Živim svoj san

Bosanskohercegovačku premijeru filma U zemlji krvi i meda s nestrpljenjem očekuje i 84-godišnja baka glavne junakinje. Zani je baka Belkisa, majka njezinog oca, poznatog sarajevskog ugostitelja Goge Marjanovića, najveći kritičar. Mladu je glumicu pratila na premijeri Snijega prije tri godine i bila zadovoljna onim što je pokazala. “Ponosna je na mene. Svojevremeno je bila direktorica i profesorica u Drugoj gimnaziji, mnogi je pamte po tome što je bila stroga, ali pravedna”, govori Zana Marjanović (28), koja trenutno živi životom filmske zvijezde: nakon što je doletjela iz Londona sa snimanja filma Broken s Timom Rothom, ponovo je spakovala kofere i krenula za New York, na svjetsku premijeru rediteljskog prvijenca slavne holivudske glumice Angeline Jolie, u kojem igra glavnu ulogu. No, premijere u New Yorku i Los Angelesu ne znače i kraj Zaninih obaveza kada je film U zemlji krvi i meda u pitanju: zajedno s glumicom Vanesom Glođo radi na njegovoj bosanskohercegovačkoj promociji i premijeri zakazanoj za februar, te je svakodnevno na telefonskoj vezi s Angelinom Jolie. “Naš najveći strah je da šutimo o onom što se desilo. Zato je ovaj film važan – da se ne zaboravi, da se nikad ne ponovi”, kaže glumica na čiju se inicijativu u filmu našla i pjesma Ovo je zemlja za nas kultnog ex-jugoslavenskog benda EKV. “Htjela sam da Ajla, djevojka koju glumim, sluša tu pjesmu i da kroz muziku predstavlja ono što Bosna i Hercegovina jeste.”

Koliko je važno to da je bosansku priču ispričala rediteljica Angelina Jolie?
– To što je ona uradila je neprocjenjivo: napravila je našu priču univerzalnom pričom i kolektivnom odgovornošću cijelog svijeta. Dala nam je dostojanstvo i hrabrost – što mi imamo, a što se u filmovima najčešće ne vidi. U prvih nekoliko scena, koje se odvijaju prije rata, Angelina nas je prikazala kao ljude koji su živjeli normalne živote. Postigla je univerzalnost: svaki Amerikanac se poistovijetio s likovima iz prvih nekoliko scena i rekao: Pa to smo mi. I kad počnu ratne strahote, oni su se već identificirali s njima, oni te ljude vole.

Kako ste se pripremali za ulogu?
– Izgradila sam je zahvaljujući dragoj osobi koja je postala moja dobra prijateljica, divna, hrabra žena koja je prošla sve to. Pričala mi je o tome šta znači strah i o svim njegovim nijansama. Strah nije nešto što te obuzme kad ti se nešto dešava; najgore je kad čuješ korake i misliš da će doći po tebe. Strah je kad te neko zovne imenom, a ne znaš zašto te zove. I uza sve te strahove, ona je borac. Zato mi je bilo drago kad sam u Guardianu pročitala izjavu Sadžide Hadžić iz Udruženja Žena – žrtva rata: Ja sam Ajla. Znači da sam bila na dobrom putu.

Koliko je bilo teško snimiti scenu grupnog silovanja, jednu od najupečatljivijih u filmu?
– To je bila prva scena koju smo snimili: žene izlaze iz autobusa i ulaze u koncentracioni logor i tu ih počnu silovati… Prvi je dan snimanja, glumci iz cijele regije su tu, i ne znamo se međusobno. Pročitali smo scenarij i složili se da stojimo iza te priče. To je velika stvar: Angelina nas je sve ujedinila. Kada smo je pitali zašto je baš to prva scena koju snimamo, rekla je: Ili će se desiti da stvar profunkcionira ili ne. Dobro je da odmah prvog dana znamo u kojem filmu glumimo.

