Ne starim jer sam tašt, igram se na iPadu i imam 24 godine mlađu djevojku

Kada ga je još 1972. godine legendarni Dick Cavett pitao da li se može zamisliti na stejdžu sa 60, Mick Jagger je uz osmijeh odgovorio: “Naravno, bez problema.” Onda je to moglo zvučati kao šala, bez ikakve ozbiljne namjere da se s nastupima nastavi do beskonačnosti, ali sada znamo da je mislio ozbiljno. “Ne starim jer sam tašt, igram se na iPadu, na kojem pišem i pjesme, a imam i 24 godina mlađu djevojku.” Njegova kosa, pomalo sumnjivo otporna na sijede, ne odaje godine, a lice izbrazdano dubokim borama odaje da se 70. rođendan opasno primakao. Međutim, energija koju i danas posjeduje (neko je izračunao da na svakom nastupu pretrči oko 20 kilometara) ostala je zadivljujuće nepromijenjena. U fantastičnoj je formi zahvaljujući ličnom treneru, Norvežaninu po imenu Torje Eike, ali i dobrim genima: otac mu je živio 93 godine i bio nastavnik tjelesnog vaspitanja, a ne treba ni zanemariti vezu sa 24 godine mlađom (i 13 cm višom) L’Wren Scott, stilisticom i modelom, s kojom je u vezi deset godina, ali kaže da s njom samo povremeno izlazi. Upoznao ih je Ennio Capasa, talijanski kreator i osnivač modne kuće Costume National, i Sir Mick Jagger je otada redovno prisutan na njenim modnim revijama, kao ponosni L’Wrenin partner, dajući modnim dešavanjima određenu dozu rocka. Vjerovatno zbog činjenice da je njena karijera ozbiljna i zahtjevna, veza se čini mnogo ozbiljnijom od Mickovih prethodnih sentimentalnih relacija, mada on ne želi priznati da više nije onaj isti. “Ne znam šta znači zrela veza. Ako je to podržavanje osobe s kojom si, koja ima vlastiti život i karijeru, to sam uvijek činio. Uvijek sam pomagao ženama s kojima sam bio. Ne slažem se u potpunosti s uobičajenom mišljenjem o tome kakve trebaju biti veze. Više sam za neki boemski odnos. Ne mislim da je brak nešto posebno, ne kažem da ponekad nije divan i da ljudi ne trebaju stupati u brak, ali, jednostavno, nije za mene. Kao ni za veliki broj drugih ljudi, čini mi se. Žene uvijek spominju labudove koji cijeli život provedu s istim partnerom, ali pored labudova ima i drugih ptica, galebova, naprimjer.”

SERIJSKI ZAVODNIK
Iako je danas protivnik braka, Jagger je dvaput bio oženjen, a otac je sedmoro djece. Iz prvog braka s Biancom Pérez-Mora Macias ima kćerku Jade (1971), a iz drugog, s Jerry Hall, četvero djece: Elizabeth (1984), Jamesa (1985), Georgiju (1992) i Gabriela (1997). Iz veze s glumicom, spisateljicom i glumicom Marshom Hunt ima kćerku Karis (1970), a sina Lucasa (1999) s brazilskim modelom Lucianom Gimenez. Jerry Hall je 2009. napisala autobiografiju My Life In Picture “kako bi se konačno oslobodila duhova prošlosti”, što se uglavnom odnosilo na Micka. “Bio je vječito nezadovoljni adolescent, mnoge zvijezde nikad ne odrastu. Voljela sam ga, zaklinjao mi se na vječnu ljubav, a uz njega se nikada nisam osjećala sigurnom. Uspjela sam ga nekako otrgnuti od droge, a on je onda drogu zamijenio seksom. Postao je pravi seksualni ovisnik, manijak, serijski zavodnik koji me je varao na svakom koraku. Jednostavno mu nije bilo pomoći, jer je bio ovisan o seksu i drugim ženama, što sam trpjela pune 22 godine. Nikada više ne bih mogla biti s nekim poput njega”, izjavila je Jerry, koja je Micka upoznala 1977. dok je još bio u braku s Biancom Jagger. Bianca iz osmogodišnjeg braka s Mickom nosi uspomenu na nesvakidašnju ceremoniju vjenčanja, koja je kasnila zbog dolaska na stotine fotoreportera, iako su pozvana samo četiri službena. Jagger se zbog gužve, tuče policije i novinara odbio pojaviti na vlastitoj svadbi, te je pristao tek poslije nagovaranja menadžera.

ŽIVOTINJSKA ENERGIJA
Michael Phillip Jagger rođen je 26. jula 1943. u gradiću Dartford, tridesetak kilometara od Londona. Otac Basil Fanshawe Jagger bio je učitelj, kao i djed David, a majka Eva Ensley Mary, emigrantica iz Australije, frizerka. Osim Micka, imali su i četiri godine mlađeg Chrisa, a ni jedan nije nastavio porodičnu tradiciju i posvetio se učiteljskom podučavanju. Muzika ih je obojicu više zanimala. Mick je kao dijete volio pjevati, bio je član crkvenog hora, a kod kuće se nije odvajao od radija, uglavnom slušajući Radio Luksemburg. Brat je također postao muzičar, ne toliko uspješan kao Mick, ali pjeva, piše pjesme i izdao je nekoliko albuma. Osim ljubavi prema muzici, Micka je zanimala ekonomija, te je po završetku srednje škole upisao The London School of Economics. Iako je kao srednjoškolac osnovao grupu Little Boy Blue & the Blue Boys, tih godina želja mu je bila postati novinar ili političar. Međutim, nakon nekoliko nastupa  planovi su pali u vodu, na stejdžu se osjećao prirodno, znao je stvoriti sjajnu atmosferu, oduševiti prisutne karizmom i nevjerovatnom, skoro životinjskom energijom. “Publika je ono što ti daje fantastičan osjećaj nadmoći i zbog toga se većina veterana ne želi odreći nastupa. Ja ne mogu živjeti bez te vrste pozitivnog pritiska. To je nešto poput orgazma”, izjavio je nekoliko decenija kasnije.

