Jedino se od hedonizma nikad ne odmaram

Rođen je u znaku Ribe 1954. godine u Zagrebu. Danas živi u Istri, gdje je pokrenuo umaški festival Zlatni lav, koji svake godine okuplja ono najbolje što teatar ima ponuditi na prostoru bivše Jugoslavije. On je svakako jedan od najboljih. Dramski i operni reditelj, koreograf i dramski pisac, kostimograf i scenograf, osnivač pozorišta i festivala, Damir Zlatar Frey jedan je od najosebujnijih teatarskih stvaralaca čije predstave nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Počeo je kao plesač i koreograf, ali je kao reditelj nadmašio one od kojih je učio, a među kojima su najveća redateljska imena Slovenije i Hrvatske. Živio je u Sloveniji, u kojoj je, između ostalih, dobio i prestižnu Prešernovu nagradu, osnovao prve plesne teatre, a zatim se vratio u Hrvatsku, gdje režira višestruko nagrađivane dramske i operne predstave. Poznat po tome da “ide do kraja”, Frey kompromise ne pravi ni u Bosni i Hercegovini, gdje je prije više od desetljeća, predstavom Noževi u kokoškama, koju je radio u sarajevskom Kamernom teatru 55, uzburkao strasti publike obnaživši Mirjanu Karanović i Ermina Bravu, ali i napravio pozorišni hit. Ovoga puta radi tekst Uge Bettija Zločin na kozjem otoku u Narodnom pozorištu u Sarajevu i već je sada sigurno da premijera, zakazana za 27. januar, neće proći nezapaženo. Jednako kako nezapaženo ne prolazi ni sam reditelj, koji od kafe više voli čaj, svugdje sa sobom nosi kristale koji mu pomažu da čisti svoju energiju i prije svake probe s glumcima meditira pola sata.  

Po čemu pamtite djetinjstvo?

– U biti, nisam imao lijepo djetinjstvo. Moje prvo veliko životno iskustvo bila je rastava roditelja koja me je, što danas u zrelim godinama vidim, puno više označilo nego mi se ikada činilo. Teško sam je podnio i u moje meso se zabio strašan osjećaj krivnje. Nisam razumio zašto i mislio sam kako sam ja kriv.

Šta Vas je spašavalo?

– Bježao sam u igru u kojoj sam bio beskrajno sretan. Zapravo su stalno bile potrage za mnom jer sam se gubio u igri. To je bilo moje dnevno kazalište u kojem sam mogao biti bilo koji lik. Bilo koji spol. Tu sam realizirao drugi dio sebe.

Omiljena igra?
– Ni danas ne znam zašto, ali da budem blagajnica koja prodaje karte za kino. Znao sam satima stajati kraj blagajne kina. Toliko me to fasciniralo da sam djecu uvijek nagovarao da se igramo blagajne. Pa sam ja cijepao novine, a oni su plaćali zelenim lišćem.

Kako ste znali da je pozorište ono čime ćete se baviti u životu?
– Ja sam dijete naizgled vrlo sređene obitelji u kojoj je nedjelja bila sveti dan. Druga djeca išla su u crkvu, a mene je otac nedjeljom vodio u teatar. Skoro sam odrastao u teatru i znao sam da želim biti u teatru već vrlo rano.

Kakav ste bili đak u doba dok ste studirali ples?
– Bio sam nestrpljiv đak i intuitivno sam osjećao kada mi je učitelj s kojim radim dao svoj maksimum i odmah sam išao dalje.

Šta Vas je privuklo plesu?
– Uvijek me manje zanimao pokret, a više drama – u tijelu, u odnosima i kako to raditi bez riječi. Odnosno raditi je drugim jezikom koji je zapravo primaran. Jer pokret jeste primarni jezik.

Zašto za Vas kažu da ste “težak” reditelj?
– Vjerovatno zato jer sam naučen raditi precizno, do kraja i bezrezervno. A nije lako naći ljude koji rade isto tako.