Kako ste Vi doživjeli tu scenu?
– Sjećam se Gorana Kostića koji je snimao scenu sa mnom: u jednom trenutku treba da mi se približi kako bi došlo do fizičkog kontakta, no on je stajao na metar od mene, ne pokazujući namjeru da mi se primakne. Ponavljamo scenu, ali on se i dalje ne približava; pruža ruku da me uhvati, ali ona ostaje u zraku, djeluje neprirodno. Kažem mu: Gorane, približi mi se. Odgovara: A je li mogu? Kad smo završili snimanje, rekao mi je: Hvala ti što si mi ono rekla, ne bih mogao snimati bez tih riječi.

Kakva je atmosfera vladala na setu u Mađarskoj?
– Puno pozitivne energije, ljubavi, emocija, čime smo nadomještali teške trenutke snimanja.

Po čemu pamtite Angelinu Jolie i Brada Pitta?
– Istog trenutka kad ih upoznate, prestanete ih doživljavati kao velike zvijezde. Vrlo su skromni, topli, dragi ljudi. Oboje su imali snažnu potrebu da ispričaju tu priču i budu nam podrška i zaštita. Brad je bio fotograf na snimanju, jedva čekam da vidim fotografije koje je napravio. Bio je vrlo profesionalan, ali i zaštitnički nastrojen, pun poštovanja prema našem iskustvu. Imao je odličnu intuiciju kad da nas slika, a kad da ne ulazi u prostoriju u kojoj  snimamo. Divan spoj glumca i fotografa.  

Nakon njujorške premijere, s Vama je intervju radila poznata CNN-ova ratna reporterka Christiane Amanpour. Kako je to izgledalo?
– Spremala sam se u hotelskoj sobi i tata me upitao gdje idem. Odgovorila sam: Na intervju s Christiane Amanpour. Rekao mi je: Pitaj je samo sjeća li se gdje je pila kafu u ratu? Naravno, pitala sam je i odmah se sjetila: Kod Goge! Christiane je jedna od onih ljudi kojima nemaš potrebu obrazlagati šta se to desilo. Ona je u ratu bila u Sarajevu, njoj ne objašnjavaš, s njom razgovaraš.

Šta se dešavalo nakon premijere?
– Svi su bili emotivni i bilo nam je teško pričati o filmu. Moja najbolja prijateljica iz New Yorka prišla mi je i rekla: Bilo mi je teško zamisliti kako ću te gledati na ekranu, jer znam svaki tvoj izraz lica… Toliko je snažan film i toliko svi dobro glumite da nisam razmišljala o tebi, Zani, sve dok nije došlo do teških scena, do toga da ti jedan od vojnika čini strašne stvari. Kad sam maloprije srela tog glumca, nisam mogla pričati s njim…

Šta su Vam roditelji, otac Gogo i majka Alisa, rekli nakon premijere?
– Kažu da je nevjerovatno istinito. Bilo im je teško gledati me u takvoj priči. Najveća reakcija mi je bila to što isprva nisu ništa rekli. Poznajem ih, znam po izrazu licu šta misle. Na premijeri smo se samo čvrsto zagrlili, zajedno s Angelinom i svim članovima ekipe. Bio je to lijep i dirljiv trenutak.

Kako je izgledao susret s ekipom u New Yorku?
– Postali smo prava porodica, pa je i naš njujorški susret bio emotivan. Bilo mi je zanimljivije od biranja odjeće, ali i to se pretvorilo u nešto lijepo: svi smo zajedno birali garderobu, a jedan prijatelj mi je rekao: Lijepo te vidjeti a da nisi u žutom džemperu. Taj žuti džemper dio je mene tokom cijelog filma, simbol prolaska vremena.

Angelina je glumačkoj ekipi osigurala kraljevski tretman, dočekala Vas je armija stilista i šminkera.
– To je teža strana posla (smijeh). Ja sam aktivna osoba, a to spremanje traje i traje, pravi projekat. Ali volim da izgledam dobro, lijepo, pristojno i onako kako nalažu pravila posla, crvenog tepiha i promocije.

Čije ste haljine nosili na američkim premijerama?
– Na prvoj premijeri nosila sam kreaciju njujorškog brenda Thia, a u Los Angelesu Ralpha Laurena.

