Da, vježbamo, i to za nas nije sport nego život

I od publike i od kritike visoko cijenjena tuzlansko-sarajevska glumica Selma Alispahić (41) smatra da su fizička aktivnost i treninzi sastavni dio njenog posla. Odnos prema sopstvenom tijelu definira kroz poštovanje prema profesiji i publici, ali i prema sreći da su joj darovani zdravlje i dobar život. Selma živi u Sarajevu sa suprugom Damirom i (46) sinom Skenderom (5,5). Glumica je u Sarajevskom ratnom teatru i zbog dugogodišnjeg vježbanja idealna sagovornica za ovu temu: “Ne mogu govoriti o kulturi tijela a da istovremeno ne govorim i o kulturi duha. Vježbanje je svjedočanstvo naše duhovne higijene. Te dvije sfere života smatram trajno i neraskidivo prožetim.”

Otkada brinete o tijelu? Je li to novostečena navika?
– Nije. Mogu reći da apsolutno brinem o tijelu od 16. godine, kada sam upisala Akademiju scenskih umjetnosti. Treći i četvrti razred srednje škole polagala sam da bih upisala Akademiju. S 20 godina bila sam najmlađa diplomirana glumica u Jugoslaviji. Od tog upisa je krenulo. Shvatila sam da je moj glumački trening povezan s fizičkim i, eto, već 25 godina vježbam. Prije toga sam trenirala atletiku, pa odbojku, ali sam nekako religiozno posvećena kulturi tijela od 16. godine.

Možete li nam opisati Vaš dnevni ritual?
– Probala sam mnogo disciplina: jogu, pilates, fitnes. Onda sam shvatila da moram imati skupinu vježbi koja odgovara mom dnevnom ritmu, tako sam na kraju izabrala fitnes i odlazak u gym, zato što mogu da odredim vrijeme, trajanje i vrstu vježbi.

Je li fitnes sve što radite?
– Već deset godina prakticiram kompleks vježbi Pet tibetanaca. To su vježbe koje se rade kod kuće. Osmislili su ih tibetanski svećenici, bazirane su na jogi, modificirane su i ne treba vam više od deset minuta. Benefiti su neprocjenjivi. Kad god se osjećam umornom, kad sam na izmaku snaga, kad mislim da ne mogu pomjeriti nijednu koščicu, te lagane vježbe potpuno me vrate u život. I to je jedna od prvih praktičnih lekcija mojim studentima na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli: prvi čas posvećen je tibetanskim vježbama. One pomažu da energija prostruji kroz cijelo tijelo, čovjek se nakon njih osjeća totalno revitaliziran.

Da li dnevna vreva u kući smeta tim vježbama?
– Volim kada se Skender mota oko mene, kada me imitira, to mi je čak simpatično.

A kako studenti reagiraju na lekciju. Nađe li se onaj jedan među sto koji odmah osjeti varnicu i nakači se?
– Uf, ima takvih. Ima sjajne djece, izuzetno obrazovane i senzibilizirane. Ozbiljno shvataju fizičku stranu profesije. Posvećeni su, koncentrirani, savršeno strukturirani. Nije sva omladina zapuštena. Postoji visoko razvijena kultura tijela i to je meni divno.

Koliko ostanete u teretani?
– Moj idealan boravak je sat i po. Oko 30 minuta radim kardio vježbe, hodanje na traci ili bicikl. Pošto me jedan dragi kolega povrijedio na sceni, pa zbog njegove nepažnje godinama imam problem u vratnoj kičmi, vježbanje mi nije samo zadovoljstvo nego i potreba. Zato slijede vježbe na spravama, kojima poboljšavam prokrvljenost i ojačavam kičmu i mišiće.

Koliko ste puta sedmično u teretani?
– Najmanje tri puta, svaki drugi dan. Ako ne to, pošto živim na 11. spratu, idem pješke. Sjećam se profesora iz djetinjstva koji je uvijek išao pješke, živio je na visokom spratu; skoro sam ga vidjela, ima 90 godina, izgleda kao mladić i hoda kao mladić. I ja to volim, to mi je ponekad alternativa propuštenom treningu.

A u pozorištu?
– Prije predstave nikada ne idem na scenu a da nisam zagrijana. Uvijek sam u pozorištu dva sata prije predstave, orilo-gorilo. Tamo sam u trenirci i patikama i zagrijavam se. Nikad nisam ušla na scenu s ulice.

Kako se zagrijavate?
– Pa te tibetance volim i nema veze ako sam ih ujutro uradila, ponovim ih prije predstave jer probude cijelo tijelo. Tu su još neke profesionalne vježbe, recimo za glas.

Kako treninzi djeluju na Vašu disciplinu?
– Mislim da snažno tijelo čovjeku daje i snažan duh i mislim da je snažan duh uslov da se sa životom suočavamo kvalitetnije. Ako je čovjek rođen i živi zdrav, smatram da je nepristojno uništavati to tijelo koje nam je Bog dao zdravim, nemamo ga pravo uništavati. Mnogo je bolesnih ljudi na svijetu; biti zdrav je poklon koji moramo uvažavati i održavati.

