Otkako se on rodio, rekla mi je jedne prilike kćerka, misleći pod tim na onog istog kojeg je tražila da rodim, ti nikada nisi kupila nutellu. I ja sam se spremila, kupila najveću teglu, stavila je pred nju, dala joj supenu kašiku i rekla: navali, prijateljice. Aha, pa da mi pozli, rekla je i demonstrativno napustila prostoriju.
Otkako se on rodio, rekao mi je jedne prilike muž, ti si konstantno umorna. I jedva sam odoljela da odem do Baščaršije na kojoj, iz nekog razloga, prodaju bejzbol palice s ugraviranim Sebiljem, pa kupim jednu, vratim se kući i kažem sebi: navali, prijateljice. Umjesto toga, udahnula sam duboko, preskočila sva objašnjenja o mom umoru, čak sam spustila i peglu koja se može smatrati i hladnim i vrućim oružjem, i mirno rekla: vrijeme je da počnemo razmišljati o trećem djetetu. Aha, kunem ti se, ja bih se objesio, rekao je on i napustio prostoriju.
Otkako se on rodio, mačka, nije mi rekla, ali je ponašanjem pokazala: moje mjesto je ugroženo, i ja ću te kazniti tako što ću nakon što on konačno zaspi, a ti legneš u krevet, grebati po namještaju koji sam ignorirala dok njega nije bilo. I onda sam pristala da je, kad završim sve poslove i kad mi nije ni do mene, pustim da mi se zavali u krilo i milkim je ispod vrata. Sve dok je njoj ćeif.
U školi naučiš da se vrijeme dijeli na ono prije i poslije Krista. U životu naučiš da se vrijeme dijeli na ono prije i poslije dolaska djece. U bajkama, to je ono vrijeme koje dolazi nakon živjeli su dugo i sretno, maglovito i obećavajuće u svakom pogledu. U životu to je ono vrijeme koje dolazi nakon što si dugo živio sretno, maglovito od nespavanja i s neizvjesnim obećanjem da će u svakom pogledu biti bolje samo da… nešto. Recimo, samo da prođu grčevi. Čim prođu, sve će biti lijepo i idilično. Zapravo, idilično počinje nicanje zuba. Onda opet čekaš da prođu zubi. Jer kad prođu, najgore je prošlo i počinje uživanje. Ustvari, počne lomljenje leđa, jer počinje da uči hodati. E, kad prohoda, onda će nam svanuti. A zapravo smrkne, jer ga tek onda ne možeš zaustaviti jer ne zna ni gdje ni dokle goni.
Dakle, logično, treba samo sačekati da osvijesti gdje će, pa ćeš onda vidjeti rahatluka. I osvijesti, pa počne goniti u zijane jer ide period kad dijete treba da spozna svijet oko sebe. Dobro, kažeš, izdržao je Mujo i gore pa će i spoznavanje svijeta. Jer kad spozna svijet, onda ide mir. E, ali onda ide škola. I najgore je dok se ne snađe. Pa, sačekat ćemo da se snađe, misliš. Umjesto toga ti dođe i kaže, ili djelom pokaže, kako si zapravo konj, jer je sad u pubertetu pa su svi konji, osim njega samog koji je neshvaćeni genije. Odustajući da se i potrudiš shvatiti, na rubu strpljenja, kažeš sebi: još samo malo. Nije niko u pubertetu ostao zauvijek. Proći će. I prođe, kažu. Ali, po logici svega prethodnog, dođe nešto drugo. Sve dok ne skontaš kako je sad sve prošlo. Sačekaš malo, oslušneš tišinu i onda sav sretan kreneš da se spremiš da izađeš, nastaviš sa životom, kreneš da pohvataš sve što si pogubio baveći se čekanjem da prođe ono najgore. I shvatiš kako si za šaha u parku. U najboljem slučaju. Najgore je to što čim se požališ, odmah ti kažu kako treba da šutiš i budeš sretna da su zdravi, da je svima tako i da si i ti nekog maltretirala, pa eto.
Otkako se on rodio, rekla sam sama sebi, ti nisi sjela i popila kafu sa ženama koje ne pričaju o pelenama. I nazvala sam brojeve koje sam gotovo zaboravila, spremila se, iskrala na prstima da ne vidi kako odlazim, jer će u suprotnom urlati sve dok se ne vratim, i za pola sata sjedila u društvu odraslih ženskih osoba koje još nisu majke. I koje su u svim našim druženjima prije nego se on rodio a ja napravila porodiljsko odsustvo u njihovim životima, bile dokaz teze kako nije svaka žena rođena s materinskim instinktom. Takve su mi trebale: neko ko se ježi od pomisli na djecu; neko ko će svaku moju priču o tome kako on kaže ovo, destruirati hiljadu puta uzbudljivijom pričom o tome ko je s kim i iza leđa koga; neko ko nema pojma o dojenju; ko redovno diže tegove a ne dijete; ko ne spava zato jer derneči, a ne zato jer mu derneči dijete; neko ko, naprosto, živi u staroj, dobroj eri. Bila sam spremna samo da sjedim i da ih slušam i da im zavidim – kako im je pravo dobro, a onda se vratim u kuću kod svoja tri medvjedića, da raspravim ko je sjedio na čijoj stolici, pojeo čiju kašicu i zaspao u čijem krevetiću. Ali mi je sad stvarno trebalo da saznam ko u čijem krevetu spava u svijetu u kojem nema Zlatokosih.
Otkako se on rodio, rekle su mi skoro uglas, ti prosto sijaš. I nastavile tako da su od svega od čega mi sto puta dnevno dođe da izvršim masakr, pravile idiliu. I nije da sam baš skontala, ali sam prihvatila. Prvo, prilika da se žališ na sve a neko te sluša ganut do suza, ne pruža se uvijek. A drugo, otkako se on rodio, ja svakako ništa ne kontam.