Bosanskohercegovačka premijera planirana je za februar. Dolazi li i Angelina u Sarajevo?
– Sinoć smo razgovarale, bila je vrlo uzbuđena i rekla mi kako jedva čeka da dođe s porodicom u Sarajevo i da napravimo veliku premijeru.

Kakav je film Broken, koji ste nedavno snimili?
– To je porodična drama u kojoj glavnu ulogu tumači Tim Roth, a ja glumim dadilju koja čuva njegovu djecu i čiji je momak irski glumac Cillian Murphy. U filmu sam Poljakinja, to mi je potpuno nova uloga, izmještena sam s prostora Balkana. Morala sam raditi na poljskom i britanskom akcentu, ali je bilo divno! Kao mala gledala sam Tima i oduševljavala se.

Kakav je Tim Roth?
– Posebno je to iskustvo: sjediš prekoputa fantastičnog umjetnika koji u tom trenutku stvara nešto, ulogu, magiju… Imaš priliku raditi s njim, a u isto vrijeme on te tjera na stopostotnu koncentraciju, da ga pratiš jer ne znaš šta će uraditi sljedeće. Odgovaraš na njegove impulse; ako ne odgovoriš iskrenom reakcijom, onda to nije istina. Tim te uvijek iznenadi.

Jeste li se družili tokom snimanja?
– U Londonu sam bila mjesec i po dana i Tim mi je odmah rekao da je moj prijatelj. Zbližili smo se tokom proba i rekao mi je: Kad budeš usamljena, molim te, javi se svom prijatelju u Londonu.  Želi doći u Sarajevo! Zato mi je i rekao da se želi sa mnom družiti dok sam u Londonu, kako bi onda on došao u Sarajevo (smijeh). Ideja je da dođe za Sarajevo Film Festival. Pa i reditelj Brokena Rufus Norris, koji je inače poznati pozorišni reditelj, mogao bi ovdje postaviti svoju predstavu.

Pomislite li nekad da živite san: glumite u filmu Angeline Jolie, snimate s Timom Rothom…?
– To je san, apsolutno. Ali moram zahvaliti Sarajevu koje me  naučilo da ništa nije zdravo za gotovo. I ne mislim samo na ratno iskustvo, već i na činjenicu da se osjećam normalno, kao da se ništa nije promijenilo. A i nije: radim svoj posao, puno radim i to je divno. I jedan od razloga što sam se vratila: osjećam se lijepo u ovom gradu, kao svoj na svome.

Imate neobičan životni put: odrastate u Sarajevu, 1997. odlazite u Ameriku, vraćate se četiri godine kasnije, a nakon desetak godina vraćate se u New York, kao junakinja filma Angeline Jolie. A opet, čvrsto ste na zemlji.
– Zato volim Sarajevo, ovdje sam naučila da te ne ponese ništa što trenutno radiš. Ništa što radiš sad ne mora značiti da ćeš to imati i sutra. Ne da neće vrijediti, nego možda neće biti sutra. Nekako si zahvalan za svaku priliku koju dobiješ i ne razmišljaš šta će biti sutra.

Po čemu ćete pamtiti snimanje u Budimpešti?
–  Dobila sam divne poklone i volim taj običaj kad se završi snimanje filma: jedva čekam darove, kao da je Nova godina! A što je najzanimljivije, na film me podsjeća miris šampona koji sam koristila na snimanju... Dobila sam i knjigu Ubilački identiteti Amina Maaloufa.

A šta ste Vi poklonili Angelini?
– Sliku Fride Kahlo iz projekta Ivana Hrkaša KOiKONE – koji je modnu dizajnericu Ljiljanu Majkić “pretvorio” u čuvenu slikaricu.

Ova godina za Vas je važna  i zbog još jednog projekta: s nekolicinom kolega osnovali ste Magacin Kabare, za koji se iz vikenda u vikend traži mjesto više.
– U Magacinu Kabare imamo mnogo ideja, ali primarno je da zaposlimo glumce i preselimo se u prostor u kojem ćemo moći imati veći broj posjetitelja. Nadamo se i nekoj podršci, ali mislim da ćemo nekako doprijeti do većeg broja ljudi zbog interaktivnog pristupa teatru. Odgovaramo na ono što se trenutno dešava u društvu. Zato smo originalni bosanski proizvod!