DROGA NIJE DOBRA STVAR
U prošlogodišnjem intervjuu američkoj televiziji, Jagger se obratio britanskoj vladi, pozivajući je da legalizuje korištenje marihuane na neko vrijeme i provede istraživanje o efektu. Smatra kako bi legalizacija pomogla u suzbijanju zločina vezanih za drogu i u preveniranju nasilja koje se povezuje s trgovinom opijatima. “U ljudskoj je prirodi eksperimentiranje s raznim supstancama, uprkos svijesti o  negativnim posljedicama, a tome su najviše skloni pripadnici mlađih generacija. Mnogi zločini se dešavaju upravo zbog činjenice da je droga ilegalna, te prodaja, nabavka i posjedovanje izaziva nasilje. Ne volim nastupati pod uticajem droge, mislim da je bolje ne uzimati drogu i ne piti alkohol. Ne kažem da to nisam radio, ali sam vremeno naučio, shvatio sam da to nije dobra stvar. Uzimanje droge u svrhu razonode je jedno, ali dok nastupaš... To nije dobro”, izjavio je Jegger, koji je 1967. uhapšen zbog posjedovanja i konzumiranja amfetamina, mada je optužba kasnije odbačena.

THE GLIMMER TWINS
Kada su se početkom 60-ih sreli Mick Jagger, Keith Richards, Brian Jones, Bill Wyman i Charlie Watts nastala je jedna od najvažnijih rock grupa u istoriji muzike. Počeli su nastupati po manjim klubovima pod nazivom Brian Jones, Mick Jagger and the Rollin’ Stones, a uskoro postali popularni kao Beatlesi. Uz imidž loših momaka i pobunjenika savršeno je išao raskalašan život, te je spoj seksa, droge i rokenrola bio uvijek prisutan kod svih članova benda. Ranih osamdesetih uslijedila je prva kriza Stonesa, kada se Jagger okrenuo solističkoj karijeri i objavio nekoliko manje zapaženih samostalnih albuma. Tek je album Wandering Spirit iz 1993. polučio  komercijalni uspjeh i pozitivne kritike, što je rezultiralo o svjetskom mini turnejom i saradnjom sa sjajnim muzičarima. Sentimentalni Jaggerov život bio je tada u skladu s burnim dešavanjima u grupi, pripisivane su mu mnogobrojne veze, a jedna od najvažnijih iz tog ne baš sjajnog perioda Stonesa bila je s pjevačicom i glumicom Marianne Faithfull, autoricom i nekoliko tekstova njihovih pjesama. Pedeset godina postojanja Stonesa trebale bi se obilježiti 2012., ukoliko glavni dvojac, Jagger i Richards, ili The Glimmer Twins, što im je zajednički nadimak, dotad ponovo ne otkopaju ratne sjekire. Od ranih osamdesetih su u stalnim konfliktima, uglavnom zbog muzičkog usmjeravanja benda: dok je Mick želio zaokrenuti u pop i dance, Richards se zalagao za rokenrol i blues. Kada je 2010. godine Keith Richards objavio autobiografiju Life, izazvala je veliku pažnju zbog napada na Jaggera, na koje nije previše obraćao pažnju. Ako je i bio povrijeđen teškim riječima dugogodišnjeg prijatelja i kolege, nije to pokazao kao 2003. kada je Richards ismijavao titulu viteza koju je Jagger dobio od britanskog princa Charlesa zbog doprinosa muzici, komentirajući kako se radi o čistoj ljubomori i infantilnom ponašanju. “Mislim da je veoma dosadno stalno kopati po prošlosti, što ljudi obično rade zbog novca”, izjavio je. A Richards je zaista zaradio ogroman novac, prodavši više od milion primjeraka knjige, u kojoj Micka nimalo nije štedio. I Jagger je u nekoliko navrata razmišljao o pisanju biografije, ali sve se završilo na tome: “Ne želim završiti kao ostarjeli fudbaler koji u nekom zadimljenom baru okupljenim mušterijama priča o najvećim uspjesima iz šezdesetih.”

ZVUK BUDUĆNOSTI
Čini se da je Jagger spreman prepustiti Richardsu tu ulogu, a on će se baviti drugim stvarima. Malo je poznato da savršeno govori francuski, da je zaljubljenik u kriket, da mnogo čita, kao i da razmišlja o ponovnom radu u kinematografskim projektima. Često se upuštao u manje uspješne muzičke projekte, ne shvatajući zašto bi trebao biti zauvijek vjeran Stonesima, u produciranje filmova, čak je i glumio (Performance, Ned Kelly, Freejack), a sada je angažiran na novom projektu u koji je uložio cijelo svoje biće. Zajedno s prijateljem, gitaristom Eurythmicsa Daveom Stuartom, osnovao je novu grupu SuperHeavy koju čine Damian Marley, sin legendarnog Boba Marleya, bijela soul pjevačica Joss Stone i indijski kompozitor A.R. Rahman, dobitnik Oscara za film Milioner s ulice. Novi zvuk albuma, naziva SuperHeavy, objavljenog u septembru, svojevrsna je mješavina reggaea, rocka i atmosfere Bollywooda, a od kritičara je ocijenjen kao “album grupe koja povezuje Indiju, Jamajku, Veliku Britaniju i Ameriku, s najraširenijim zvukom ikad, zvukom budućnosti”.