Holivudska glumica Jennifer Aniston, kad ima snimanje u četiri, ustaje u dva ujutro da bi odradila trening. Šta mislite o toj vrsti fanatizma i...
– Ne mislim da je to fanatizam, već profesionalizam. To je taj kulturni odnos prema tijelu i prema poslu. Znala sam u šest sati otići u Hitnu da primim injekciju, jer sam imala groznicu i temperaturu, doći u SARTR, zagrijati se i odigrati predstavu. Nemam pravo da se mazim. Ne kopam, nisam u rudniku, bavim se umjetnošću, dakle, privilegirana sam osoba i nemam pravo da se ponašam, kako bih rekla, džiberski. Neko je platio kartu i odvojio pare iz kućnog budžeta da dođe da vidi mene, i sad ću ja da to s pet posto snage odigram. Ma, sram me bilo ako sam to i pomislila! I zbog toga vježbam, to je taj profesionalizam i osjećaj odgovornosti.

VESNA ANDREE ZAIMOVIĆ

Otmjena 45-godišnja Sarajka, Vesna Andree Zaimović, urednica web portala Radio Sarajevo.ba i PR konsultantica u šoubiznisu, kaže da se kultura tijela ne odnosi ni na broj kilograma ni na tjelesne proporcije, nego da je riječ o kompleksnom fenomenu i poimanju života. Majka troje djece, supruga direktora marketinške agencije Fabrika Senada Zaimovića (47), Vesna uprkos svim dnevnim obavezama nalazi vrijeme za vježbanje. A u treninzima i vježbama beskrajno uživa: “Ne očekujem da svi izgledaju kao Apoloni ili kao Miloske Venere; kada govorimo o kulturi tjela, govorimo o tom fenomenalnom osjećaju da se krećete s lakoćom i da vas tijelo sluša.”

Kako obezbijediti takvo tijelo u petoj deceniji života?
– O tijelu počneš intenzivno razmišljati kad ti ono počne slati signale, a oni nisu samo estetske prirode nego i zdravstvene. Meni se to počelo dešavati nakon četrdesete. Imala sam tri poroda i možda je i to razlog što sam počela shvaćati da me tijelo ne sluša, da me počinju neke stvari boljeti. Vježbala sam i ranije, ali intenzivno sam počela prije tri ili četiri godine, zbog bolova u kičmi. U pubertetu sam imala skoliozu, koja se vratila nakon 40. godine i prvo sam krenula na fizioterapiju, na vježbe pod kontrolom liječnika, a poslije sam uradila najbolju stvar, koju bih zdušno preporučila svima: imala sam sreću da sam našla osobnu trenericu, Giovannu Paparello. Ona je kompletan program vježbi sa fizioterapije pretvorila u fitnes-program i to smo radile dvaput sedmično, godina dana.

Tako je krenulo?
– Tako je krenulo i ja dan-danas nastojim da treniram dva puta sedmično. Mislim da sam time mnogo stvari sredila. Onda su došli problemi s ramenima i vratom. U jednom trenutku sam shvatila da ne mogu više da nosim ogrlice, jer me vrat boli, a kad skinem ogrlicu bol prestane. I to sam riješila vježbama. Tako da ih zdušno preporučujem.

Je li trening Vaša jedina aktivnost?
– Nije. Na posao idem i vraćam se pješke, što znači da je to svaki dan 30-40 minuta hodanja, odnosno tri-četiri kilometra, što je također bitno. Veći mi je stres tražiti parking nego što ću prošetati. Jedino što sam morala žrtvovati su štikle; ne možeš ići u štiklama i kompletan outfit morala sam tome prilagoditi. Primijetila sam drastične promjene u svom outfitu, koje nisu bile ni smišljene ni strateške, nego su posljedica zdravijeg načina života. Sada moram imati dobre baletanke, tene i čizme.

I tako ste kompletirali program treninga.
– Ni to nije sve. Imam još jednu veliku strast: bordanje. Moj filozofski odgovor tiče se krize srednjih godina. Ljudi različito manifestiraju tu frustraciju. Budimo iskreni, to jest frustracija, kad shvatiš da je iza tebe pola života. U panici si i razmišljaš šta da uradiš da nadoknadiš ono što nisi uspjela da uradiš. Neki odlaze u avanture ljubavne, emotivne prirode, neki padaju u depresiju, a neki muškarci odlučuju se za kupovinu bijesnog motora. Ja sam shvatila da obožavam bordanje. U djetinjstvu sam ostala uskraćena za taj fizički aspekt života pošto sam stalno išla u muzičku i svirala... Ostala je želja da probam snowboard. Kao mala vozila sam skejt i mislila sam da će sad biti lako. Našla sam trenera, bila uporna, intenzivno padala, ali naučila. Kad shvatiš da nakon samo osam sati priprema već možeš praviti neke krivine, da već tada ne ispadaš ofiran na snijegu, bude ti dobro.

Kako kosti podnose te napore?
– Ortoped mi je rekao da je to ludo, jer nakon 40. godine kosti imaju drugačiji sastav, gustinu, svaki lom je opasan. Ja sam oprezna, a to je fenomenalan osjećaj: kad možeš da uživaš u brzini, u kretanju, u lakoći. Velika strast.

