Da se nas dvojica muški raspravimo...

U ovakvim novinama nije običaj kritizirati političare, pa ovaj put nikome od učesnika priče koja slijedi nećemo razotkrivati identitet. Imena, uostalom, nisu ni bitna, važnije je, čini se, opisati jednu čestu pojavu i tipičnu frazu, koja je ovdje oduvijek prisutna, počiva na duboko ukorijenjenim stereotipima i nanosi nam društvenu, civilizacijsku, političku i ko zna kakvu još štetu.

Elem, u Republici Srpskoj postoji jedan vrlo popularan političar, možda i najpopularniji u tom entitetu. On vazda nešto priča, objašnjava, prijeti, spušta ga ovima u Sarajevu, poslije čega oni bjesne i reagiraju, nekad smireno i odlučno, nekad ekstremno i neprimjereno. Tako mu je nedavno jedan član Predsjedništva BiH odaslao pismo u kojem mu, otprilike, kaže: “De, bolan, smiri se malo, nemoj divljati, hajmo sjesti i sve se fino dogovoriti, kao ljudi. A ako nećeš, imamo mi i drugih načina...“ Pa je krenula lavina reakcija. Oni u Banjoj Luci hvalili su tog svog, a napadali sarajevskog, a ovi u Sarajevu pola su napadali, a pola hvalili ovog odavde. Među onima koji su napadali bio je i jedan poznati iz opozicije, koji je rekao – navodimo po sjećanju – da on onom tamo nikada ne bi slao kukavička pisma, nego bi s njim lijepo sjeo i muški porazgovarao. Ponavljamo: muški porazgovarao.

Hm. Tu imamo vrlo zanimljiv fenomen, muškost kao pretpostavljeni i samopodrazumijevajući ljudski i politički kvalitet, naspram implicitne ženskosti onog koji nema hrabrosti za odvažan razgovor, pa piše kojekakva kukavičja  pisma. E tu moramo malo zastati. Nešto kao da je trulo u ovoj nadmoćnoj mužjačkoj objavi. Sve što nam se do sada desilo – prvo rat, a onda podjednako teško i mučno poraće – rezultat je upravo te slavljene muškosti, tog poraznog muškog principa. Ovdje smo gdje smo zato što su prvo političari, pa onda vojskovođe, pa onda opet političari, jedni s drugima razgovarali kao muškarci. Taj nesretni muški princip majka je svih naših stradanja i poraza. Ups, oprostite na istom pogubnom stereotipu; kada ga odstranimo iz prethodne rečenice, ona treba da glasi: Taj nesretni muški princip otac je svih naših nesreća i poraza. (Za muški princip – muški i roditelj.) Muški razgovarati, nakon svega što je neiživljena muškost ovoj zemlji uradila, znači produžavati stanje političke, ekonomske i kulturne agonije. Mi smo žrtve muškog principa koji se toliko udaljio od svoje prirodne, ženske polovice, da je sve moralo završiti ovako: prvo krv, a onda bijeda.

Onaj iz Banje Luke pritom na muške izazove reagira poslovično brutalno, kao pravi alfa-mužjak u punoj snazi, kao vođa čopora na vrhuncu moći. Neuporedivo komunikativniji (muška percepcija rezultirala bi zaključkom – slabiji) i raspoloženiji za kompromise i ustupke bio je kad bi mu se ko iz Sarajeva obratio ženskim načinom, govorom i pismom. Dakle, razgovorom, prijatnošću, pristojnošću, kakvim prigodnim komplimentom ili nekim, na obostrano zadovoljstvo, mogućim poslom.

Ali, tu za nas nastaju nepremostivi terminološki problemi. Kada neko odavde kaže da bi s onim tamo razgovarao muški, to u svijesti uvaženih radnih ljudi, građana i poštene inteligencije po nekom semantičkom automatizmu stvara sliku – odlučnog, otvorenog, ali nepopustljivog i beskompromisnog razgovaranja, u kojem izazivač (ovaj iz Sarajeva) neupitno pobjeđuje, zahvaljujući muškom pristupu. Ali pobjeđuje tako da ni šampion neće ostati osramoćen – ni nokautiran, ni nokdauniran, nego će eventualno izgubiti sudijskom odlukom, zadovoljan što je u susretu s tako neodoljivom muškošću tako dobro prošao...

A pogledajmo kakve bi društvene konotacije izazvala nečija (ne mora to nužno biti neko iz opozicije) izjava da on ne bi – uzimamo isti povod – pisao kukavičja pisma, nego bi fino s onim tamo belajsuzom sjeo i ženski porazgovarao o svemu što nas ovih godina tišti, razdvaja i uznemiruje. Reakcije jedva da smijemo zamisliti. Ženski da razgovaraju? Dajte, molim vas... Vjerovatno je mislio da srču kahvu (ne mora nužno biti turska), ogovaraju strance, Hrvate i nenazočne Srbe i Bošnjake, govore kao navijeni i gube se u beznačajnostima. Kada stereotip nadraste stvarnost, ništa ga ne može korigirati.

Povratak u društvenu ravnotežu je, ustvari, neprestana borba protiv stereotipa. Ne možemo čekati da se stvari srede pa da bismo normalno živjeli, nego počnimo normalno živjeti da bismo sredili stvari. Moderna koncepcija rješavanja problema u Bosni i Hercegovini u potpunosti se oslanja na varijante koje probleme ne rješavaju, nego ih rasplamsavaju. Imperativ sukoba kao tipične muške situacije, doveo nas je pred zid. Davno je rečeno da se ne može boriti za mir, što je muški princip. Nego bi, eventualno, trebalo smirivati konfliktne situacije, koje su temelj naše komunikacije, što je neuporedivo mekša, ljepša, dakle ženstvenija, namjera.

Ali izvan svega toga, izvan principa koji dijeli ljude na mušku i žensku polovinu, postoji nešto što bismo mogli definirati kao univerzalni princip – a to je praštanje. Rijedak i prerijedak gost na našoj političkoj sceni, u našim kulturnim obrascima, u ovdašnjim medijima, polemikama i bosanskohercegovačkoj svakodnevnici, praštanje je onaj ljudski fenomen koji angažira najbolje u čovjeku, koji u njemu objedinjava najbolje od muškosti i najprofinjenije od ženskosti, koji kulturu postavlja kao metod superioran politici. Kad bi neko ovdje – neovisno o rodnom identitetu – uspio ispromovirati i nametnuti princip praštanja, sve bi bilo drukčije.

Ali, govorimo o skoro pa nemogućoj situaciji, zato istog trena napuštamo istu.