Živimo u ženskom svijetu kojim vladaju muškarci

Rođena je u Sarajevu, odrastala u Beogradu, ali je u gradu koji je izabrala kao mjesto u kojem želi živjeti završila srednju školu – sarajevsku Drugu gimnaziju. Nakon godine srednje škole u Idahou, studij nastavlja u SAD-u i Velikoj Britaniji. Diplomirala je političke nauke i međunarodne odnose, magistrirala ljudska prava i demokratiju u jugoistočnoj Evropi na Bolonjskom univerzitetu, a danas radi doktorat na Univerzitetu u Hamburgu. Sabina Ćudić (29) bila je najbolja debatantica na svijetu u Karl Popperovom debatnom formatu, članica američkog državnog debatnog tima, najbolja govornica na međunarodnim debatnim takmičenjima…

Njen hobi, ako se delikatne, emotivne fotografije koje postavlja na  svoj blog mogu nazvati hobijem, jeste fotografija i teško može zamisliti život bez fotoaparata. Pred njenim objektivom često se nađe i njen partner, sarajevski glumac Alban Ukaj, koji ponekad gostuje i kao fotograf na blogu. Sabina predaje političke nauke i međunarodne odnose na Sarajevo School of Science and Technology, a u tekstovima koje objavljuje govori o ženama u domaćem javnom prostoru. I koliko su određene time što su žene.

Zašto je dobro biti žena?
– Zašto nije?

Doći ćemo i do toga. Prvo, zašto jeste?
– Zato što imamo magičnu moć da fizički i psihički, produktivno, graciozno i sa stilom, budemo na bezbroj mjesta u isto vrijeme i pritom se dobro zabavljamo. I zato što bez straha progovaramo o emocijama.

U kojim su aspektima javnog djelovanja žene bolje od muškaraca?
– Žene su bolje pregovaračice, aktivnije su i bolje timske radnice, bolje podnose stres, odgovornije su i sposobnije za obavljanje više zadataka istovremeno. Kreativnije su i bolje obučene.

E, sad: zašto nije dobro biti žena?
– Zato jer svaki put ulazite u prostoriju sa nizom predrasuda koje postoje o vama isključivo zato što ste žena.

Živimo li zaista u muškom svijetu?
– To je, zapravo, velika laž. Naš odgoj, obrazovanje, radna sredina, nerijetko su više obilježeni ženama nego muškarcima. Problem je što žene nisu na pozicijama moći u ovim kao i drugim sferama. Dakle, živimo u ženskom svijetu kojim vladaju muškarci.

Možemo li natjerati žene da budu aktivnije? Opravdanje zašto ih nema više u politici je to da ih se ne može natjerati da rade ono što ne žele?
– Moramo raditi na samopouzdanju djevojčica, djevojaka i žena, ohrabriti ih da kvalitete koje neupitno imaju i u potpunosti realiziraju. Globalno su najbolje učenice i studentice žene. A zatim se susreću sa staklenim krovom, kroz koji vide ali ga ne mogu probiti. Samopouzdanje je ključno.

Šta je s prosječnim savremenim muškarcem?
– Jako mi je žao savremenog muškarca. Koliko su žene često izgubljene kada je u pitanju njihova uloga u eri postfeminizma, jednako ili više su izgubljeni muškarci.

Zašto?
– Prosječan muškarac koji danas izađe na večeru s djevojkom susreće se s nizom kompleksnih internih pitanja: da li se od mene očekuje da platim, ili trebam njoj prepustiti račun, možda platiti samo svoj dio, ili pak trebamo otvoreno razgovarati o implikacijama svih metoda plaćanja. Od tih naizgled banalnih pitanja do toga kako se osjećam ako moja žena zarađuje više od mene, ako je ona moja šefica, šta se od mene očekuje unutar porodice… Niz pitanja s kojima muškarac historijski i kulturološki ima problem. Ja razumijem zašto je to tako. Pozicije moći su vijekovima bile unaprijed definirane, što za neke muškarce čini susret s jakom ženom frustrirajućim. Naravno, postoje i muškarci koji se opravdano osjećaju nelagodno u ulogama koje im je društvo tradicionalno pripisalo.

Koje osobine cijenite kod muškarca?
– Snaga karaktera privlačnija je od fizičke snage. Stav, stil i optimizam.

Kako gledate na ukidanje titula gospođa i gospođica?
– Napokon! Svaka kategorizacija žena prema bračnom stanju je neprihvatljiva.

Jesmo li mi društvo u kojem je to jedna od važnijih karakterizacija?
– Društvo smo u kom se uspjeh žene još mjeri titulom gospođe, i u kom se ženama neprestano postavljaju pitanja o bračnom statusu, kao kruni njihovog uspjeha.

Pitaju li i Vas?
– Da.

I kako odgovarate?
– Unakrsnim ispitivanjem.

Zašto ste izabrali da dnevnik ispisujete fotografijama umjesto riječima?
– Zato što sam fotografijom za sada uspjela prenijeti emociju, a s riječima to još uvijek pokušavam. Fotografija također pruža mogućnost gledateljkama i gledaocima da sami interpretiraju fotografije bez moje pisane intervencije.