Kakav teatar volite?
– Ne volim teatar koji je nastavak dnevnika ili novina, ali sam senzibiliziran na bol i odnos. Uglavnom me privlače tekstovi koji zadiru duboko u ljudske odnose. Jer to jeste temelj svega. A teatar bi trebao biti hram u kojem se ti odnosi analiziraju.

Jeste li osoba koja se lako sprijatelji?
– Ne. Zatvoren sam.

Zašto?
– Zbog straha. Kada postavim ogradu, to su tragovi straha u meni. Zanimljivo je da sam čovjek koji ima toliko godina, mnogo radim na sebi, a još nisam iskorijenio strah koji sam naslijedio i od roditelja i od ljudi iz prvih faza mog života koji su mi džepove napunili strahom.

Čega se najviše bojite?
– Ničega kao čovjeka. Jer me život naučio da najveću bol i rane zadaje upravo čovjek čovjeku.

Da li ste zatvoreni i u poslu?
– U poslu moram biti otvoren. Glumci su moja porodica, a porodici se moram otvoriti. Jer jedino otvoreni možemo razmjenjivati misli i energiju i sve što nas čeka u procesu.

Većina scenografija Vaših predstava, koje sami radite, kao osnovu imaju zemlju. Zašto?
– Ne znam. Možda zato jer se sve vraća tamo odakle je krenulo. Zemlja uvijek usrče sve što je negativno i očišćeno vraća nazad.

Je li Vam zemlja važna? Bavite li se baštom u Umagu?
– Da. Moram. Bavim se, čeprkam, i mnogo mi je važan taj kontakt s prirodom. Kako godine prolaze, sve snažnije osjećam kako sam dio svega toga. Važno mi je da nađem sebe u dašku vjetra, u pticama koje sjede po krovovima i drveću, da nađem nit koja me veže sa svim što me okružuje.

Koju Vašu osobinu ljudi teško podnose?
– Dajem se potpuno i tražim da se i meni preda potpuno. Pritom prvenstveno mislim na rad, jer je moj život stalni rad.

Zašto je davati se potpuno negativna osobina?
– Zato jer se ne mogu svi dati potpuno. Imamo različite kriterije. To mi je nekada bio veliki problem jer nisam razumio potrebu ljudi da imaju autonomiju. Trebale su mi godine da shvatim kako ne smijem provaljivati u glumce silom. Danas znam da je kada te sami pozovu unutra to razlog za veliku svečanost.

S kim se najradije družite?
– S ljudima s kojima trenutno radim. Teško mi je izbalansirati se s nekim s kim nisam proveo vrijeme, razmijenio kemiju, duhovni prostor. Teško komuniciram s ljudima koji su izvan tog procesa.

Šta smatrate svojim najvećim neuspjesima?
– Volim afirmativno gledati na svoj život i zaljubljujem se u uspjeh i afirmaciju. Sve što ne valja danas, valjat će jednoga dana.

Je li Vam lako zavoljeti ljude?
– Bilo mi je teško. Ali otkako sam krenuo u duhovnu školu, koja mi pomaže da shvatim i počnem voljeti sebe, u trenutku kada sam počeo voljeti sebe, zavolio sam druge. Ranije sam imao egoističan stav, htio sam biti voljen, ali nisam imao energije voljeti ljude. Danas je taj kanal otvoren i znam da primam onoliko koliko dajem.

Često poredite ono što je bilo nekad s onim što je danas.
– Danas mogu razgovarati o tome kakav sam bio, a kakav sam želio biti. I koliko sam radio na sebi da postanem to što sam sada.

Kako ste se tako dramatično promijenili?
– Došlo je do zasićenja. Istrošio sam se, pregorio, mnogo radio i zaboravio šta sam i šta zapravo hoću. Moj je život postao popeglan, uredan, kako bih bio prihvaćen, a ja sam bio nesretan. Tada sam otkrio duhovnu školu, počeo raditi na sebi i otvorio senzore. Počeo se čistiti.

