Bračna prevara: može li preljubnica biti dobra majka

Bračne nesuglasice – nazovimo to tako – između pjevača Al’Dina Kurića i njegove supruge, novinarke Arduane, postavši višednevna naslovna tema Dnevnog avaza, podijelile su sarajevsku javnost i ovorile brojna pitanja, od kojih su neka istinski važna i zanimljiva. Pokušat ćemo evidentirati dileme kojima se glavni grad BiH danima bavio: je li preljub toliko važan događaj u životu jedne sredine da zasjeni sve egzistencijalne probleme? Da li ovakva vijest zaslužuje medijski tretman i je li novina prekršila profesionalne principe dajući prednost bračnoj svađi u odnosu na goruća pitanja politike i ekonomije? Da li čak i u sferi preljuba žene trpe muški teror i tradicionalnu neravnopravnost? Može li preljubnica biti dobra majka? Je li Arduana – kao istaknuta kreatorka davnog linča – zaslužila da je se sad brani od istog tog linča? Može li čovjek s onakvim prezimenom očekivati išta bolje od onog što ga je snašlo? Je li Hasanaginica prelijepa balada ili klasični primjer ženske potlačenosti?

Javnost se podijelila. Jedni su branili Arduanu, drugi Al’Dina, treći su analizirali javni diskurs i prikrivene poruke, dok su se četvrti zgražavali, tvrdeći da su oni visoko, visoko iznad ovdašnjeg kala i da ih svađe na suštinski nebitnoj relaciji muž – žena i obrnuto, apsolutno ne zanimaju. Pa pokušajmo naznačiti u kom bi pravcu mogli ići potencijalni odgovori na postavljena pitanja.

Sviđalo se to nekome ili ne, uklapalo se to ili ne uklapalo u moralne kodekse neke sredine ili socijalne skupine, preljub je prvorazredni trač, jedna od najlascivnijih i najzanimljivijih tračerskih poslastica koje naša kultura poznaje. I kao takav, kako kaže Gracijina sagovornica Samira Poričanin, “podiže tiraže i obara portale”. Svi su protiv tih sadržaja, ali svi ih konzumiraju. (Sjetimo se samo Severininog brodskog uratka i reakcija povodom njega. Toliko je tu moraliziranja i zgražavanja bilo da bi čovjek pomislio da niko nije želio pogledati to slavno djelo. Ali, kako stvari stoje, pogledali su ga svi.)

Odgovornost je (ne)odgovornih ljudi u medijima kako će se odnositi prema tom fenomenu: hoće li zarad tiraža ili klikova uništavati ljudske živote, ili će pokušati s nekim drugim pristupom. Ono što je Avaz uradio Arduani mogli bismo opisati kao medijsko kamenovanje, uz dobrovoljni pristanak, odnosno na idejni podsticaj njenog supruga. Kako se osjeća osoba koja bude predmet takve humane kampanje? Odgovor ćemo ilustrirati primjerom zagrebačke glumice Alme Prica, o kome smo već pisali na ovom mjestu. U prvoj polovini devedesetih neki zagrebački tabloid o ovoj je izuzetnoj umjetnici napisao seriju tekstova u kojima je nazivana preljubnicom, kurvom, razarateljkom tuđe idile... Reagirajući na kampanju, Alma kaže: “Kada za Madonnu u Americi napišu da je kurva, u njenom se životu ništa ne promijeni. Zidovi oko njenog imanja visoki su tri i debeli jedan metar. A kada izađe na trčanje, ispred nje su dva, sa strane dva i iza još dva tjelohranitelja. A kada za mene ovdje napišu da sam kurva, ja uđem u tramvaj, svi se okrenu prema meni i pomisle, a nerijetko i kažu – eno kurve.”

Kako je Arduani Kurić tih dana bilo dok se probijala centralnom sarajevskom ulicom do posla, to samo ona zna. Vjerovatno kao i queer populaciji i njenim poštovateljima dok su se probijali do one čuvene izložbe. Alma Prica htjela je reći da tabloidni mediji i mogu nekako da se podnesu u megalopolisima i među ušuškanim, bogatim svijetom, ali u ovdašnjim selendrama, kakve su i Zagreb i Sarajevo, i Podgorica i Ljubljana, pa čak i dvomilionski Beograd, oni gube prvobitni smisao i postaju sredstvo teroriziranja. E, upravo se to desilo. Arduana Kurić propisno je isterorizirana jer je neko zaključio da je narušila društveno-religijski kodeks jedne zatucane i ustajale sredine. Dva najintrigantnija teksta povodom ovog slučaja napisali su rediteljica Jasmila Žbanić i novinar Amer Tikveša. Dok se Jasmila usprotivila linču žene, postavivši pitanje koje je izazvalo promptne reakcije (ako je neka žena preljubnica, znači li to da je odmah i loša majka), Amer je analizirao slučaj i različite diskurse koji su iz nas progovorili tim povodom. Između ostalog  problematizira i Arduaninu maramu, lucidno primjećujući: “Marama između ostalog znači da je vjerski identitet taj koji naktriljuje sve ostale: spolni, rodni, klasni, seksualni, nacionalni...” Jedan od mogućih odgovora na ovo pitanje mogao bi biti: ljudi koji eksplicitno prakticiraju vjeru nisu ni po kojem osnovu bolji od drugih. Nisu više ljudi od ostatka populacije, koja se prema moralnim vrijednostima i društvenim zakonima odnosi manje napadno. Nečija marama, ili odlazak u džamiju, odnosno crkvu, eventualno je tek izjava o namjeri, a ne svetački status. I vjernici su od krvi i mesa, i njima se dešavaju najrazličitiji presedani, bolna posrnuća i nedosljedna posustajanja. Istina, kad neko od toga pravi ideologiju, logično je da sebe obavezuje na viši status svetosti i čistote, ali, bože moj... Zar nisu najbogatiji pojedinci u prošlom sistemu bili oni koji su najglasnije zagovarali jednakost? Zar danas najžešći antikomunisti nisu bivši partijci? Zar nam najradikalnija kršenja religijskih principa ne dolaze iz vjerskih krugova?

Jasmila Žbanić kaže da svako ko da marku za Dnevni avaz učestvuje u kolektivnom teroriziranju jedne žene. Ona, isto kao i Amer Tikveša, dekonstruira neke od ključnih uporišnih tački ovdašnje čaršije. A čaršija nije samo Sarajevo, to je jedan primitivni šovinistički mentalitet kojeg strastveno dijele Čitluk i Banja Luka, Prijedor i Zenica, Trebinje i Jablanica, Hrvatska i Srbija... Jedna od rediteljicinih najduhovitijih poruka je ona o Fatimi Arapović koja zaćera Hasanagu u neku stvar, pokupi djecu i pođe za onim za kojim je srce vuče.

Ostaje činjenica da smo se naslušali i načitali nevjerovatnih stvari. U klasičnom sarajevskom maniru, više autorica i autora problematiziralo je čak i prezime bračnog para, što je u civiliziranim sredinama nedopustivo. Nakon svega ostaje utisak da su žene i ovaj put bile hrabrije od muškaraca. Njih skoro dvije stotine dalo je javnu podršku novinarki, izloživši se brutalnim napadima po forumima. Muškarci koji su htjeli podržati pjevača uradili su to krišom. Na jednom mostarskom zidu ilegalno su i hrabro, baš onako muški, ispisali grafit: IZDRŽI AL’DINO.