Odakle uopće fotografija?
– Uistinu ne znam zašto me fotografija čini tako sretnom. Kao sve velike ljubavi, teško je i komplicirano racionalizirati je. Krenula je s fotoaparatom koji sam prije nekoliko godina dobila na poklon i od tada smo nerazdvojni. Zahvalna sam svima oko sebe koji nas trpe.

Koliko pratite sebe i svoje promjene na fotografijama koje pravite? Nema mnogo autoportreta na Vašem blogu?
– Autoportreti su dirljivi rezultati želje da se materijalizira emocija. Vrsta su dnevnika. Klasičnih autoportreta na mom blogu ima jako malo, ali su, naravno, sve fotografije koje pravimo svojevrstan autoportret.

Koje svoje osobine ne volite?
– Nestrpljivost, brzopletost, ljubopitljivost i pričljivost.

Na šta ste ponosni?
– Na emotivne veze koje sam ostvarila s porodicom, partnerom, prijateljicama i prijateljima, na moje studentice i studente, na kolekciju knjiga, cipela i diploma, i nekoliko mojih fotografija.

Šta unosite u treću deceniju života?
– Sve ono na šta sam ponosna.

Postoji li još neki posao kojem biste se voljeli posvetiti?
– U mislima, novinarskom uredništvu, politici, uređenju interijera, dizajnu.

U kojim se prostorima dobro osjećate?
– U amfiteatru, antikvarnici, knjižari, kuhinjama svojih prijateljica i prijatelja i u krevetu. Uvijek se rado vraćam kući i prva izlazim iz aviona.

Čitate li ženske magazine?
– Da. Pregled kolekcija, voajerizam i upoznavanje sa igračicama i igračima na kulturnoj sceni.

Kakav biste Vi časopis pravili za žene?
– Časopis koji afirmira i ohrabruje žene da razmišljaju i djeluju globalno, kritično i van zadatih okvira, obogaćen fotografijama Ryana Goslinga.

Šta je za Vas pojam apsolutne sreće?
– Kuhinja u neninoj kući u Hercegovini prepuna dragih ljudi.

A nesreće?
– Probuditi se u Kafkinom Procesu.

Jeste li tokom putovanja ikada pomislili kako biste negdje voljeli ostati živjeti?
– Patetično sam, vječno i potpuno neosnovano vezana za Sarajevo. Rado bih boravila u West Villageu u New Yorku, Stockholmu, nenaseljenim dijelovima Teksasa, Berlinu, ali na određeno, i s poznatim datumom povratka u Sarajevo.

Koje izmišljene likove volite?
– Porodicu Tenenbaums u Wes Andersonovom filmu Royal Tenenbaums.  

Koje ljudske mane najlakše praštate?
– Sve one koje praštam sebi. Sa tim manama sam najbolje upoznata.

Kakvi ste u vezi?
– Fantastična s daškom neurotičnosti? Možda to ipak nije pitanje za mene.

Šta Vam je donijelo bavljenje debatom?
– To da mogu sebe i druge uvjeriti da sam u pravu i kada to nisam.

Je li teško izaći nakraj sa debatnim šampionom?
– Život sa mnom može biti težak zbog moje profesionalne deformacije da ponekad raspravljam radi samog raspravljanja i zagrijavanja vijuga teoretskim, analitičkim začkoljicama, dok me pravi predmet rasprave u toj mjeri možda i ne interesuje.

Koje osobine cijenite kod prijatelja?
– Lojalnost, dobar smisao za humor, dašak ironije, i to da ne shvataju sebe, mene i naša druženja preozbiljno.

Da li lako sklapate prijateljstva?
– Ne. Veliki sam pobornik kvaliteta spram kvantiteta.

Kako donosite važne životne odluke?
– Intuitivno, a zatim detaljno racionaliziram svoju intuiciju. Sebi i drugima.

Na koji način prihvatate neuspjeh?
– Neuspjehe interpretiram kao potencijalne pobjede ili izazove za budućnost. Oprah bi bila ponosna.

Za Vas je, dakle, čaša uvijek do pola puna?
– Apsolutno. S kolutom limete na rubu.

Kako podnosite kritiku?
– To bolje znaju moji kritičari, ali znam da imam potrebu da analiziram kritiku. Nadam se da to ne obeshrabruje one koji je upućuju.

Ko je Vaš najveći kritičar?
– Mama.

Ko su Vaši uzori?
– Mama, nene i prevelik broj drugih žena da bih ih sve imenovala.

Kako zamišljate sebe kao majku?
– Kao borbu protiv vlastite, majčinske posesivnosti i strogoće.

Čemu je danas najvažnije naučiti djecu?
– Da razmišljaju samostalno, kritički i logički, i da se vode vlastitim uvjerenjima, a ne masom.

Omiljena bajka?
– Uvijek sam više voljela basne, jer se nisam mogla poistovijetiti s idejom da će me poljubac princa vratiti u život.

Zbog kojeg zadovoljstva osjetite krivicu?
– Zbog trača.

Šta Vas nasmijava?
– Albanovi vicevi o šumskim životinjama. Moji bratići Afan i Orhan. Naša dnevnopolitička situacija.

S kim biste rado popili kafu?
– S novim Vijećem ministrica i ministara.

Koga biste voljeli imati ispred fotoaparata?
– Tildu Swinton.

Koju ženu smatrate ikonom stila?
– Jackie O.