A šta je Vaš sljedeći projekat: ima li novih ponuda ili planova?
– Ne želim da kažem, da se ne ureknem! Imamo u Kabareu predstavu koja govori samo o našim sujevjerjima i kako nam ona upravljaju životom. Sujevjerna sam u ova dva slučaja: ne volim ništa unaprijed govoriti, da se ne ureknem, i ne volim ostavljati tašnu na podu, jer neće biti nafake.

Kakvu ulogu priželjkujete?
– Romantičnu dramu, komediju. Obožavam Juliju Roberts, bila mi je najdraža glumica, dok se nije pojavila Angelina Jolie. Postoje glumci koji naprosto sijaju: Julia je takva. Ona nikad nije loša, čak i kad pokuša zbog lika koji igra da ne bude baš tako atraktivna, i tad je prelijepa. Iz nje isijavaju unutrašnje zadovoljstvo i mir. Njene oči, osmijeh, sva je nekako vesela.

A Vi i Angelina u filmu?
– Pričale smo o tome da bismo trebale glumiti zajedno. Vidjet ćemo šta će se desiti.

S kojim rediteljem biste željeli raditi?
– Da ste me pitali prije godinu i po dana, sigurno mi ne bi pala na pamet Angelina Jolie... Možda s Lucom Bessonom… Znam: s Clintom Eastwoodom! Zbog njegovog filma Za šaku dolara.

Šta je Vaša novogodišnja odluka za 2012.?
– Davno sam odustala od kovanja planova: ne ide mi. Živim samo za sad i ovdje. Istina, trudila sam se i pokušavala da planiram, ali to nije za mene. Kad sam bila mala, sa šest godina, otišla sam u granap da kupim hljeb i neku čokoladu, sigurno nisam išla samo zbog hljeba. I sjećam se da sam gledala oblake, vidjela jedan koji liči na slona, oduševila sam se, pa onda vidjela šlauf… i odjednom se našla u nekoj rupi, vidjela glave iznad sebe i začula: Sine, jesi li dobro? Upala sam u šaht! Sve tako sanjareći. Zato su znali i govoriti: Zani je glava u oblacima.

Ima li ljubavi u Vašem životu?
– Ima, ja je volim objeručke (smijeh).

Postoji nešto što traje već duže vrijeme?
– Postoji, ali neka ostane tajna, da se ne urekne.

I kako to nešto što imate izdržava Vaša stalna odsustva?
– Što nas ne ubije, čini nas jačim.

Koji gadžet morate imati?
– Muziku, pa bio to walkman, iPod, iPhone...ili šta god, samo da mogu slušati muziku.

Omiljena bajka?
– Djevojčica sa šibicama

Zbog čega osjećate krivicu?
– Zbog ekologije. Osjećam krivicu kad bacim flaše i plastične boce a da ih nisam odvojila u kontejner predviđen za to, ili kad bacim stari hljeb.

Kad ste posljednji put plakali?
– Kad sam gledala jednu od scena s Vanesom Glođo u filmu U zemlji krvi i meda.

Kako reagirate kad pogriješite?
– Joooj! Pa opet joooj! Ima puno ovih joooj dok ne dođe do onog ovo mi je škola. Joooj kod mene duže traje i radim na tome da skratim taj proces.

Koji ste film pogledali najviše puta?
– Najvjerovatnije Mary Poppins, a sad sam to dala svom malom prijatelju – pa se tradicija nastavlja.

Iracionalni strah od...?
– Strah me da ću upasti u šaht, da ću se sudariti s banderom – sve to ima veze s onim oblacima, jer se zagledam u njih, pa da ću pasti niz stepenice, pokliznuti se... Moj mali rođak ima identičan hod kao ja: ne gleda kud ide.

Optimist ili pesimist?
– Optimista.

Ikona stila?
– Wallis Simpson.

U čijem biste se umjetničkom djelu voljeli pojaviti?
–U Modiglianijevom.

Najponosniji ste na...?
– Na Magacin Kabare.

Koga biste željeli upoznati?
– Upoznala sam Angelinu Jolie. Ma šta upoznala, radila s njom!