Meditacije koje radite privatno radite i s glumcima prije proba. Zašto?
– To glumcima pomaže i privatno i profesionalno. Jer oni na sebe navlače toliko emotivnih biljega i svakodnevno prolaze kroz stanja radi kojih bi drugi ljudi tražili stručnu pomoć. To se mora čistiti i mi to radimo. Moje iskustvo do sada je bilo fenomenalno.

Lažete li?
– Banalne stvari. Ali, u principu, ne. Ono što me odražava, gradi – ne mogu lagati. Volim živjeti komotno, osjećati se komotno, a laž na leđa stavlja teret pod kojim nije komotno.

Da li biste radije da Vas se slaže ili kaže brutalnu istinu?
– Još uvijek se ne bih mogao suočiti s nekim strašnim istinama. Volio bih da me se u ime mira slaže.

Šta želite da Vam slažemo?
– Kako će uvijek biti lijepo živjeti, kako će biti sve ljepše i ljepše. Da ću biti voljen. Da će danas biti prekrasan dan... Jer, ja odmah u to povjerujem. I radom pretvaram tu laž u istinu.

Jeste li hedonist?
– Da, strašan. Strašan. Jedino se od hedonizma nikada ne odmaram.

Šta volite kada je život u pitanju?
– Volim komociju i uživanje u životu, da mi je lijepo, mirisno, čisto… Volim ljude koji čiste sebe iznutra, koji me navode da radim na sebi. Volim da sve pretvaramo u lijepo i u tome uživamo.

Kako gledate na djecu?
– Mislim da nisam zbog toga u životu. Možda sam to obavio u nekom davnom životu. Kad gledam oko sebe ljude s djecom,  negdje u sebi, unutra, nađem sjećanje kako je to bilo. Znači, ja sam to već odživio.

Zbog čega ste tu?
– Da radim na sebi. I da pomognem drugima da rade na sebi. Mislim da sam otišao sa sobom neuređenim i vratio sam se da uredim te stvari.

Bojite li se starenja?
– Nemam nikakav problem s tim, ali vidim da ga imaju drugi. Snažno osjećam dijete u sebi. U trenutku kada sam ga otkrio, počeo komunicirati s njim, maziti ga i davati mu ljubav, u tom trenutku je u mom životu sve krenulo.

Kako podnosite tjelesne promjene?
– Uživam s tim tijelom onoliko koliko sam uživao u svakom periodu života, jer svaki donosi neko uživanje. Vidite da stalno govorim o užitku...

Šta je najveći užitak čovjeka u pedesetim godinama?
– To da se susretneš sa sobom. Da shvatiš kako si sam sebi najveći prijatelj, ljubav svoga života. Da treba voljeti i cijeniti sebe. Da treba uživati u sebi. Nekada nisam mogao biti sam i stalno su mi trebali ljudi. Danas volim biti sam. Uživati u sebi. Sjediti i sam jesti jabuke. Slušati sebe i svoje misli.

Bojite li se smrti?
– Osvijestio sam to da mi u životu umiremo mnogo puta. Onih nas koji smo bili nekada, više nema. Život se mijenja, mi se mijenjamo sa njim. Za nekoga ko je zaljubljen u život, to je divno saznanje, jer znači da nema kraja. Samo promjena.

Kojih Vas više nema?
– Mene ostavljenog nema, mene ranjivog nema, mene grubog nema… Mislim kako bismo svi morali osvijestiti smrti koje smo prošli za života, vidjeti kojih sve to nas više nema. Jer ta rekapitulacija otkriva znanja koja nosiš u sebi.

Jeste li Balkanac?
– Mediteranac. S velikim srcem. Ali me je zapadni Balkan naučio da srce nije tramvaj. U svemu treba napraviti red.

I u ljubavi?
– U ljubavi isto postoji red. A on počinje poštovanjem.

