Moj drug B. ne ide u školu. Nema godina. Zove me Redana, što, kad malo bolje promislim, i nije loša varijacija mog imena. Kako drugačije zvati ženu koja u tri ujutro pere prozore, i na užasnuti komentar da će cijeli komšiluk reći kako je mahnita, odgovara kako cijeli komšiluk spava i nije budalast da gleda kroz prozor! Moj drug B. ne zna da ja perem prozore u tri ujutro. Niti me pita šta radim u životu, niti šta mislim o aktuelnoj političkoj situaciji. Ni o tome ko se razveo, a ko se udaje i ko će i kad i gdje održati koncert sleš demonstracije sleš egzibicije. Boli njega. Moj drug B. voli da sjedi na peći. Voli da vrti papirić i da žvaće balon. Merak mu je da ga škakiljam, ali samo ako prije toga kažem kako dolazi strašni Škakiljavac i namjestim ruke u pandže. Merak mu je i da sruši grad od drvenih kockica koji sam napravila. Ja kažem eto Godzile, a on povalja sve zgrade. Pa ih ponovo složim, da bi ih on ponovo srušio. Moj drug B. i ja se igramo. I za sada nam je dobro.
Moj drug E. ide u školu, i to u razred s mojom kćerkom koja mi ponekad nije drugarica zato jer joj kondor zaleprša u glavi pa digne prašinu od koje niti vidi, niti čuje, niti haje. Zato je E. uvijek moj drug. Od trenutka kada sam na nekoj školskoj priredbi kao prava mama egzibicionistkinja svirala na violini. To je toliko oduševilo mog druga E. da me je nakon nastupa zagrlio kao da sam Niccolo Paganini lično. I kao da nisam svirala Kad si sretan – koja ima jedno sedam tonova brat bratu. Moj drug E. mi je zauzvrat nacrtao crtež na kojem sam ja s mnogo ruku i nogu i bebom u stomaku. To je bilo kad sam bila trudna i do sada je najtačniji dodatak na spisak šta trudnica treba imati – još barem tri para ruku i par nogu. Taj crtež stoji magnetom zakačen za tzv. frižider, koji ne radi i u kojem stoje začini, riža, makaroni, čajevi i ostalo što ne ide u frižider koji radi. A na kojem je magnetom zakačen drugi crtež moga druga E. na kojem je cijela moja porodica. Moj drug E. došao je da upozna moju bebu. I bio tako divan i nježan prema njoj, a ja sam negdje u dubini duše znala da je to zato jer je mala i jer je moja. Njegove drugarice koja ga voli.
Ono što je zajedničko mojim drugovima B. i E. jeste da nisu kao druga djeca. Izgledaju kao druga djeca, vole se kao i druga djeca, čak su i zločesti kao druga djeca, i ko ne provede neko vrijeme s njima, činjenicu da moj drug B. izleti na ulicu bez ikakvog razmišljanja, protumačit će kao nedostatak discipline. Njegovoj će majci, kojoj su se upravo odsjekle noge, čak možda održati i predavanje o tome kako ga je trebala malo bolje vaspitati. A ona će, jer je takva, uzeti sina za ruku i neće objasniti ubadaču nosa u tuđe poslove kako njen sin ima autizam. I kako za njega automobili na ulici ne znače apsolutno ništa. Ili znače ono što nama nikada neće značiti. Nemam vremena da objašnjavam, pa guglajte autizam ako vam se da. Kad saznate kako se svakome može desiti, kad saznate kako naučnici još nemaju validno objašnjenje kako i zašto, kad saznate kako se radi o djeci koja žive u svom svijetu ponavljajućih radnji u kojem nema mjesta ni za igru, ni za mamu, ni za tatu, ni za vršnjake, ni za rođendane, ni za igračke, i u kojem je i činjenica da su vas pogledali u oči razlog za neviđeno slavlje, možda odlučite saznati i malo više. Odlučite se, što bi se reklo modernim i kul rječnikom, senzibilizirati. Jer mi volimo senzibilizaciju. Samo ne baš u našoj kući, gluho i daleko bilo. Neka djeca, kao što su moji drugovi B. i E., ostanu u svojim svjetovima. Mi ćemo ih žaliti, saosjećati s njihovim roditeljima, ali ih nećemo pustiti u svoju kuću da ne bi šta razbili. Posebno ne iluziju kako se tako nešto nama nikada ne može dogoditi.
Mom drugu E. je prije nekoliko dana jedna odrasla osoba, čovjek, zrela i odgovorna, rekla kako je retardiran. Kako nema prava da se druži s njegovim zdravim sinom. I ja sam nakon ovoga po prvi put u životu odlučila uraditi ono što mi se oduvijek gadilo i što sam se zaklela da neću nikada: odlučila sam da njegov zdravi sin nema prava da se druži s mojom kćerkom. Zato jer, ako je takvo ponašanje retardirano, ona dolazi iz porodice retardiranih. One koja se smije sa crteža na frižideru koji radi. I koja vjeruje da je od toga da dijete u školi nauči sastav biljne ćelije i uniju i kantone mnogo važnije da nauči biti čovjek. Jer se to ne postaje rođenjem, nego upravo druženjem. Sa svim B-ima i svim E-ima koje ne treba žaliti. Nego prihvatiti.
Za žaljenja su svi oni koji misle kako vrijede više.
