Smrt diktatora i drugi užasi

Moglo bi se to i ovako reći: Nema ništa gore od diktature, ali demokratija i nije baš neka alternativa. Ko ne vjeruje u ovu tvrdnju, nek za junačko zdravlje priupita uhapšenike s Wall Streeta. Njihov pokušaj da ispolje svoje demokratsko pravo na pobunu i neslaganje završio je baš onako demokratski – u zatvoru.

Naravno, svrgnuti libijski diktator Moamer Gadafi zaslužio je da nakon višedecenijskog divljanja bude svrgnut. Ali odmetnuti pa uhvaćeni moćnik u onom mučnom trenutku kada ga izvuku iz nekakve cijevi prestaje biti tiranin. On je tada samo izbezumljeni, namlaćeni starac na kome se divljaci iz gomile nemilosrdno iživljavaju. U tom tenutku  on zaslužuje samo sućut. Gomila je opaka stvar, vrijedna opreza i prezira. Kad se napaćeni narod dehumanizira u gomilu, on – ponesen, valjda, pravedničkim gnjevom – odbacuje ulogu žrtve i navlači gunj agresora, iskonskog mučitelja. Podsjetimo, surovi diktatorski par, koji na savjesti nosi stotine hiljada ubijenih, mučenih i proganjanih ljudi, Elena i Nikolae Ceauşescu, doživjeli su također kraj koji užasava: nekakav nabrzinu sklepani vojni sud organizirao je ekspresno suđenje i još ekspresniju presudu. Koji dan nakon udara uslijedilo je strijeljanje. Sadam Husein je, nakon suđenja, u najboljoj demokratskoj tradiciji – obješen, a Gadafi je doživio najgoru sudbinu od svih diktatora: mučen je, premlaćivan i sodomiziran pred očima svijeta, što uključuje i njegovu preživjelu rodbinu.

Događaj je još svjež, svakog dana, ako ne i svakog sata, svjetska javnost biva upoznata s novim, sve gorim i sve okrutnijim prizorima egzekucije dojučerašnjeg libijskog lidera. To što su ga zarobljenici udarali kundacima, nogama, šakama, surovo je, to što su ga sodomizirali drvenom motkom je bestijalno, nemilosrdno, a to što su mu vodeći svjetski mediji spokojno i bez ikakvih moralnih dilema (osimzanikogvažećeg upozorenja da se radi o uznemirujućim snimcima) zavirili u rektum – naprosto je skandalozno. Zaista smo svjedočili prvorazrednom skandalu koji nikada ne bismo imali čast doživjeti da postoje istovjetni snimci s G. W. Bushom ili Barackom Obamom u toj ponižavajućoj ulozi.

Prije više od 15 godina u opkoljenom Sarajevu razgovaralo se o hipotetičkom završetku rata – kao, Karadžić i Mladić predati na volju i iživljavanje građanima pod opsadom. Nakon nekoliko sterilnih verzija, kojima nikako nije uspijevalo uspostaviti vezu s istinskim humorom, jedan za stolom zadržao je prisebnost i rekao da bi takav ishod bio trenutak velike nesreće. Pokazao bi zvjersko lice ljudi koji su u najvećem broju s istinskim dostojanstvom podnosili muke opsade. Tada bismo svjedočili brzoj i zapanjujućoj transformaciji, ozvjerenju jednog do jučer mirnog i pristojnog svijeta. Sve to čovjeku prolazi kroz glavu dok gleda patnje okrvavljenog starca kojeg cipelare, tuku kundacima i šakama te pritom neumorno proizvode akustičnu agresiju, nekakvo nepodnošljivo kreštanje za koje se tek naknadno može razabrati da je navodno obraćanje Bogu.

Mediji su jedan od bitnijih faktora savremenog života. Oni diktiraju duh civilizacije, propisuju pravila, kreiraju kulturni i etički kôd, preko njih se kroji politika. I zato je s medijskog aspekta zanimljivo postaviti pitanje u kakvom svijetu živimo i kakve standarde poštujemo. Bez ikakve dvojbe, svijet je to lažnog morala i dvostrukih normi. Bezazleni prizori nagog ljudskog tijela i dalje se cenzuriraju, a snimci mučenja zarobljenog starca vrte se 24 sata, bez prekida. Iz toga možemo izvući zaključak da je nasilje legalan, sastavni dio naše civilizacije, njena ključna komponenta, a eros ilegalan, nepoželjan sastojak kojem niko i ništa ne može pribaviti legalitet & legitimitet. Pop kultura to razbija malo pomalo, mic po mic, pomjera  granice gurajući erotski potencijal našeg života u medije na način koji često nije ni primjeren ni prihvatljiv, ali je u svakom slučaju, čak i u onim najgorim, ekstremnim verzijama, prihvatljiviji od pornografije smrti i mučenja, od orgija nasilja koje su nas zapljusnule sa svih ekrana ovog svijeta.

Kako se odrediti prema prisustvu nasilja u medijima? Za početak, zanimljiva je priča o dvostrukim standardima. Kad su po sarajevskim ulicama ginuli civili, strani fotoreporteri i kamermani bilježili su svaki njihov izdah, svaki bolni grč. Njihov rad izložen je najrazličitijim vrednosnim sudovima, jedni ih smatraju herojima zaslužnim za razotkrivanje istine, drugi lešinarima koji su zarađivali na tuđim patnjama. Činjenica je da su njihovi izvještaju redovno objavljivani. Međutim, kada se desio 11. septembar, američki mediji su, po direktivi, naglo cenzurirali i reducirali snimke nesreće, kako se nacija ne bi uznemirila. Ali ta mogućnost uznemirenja, koja nije važila za Sarajevo, kasnije je deaktivirana kada su na red došli Afganistan, Irak, pa zemlje Arapskog proljeća, završno s egzekucijom Gadafija.

Ima jedna stara narodnooslobodilačka priča koja kod svakog ko je čuje izazove osmijeh. Poslije oslobođenja, narodni heroj Vlado Šegrt drži pobjednički govor u Trebinju i obraćajući se prisutnima kaže: “Drugarice i drugovi, draga braćo Srbi i Hrvati...” Neko iz zadnjeg reda tad dobaci: “Ima nas još braće.” E, tačno bismo tako svi mi iz ostatka svijeta mogli poručiti vodećim američkim medijima: “Ima nas još uznemirujućih žrtava...” Ako je stradanje ljudi iz WTC-a toliko uznemirujuće – a jeste – da gledatelje treba poštedjeti njihovih patnji, isti princip važi za svako živo biće na ovoj planeti, bilo ono Kurd, Bosanka, Iračanih, Libijac, irvas, štene, mačka... Ubijanje Gadafija je uznemirujući snimak, a ne sredstvo dizanja gledanosti i trijumf “naše politike, naše civilizacije i našeg svjetonazora.”

Da malo izvariramo jednu ofucanu globalnu floskulu: svijet bez Gadafija, dakle, trebao je biti bolji svijet, jer sa scene je otpuhan jedan prebogati rigidni diktator koji je četiri decenije vladao zemljom i maltretirao političke neistomišljenike. Zbog načina na koji se to desilo, zbog enormne količine nasilja, bezumlja i surovosti, globalni politički sistem nakon Gadafija nije ništa bolji, možda je za jednu zeru još gori nego što je bio do tog 19. oktobra. Tako stvari stoje s ovim našim svijetom: sve gore, sve lošije, klimavije i nepouzdanije. I spektakularnije.