedile I Got a Woman, This Little Girl of Maine, Hallelujah I Love Her So... Nevjerovatan spoj gospela, bluesa i jazza prilično je uznemirio vjerske fanatike koji su smatrali da Charles nedoličnim tekstovima kvari mlade i skrnavi gospel, ali je oduševio publiku svih uzrasta. Dvadesetogodišnji Ray već je nosio nadimak Genije, kako ga je nazvao Frank Sinatra. Godine 1959. mijenja izdavačku kuću, te iz Atlantica prelazi u ABC Paramount, zbog nevjerovatnog ugovora: prvi put je nekom izvođaču odobreno da zadrži svoje snimke, koji su dotad automatski postajali vlasništvo kompanije. Ray je neočekivano promijenio muzički stil i, nemalo iznenadivši vlasnike Paramounta, krenuo u istraživanje countryja. Desilo se čudo, Ray je tim zaokretom osvojio novu publiku, a pjesme iz tog perioda postale su evergrii: Georgia on My Mind, I Can‘t Stop Loving You, Born to Lose, Busted.

SVE RAYEVE ŽENE
Bio je pravi romantičar i zavodnik u čijem su životu veliku ulogu imale lijepe žene, koje su ga inspirirale, koje je volio i koje su ga obožavale. Među njima najvažnije mjesto imale su druga supruga Della Bea Robinson, zatim Margie Hendricks, legendarna članica vokalne grupe Raelettes, te Mary Ann Fisher, poznata kao kraljica bluesa. Međutim, žena koja je najviše uticala na Raya je njegova majka Aretha, jer nije dopustila da sljepoća utiče na njegovo samopouzdanje. “Ako si slijep, nisi glup. Izgubio si vid, a nisi pamet”, stalno mu je ponavljala ta odlučna i snažna žena koja je umrla u 31. godini. Ray je dvaput bio oženjen: prvi brak s Eileen Williams trajao je manje od godine, a drugi, s Dellom Robinson, koja mu je rodila tri sina, od 1955. do 1977. godine. Iz vanbračnih veza imao je još devetero djece sa šest žena. “Ljubav je posebna riječ”, govorio je, “i izjavljujem je samo ako tako i mislim. Ako je previše puta izgovarate, postaje jeftina.”

Ray Charles punih je 17 godina bio ovisnik o heroinu i hapšen je više puta. Kada je 1965. uhapšen na bostonskom aerodromu Logan zbog posjedovanja heroina, konačno je shvatio da mora na liječenje kako ne bi uništio karijeru, kako bi se i dalje mogao baviti muzikom. Nakon jednogodišnje rehabilitacije, na koju je svojevoljno otišao, nikad više nije posegnuo za drogom. Prvi album koji je izdao poslije prestanka drogiranja je Crying Time iz 1966. godine.

POSLJEDNJI ISPRAĆAJ
Tokom sedamdesetih godina izdao je nekoliko prosječnih albuma, koje su dobro prihvatili samo fanovi, da bi se zatim počeo pojavljivati u najrazličitijim projektima. Godine 1977. bio je voditelj TV emisije Saturday Night Live, 1980. imao manju ulogu u filmu The Blues Brothers, 1985. sudjelovao u snimanju pjesme We are the World u okviru humanitarne akcije za pomoć Africi, snimio reklamu za Pepsi, a rečenica koju je izgovorio You’ve got the right one, baby, postala je veoma popularna među tinejdžerima; 1989. snimio je obradu pjesme Itoshi no Ellie japanskog benda Southern All Stars, koja je u Japanu prodata u 400.000 kopija i zauzela treće mjesto tamošnje top liste. Ray Charles bio je neumoran, živio je za muziku, za svirku, za šou... Išao je na turneje s više od 200 koncerata godišnje, nastavio snimati albume, a tek je tokom posljednje godine života bio prinuđen malo usporiti zbog bolesti jetre. Prekinuo je ljetnu turneju 2004. zbog zdravstvenih problema. Posljednji nastup održao je 30. aprila u Los Angelesu, a umro 10. juna u svom domu na Beverly Hillsu, u 74. godini. Na posljednjem ispraćaju, ovacijama i pjesmom pozdravilo ga je 1.500 ljudi, među kojima su bili Stevie Wonder, Clint Eastwood i B.B.King, a nastupili country ikone Gled Campbell i Willie Nelson. “Nebo nam je poslalo Raya jer je željelo uživati u muzici. Nikad te nećemo prestati voljeti i uživati u tvojim pjesmama”, rekao je tada Jesse Jackson, borac za ljudska prava. Ray Charles, odjeven u crno odijelo i s obaveznim crnim sunčanim naočalama, njegovim zaštitnim znakom, sahranjen je na groblju Inglewood u Los Angelesu.

GEORGIA ON MY MIND
Ray Charles osvojio je 12 Grammyja,  1988. dobio je Grammyjevu nagradu za životno djelo, snimio je preko 70 albuma, a 76 njegovih singlova dospjelo je na liste najbolje prodavanih. Dobitnik je brojnih nagrada, medalja i počasti, ali nikad nije zaboravio odakle potiče: pomogao je u prikupljanju više od 20 miliona dolara za obrazovanje i umjetnost crnaca. Šezdesetih je postao istinski borac za ljudska prava, odbio je svirati u klubovima gdje su bijelci bili odvojeni od crnaca. Za takav potez novčano je kažnjen, a dobio je i doživotnu zabranu nastupanja u Georgiji, zbog čega mu se 1977. država Georgia službeno izvinila, proglasila ga počasnim građaninom, a pjesmu Georgia on my Mind proglasila svojom himnom. Godine 2004. snimljen je film Ray, koji obuhvata 30 godina Charlesovog života, a Jamie Foxx je za naslovnu ulogu dobio Oscara.

Genijalnost ovog najstrasnijeg zaljubljenika u muziku najvjerovatnije nije počivala isključivo na svestranosti, tome što je osim dobro pjevao i imao divnu boju glasa, odlično svirao klavir i saksofon, nego u snazi interpretacije, u sposobnosti da na nevjerovatno snažan i originalan način izvede najrazličitije tekstove, da bude jedinstven i neponovljiv. Ray Charles posjedovao je zastrašujuću memoriju, što nije neobično za slijepe osobe, te bio u stanju zapamtiti i savršeno otpjevati nepoznate kompozicije nakon samo jednog ili dva slušanja. “Sviranje po sluhu i učenje nota na Brailleu pomogli su da razvijem pamćenje u tolikoj mjeri da sam u stanju sjesti i napisati cijeli aranžman iz glave a da ne dotaknem tipke. I da zvuči potpuno isto kao u mojoj glavi.”