Šta tjelesna aktivnost znači za Vašu psihu?
– Donosi mi ravnotežu. Dok se baviš tijelom, razmišljaš, odmaraš oči od ekrana, odmaraš misli od komunikacije. To je izuzetno dragocjeno vrijeme posvećeno introspekciji. To je dijalog sa samim sobom, prijeko potreban današnjem čovjeku. I to je ispitivanje sopstvenih mogućnosti.

JASNA ORNELA BERY

Jedna od najpopularnijih bosanskohercegovačkih glumica, Jasna Ornela Bery, vitalna, energična i vedra žena, kaže da zbog posla vodi neuredan, kampanjski život, ali da je uspjela čak i taj nedostatak podrediti kulturi tijela i postojanom vježbanju. Našla je način da nadoknadi periode u kojima zbog obaveza prema pozorištu i filmu zaboravlja na formu: “Mislim da svaki čovjek mora da vodi brigu o duhovnom i fizičkom zdravlju. To je naša osobna higijena. Uvijek sam govorila da treba život disati punim plućima. Meni je teška, teška gnjavaža da vježbam, ali čitav život to radim, zato što znam da drukčije ne mogu funkcionirati.”

Šta Vam donose te vježbe?
– Ne osjećam se samo fizički bolje, nego je vrlo bitan i psihološki momenat: zadovoljna sam jer sam učinila nešto za sebe. Tu je i zdravstveni aspekt, kada krv procirkulira. Ja bez toga ne mogu. Osoba sam koja apsolutno ne voli da šeta, ja sam onaj tip koji dotjera auto uz stepenice ako može, i to ne pričam kao kvalitet nego kao manu. I veliki sam kampanjac, zbog posla. Mi radimo ili dvadeset sati, ili ne radimo po deset dana, nekad i duže. Tako da, kad radim dvadeset sati, nemam vremena ni za spavanje, a kamoli da odem vježbati. Uhvatili ste me u momentu kada sigurno nisam pola godine provirila u teretanu i kada imam namjeru da već za dva dana ponovo krenem na fitnes i plivanje. Čitav život to radim, iako ne volim. Ali takav je život, ne radimo samo stvari koje volimo.

Kako izgleda Vaš trening?
– Kad uđem u teretanu, ostanem po dva i po sata. Pošto sam kampanjac, onda maksimalno koristim slobodno vrijeme. Prvo sam na traci, najmanje pola sata do 45 minuta. Onda radim aerobne vježbe, pa idem na svaku spravu, tako da budem totalno iscrpljena. Moje tijelo je od 17. godine naviknuto na teretanu, pa se brzo vratim u formu. Važno je stariti dostojanstveno, ali i činiti nešto za svoje tijelo. U tome je suština zdravog života.

Kada ima snimanje u četiri ujutro, Jennifer Aniston ustaje dva sata ranije da bi odradila trening.
– To je kod njih prešlo sve granice, Hollywood vrši takav pritisak da je to pitanje opstanka. Svega nekoliko glumica preko 50 godina i dalje snima...

Je li teretana jedino što radite?
– Išla sam kratko na jogu. Voljela bih da imam vremena i  spojim jogu s treningom, to bi bilo super. Odlazim na bazen, plivam. To nije samo stvar vježbanja, nego psihologije, govorim o mentalnom aspektu treninga. Vježbanje kombiniram s načinom ishrane, što ne mogu uvijek ispoštovati na snimanju. Ne jedem meso, ne pijem kafu, ne pušim. Odbijala sam uloge u kojima je trebalo intenzivno pušiti cigarete. Meso ne jedem iz etičkih razloga. Strašno volim životinje, smatram da su to živa bića koja pate kao i mi, imaju nerve kao i mi. Ja njihovu patnju ne mogu da podnesem. Ne želim o tome ni da pričam, užasno mi je bolno to što ljudi nehumano tretiraju životinje.

Kažu da vegetarijanstvo nije dobro za zdravlje?
– Evo, zdrava sam. Ništa mi za sada ne fali.

Ne pušite, ne pijete kafu, ne jedete meso. Alkohol?
– Ne volim ga. I kad popijem malo, to mora biti stvarno neka posebna prilika.

Znači, nemate poroka.
– Imam jedan, ali neću reći koji...

Kako treninzi i briga o tijelu utiču na Vaš život?
– Utiču na sve segmente mog života. Kvalitetnije živim. Moje tijelo se buni kada dugo ne vježbam, kada ga zapostavljam. Ne osjećam se tada dobro, ponekad čak imam i fizički osjećaj boli. Osoba koja vježba, drukčije razmišlja, zadovoljnija je, manje frustrirana. Tu kulturu trebalo bi kod djece razvijati od malih nogu. Kao što ih učimo da peru zube, tako bismo ih morali učiti i da vježbaju, da vode računa o tijelu.

Kako Vaše tijelo reagira na godine?
– Starim koliko moram, a podmlađujem se koliko mogu.

(Gracija 159 )