Zajednička karakteristika svih Vaših predstava je otvorena erotičnost. Kakav je Vaš odnos prema tjelesnom?
– Rastao sam u obitelji koja se raspadala, tako da su mene, kao i moje rođake, odgajale vrlo stroge, katolički odgojene tetke. One su nam usadile strašan stid od spolnosti. Niz godina pred pubertet, imao sam strašan problem s tim. Naučile su nas da je tijelo grijeh, da je uživanje u tijelu grijeh, i mnogo mi je trebalo da se toga oslobodim. Da se razumijemo: uživao sam u tom grijehu, ali sam se osjećao i krivim. Danas susrećem mnogo ljudi koji vuku iste problem.

Je li upravo to razlog otvorene seksualnosti Vaših likova?
– Vjerovatno. Moj izlazak u svjetlost izvukao je na svjetlost i sve moje likove. A društvo ponovo tone u mrak i pravi korake nazad.

Zbog čega treba gledati Zločin na kozjem otoku koji radite u Narodnom pozorištu u Sarajevu?
– Zbog glumaca, zbog autora Uge Bettija, koji se prvi put radi u Narodnom pozorištu u Sarajevu, ali i zbog priče o odnosima i nečemu što ja nazivam emotivnim kriminalom.

Šta je emotivni kriminal?
– Kada čovjek biva zaveden do te mjere da zbog ljubavi kojoj se podao i u koju je vjerovao ostaje okraden za sve u svom životu. A da onaj koji krade nikada zbog toga ni pred kim neće odgovarati. Jer smo izmislili svakakve pravne mehanizme, ali ne postoji mehanizam za kažnjavanje emotivnog kriminala. Koji je jednako strašan, ako ne i strašniji, kao i svaki drugi.

Koji su Vaši poroci?
– Onog trenutka kada pozoveš zlo, ono počne živjeti. Ja sam dobar, izuzetno dobar, i nemam poroka.

Volite li trač?
– Da. To je porok koji ćemo prozvati.

Koga volite tračati?
– Obožavam gledati ljude koji su po svaku cijenu dio crvenih tepiha. Smijem se do suza, jer mi je zanimljivo šta medij može uraditi od čovjeka, napraviti koju vrstu budale. Na to gledam kao na materijal po kojem istražuje Sacha Baron Cohen. Meni je to Borat. Izvrnuti želudac života.

Zašto ne volite crveni tepih?
– Jer je to perverzija, laž. Od toga da ništa od svega što je na njima nije njihovo i da moraju dobro paziti da ne izgube naušnicu ili da im ne padne pepeo po haljini, jer će onda to morati platiti.

Sva garderoba koju nosite je Vaša?
– Sve je moje. Sticano na različite načine. I volim svaku svoju košulju i svaki gumb na njoj.

Zašto volite potpisanu odjeću?
– Jer mi se sviđa.

Koji dizajneri?
– Volim Ralpha Laurena jer radi odjeću za ljude u mojim godinama, vrlo kvalitetnu i lijepu. I volim galanteriju Louisa Vuittona. Ništa drugo, jer bih onda hodao kao plakat, ali je galanterija klasika.

Postoje li stvari koje morate imati?
- Fatalno se zaljubljujem u predmete. I sve ću napraviti da imam to u šta sam se fatalno zaljubio u prolazu – od sata do drugih sitnica. I spreman sam sve uraditi kako bih sam sebe usrećio kupovinom tih stvari.

Duhovno ili materijalno?
– I duhovno i materijalno. Upravo harmonija između materijalnog uživanja i duhovnog rasta je ono do čega dolaziš u pedesetima.

Koje je Vaše vrijeme?
– Od devet navečer do pola noći. Jer imam osjećaj da tada svi miruju i svi su već otišli u san i cijeli svijet je prepušten meni. Da čujem svaki šum i da stvaram.

S kim biste voljeli raditi?
– S Monicom Bellucci. Jer nije jedna od tisuću na crvenom tepihu, jer je svoj duhovni svijet odvojila od života koji mi živimo, jer radi tako kako radi i jer je jednostavna i plaha. Ta njena plahost beskrajno me privlači.

(Gracija 177 )