Napravila kafu. Sjela. Zapalila cigaretu. Stišala ton na televizoru koji još uvijek emitira crtane filmove namijenjene djeci do dvije godine. I otpočela sa slušanjem tišine. Ništa ne zvuči bolje od tišine. Ali, nažalost, ništa ni ne traje kraće. Zvoni. Neću ni da ga gledam. Zvoni. Ignoriram. Zvoni. Čujem ja telefon, ali se pravim budala. Pogotovo zato jer vidim ko me zove. Izašao je s djecom prije dvadeset minuta. I zove. Sigurno ne zato što me poželio. Zvoni. I zvoni. I aščare neće prestati dok se ne javim.
Javljam se, ali samo zato što bi se moglo desiti da nazove i na kućni. A ovaj ima još gori zvuk zvona koji niko ne zna promijeniti jer smo bacili uputstvo. E, kaže on i zvuči zabrinuto, neko puca po Američkoj ambasadi. U sekundi, jer sam sve očekivala, pomislim kako je to do sada najoriginalniji izgovor koji je smislio da nakon jednog kruga, koji djelimično prolazi u blizini rečene lokacije pucanja, vrati djecu kući. I počela bih se smijati, da nije ponovio. I pitao šta da radi. To pitanje potvrdilo je da je ozbiljan. Zato jer je vrlo logično da, ako se dešava nešto vanredno, makar ja ne bila ni na istom kontinentu, on stupi u kontakt da pita šta da radi. Zvat će ako ne zna gdje su mu hlače, ključ od sandučeta za plin, rezervna guma u automobilu, toplomjer, ako primijeti neki čudan osip ili osjeti neki zabrinjavajući žig, a sad i da pita kako postupiti u slučaju kada neko puca u krugu od dvjesto metara od naše djece. Odgovaram prvo što mi je palo na pamet: eto me da sklonim djecu. Ja ću ih skloniti, kaže on. Ti vidi ko puca.
Prvo, s pingvina prebacujem na domaće kanale. Ide serija: nekakvi Turci pate sve u šesnaest. I nigdje nikakvog pucanja. Onda odjednom prolijeću slova. I puca se. I ima mrtvih i ranjenih. I napadač ubijen. I još dvojica pobjegla. Eksploziv. Bombe. Terorizam. Noge mi se odsjekle. Zovem ga i urlam da se vraćaju kući kako znaju i umiju. Istovremeno otvaram internet. Na portalima već snimak teroriste. Šeta. I povremeno puca. Kažu, nema mrtvih, samo ranjenih. Čuj “samo”! Ni on nije mrtav. Samo ga pogodio snajper. Zovem ponovo. U kuću!!!! Odmah!!!! On kulira. Kaže, sjedi u bašti i pije kafu. Tu se ne puca. I daleko je. A i djeca se lijepo igraju u parkiću. Ništa ja da ne brinem. Neka uživam u miru.
Kojem miru?! Krećem ponovo u surfanje. Pojavljuju se prvi statusi na Facebooku. I prvi komentari po forumima portala. Na televiziji vanredne vijesti. Zateklo ih. Unezvijereni reporter devedeset puta ponavlja kako je napadač vehabijskog izgleda. Sve su informacije neprovjerene. Snimci sada prikazuju policiju koja se krije iza ćoška i urla da se skloni svako ko nema posla. Kakvog bi posla neko mogao imati dok čovjek hoda sa puškom i puca?! Specijalci. Očevici. Stručnjaci za terorizam. Ne znam kad stigoše, ali već se prvi i ograđuju i odlučno osuđuju napad. Ne kontam. Ima li iko normalan ko bi “odlučno” odobravao pucnjavu usred bijela dana
usred grada. Onda dolaze oni koji tvrde kako su oni oduvijek znali da će se to dogoditi. Ne kontam ni to. Pa što ne spriječiste, pobogu ljudi?! Ja pustila djecu da prošetaju. Odustajem od televizije i prebacujem se na forume. Na kojima je objavljena sezona lova na sve koji izgledaju kao napadač. Ili to ili se činjenica da neko krene s puškom u grad pokušava relativizirati time kako niko nije ozbiljno nastradao. Neka to neko kaže onom ranjenom policajcu. Kao, nije to ništa šta je moglo biti. Odlično. Pa da sačekamo da bude?!
Počinju teorije zavjera. Ko ga je platio. Kome to ide u korist. Jedni viču smiješno. Drugi sve ih treba pobiti. Protjerati. Obrijati. Užasnuta, razmišljam kako bih se osjećala da izgledom i samo izgledom podsjećam na nesretnika koji je upravo najviše štete uradio onima u ime kojih, kao, stoji i puca. I o tome po čemu se svi ovi građanski osviješteni razlikuju od onih koje osuđuju – jednako su zadrti i jednako nespremni da prihvate drugačije. I internet pun osuđivača. Ograđivača. Neizbježnih uvlakača. Razvile se američke zastave. Drugi već tvrde kako je napadač pod drugom zastavom rođen i odrastao i nema veze sa nama. Ni mi s njim. I niko više ne priča kako je ponovo poskupjelo grijanje. Kako još uvijek nemamo premijera. Kako je još hiljadu radnika ostalo bez posla. To su old news.
Sjećam se kako je London, taj grad od deset miliona, ostao paralisan nakon napada u kojima su raznijete linije podzemne željeznice i jedan crveni autobus. I sjećam se kako sam tada snažno zavoljela London radi dostojanstva s kojim se podigao i krenuo dalje. Televizija koja je u roku od deset minuta imala informacije; gradonačelnik koji je, u savršenom odijelu i s kravatom, kako priliči političaru čiji je grad doživio katastrofu, pozvao na mir, toleranciju i suživot; građani koji su izjavljivali kako napad na London nije napad ljudi druge vjere, nego ljudi koji mrze London; i činjenica da na glavnoj ulici možeš vidjeti više žena pod nikabom nego, recimo, u Sarajevu. Tada sam, rekoh, zavoljela London. Jer je bio dostojanstven i veličanstven. Jednako kako mi se nakon svega ovoga ponovo malčice gadilo Sarajevo. Jer je ponovo bilo malo, jadno, zlo i licemjerno. I urlajući na sav glas poručivalo kako mi možda jesmo šupci, ali teroristi – nikako.
Kada je on konačno doveo djecu i friške informacije iz kafane, koje su se pokazale tačnijim od onih sa javnih servisa, bile su mi sasvim jasne dvije stvari: prva, kako je svijet u kojem će odrasti zaista svijet užasa, i druga, kako meni nikako nije suđeno da provedem mirno popodne u tišini. Ne daju. Ni djeca, ni životinje, a sad ni teroristi.
