Pobit ću svu djecu i životinje u kući, rekla sam sasvim mirno. I činjenica da sam to rekla sasvim mirno bila je vjerovatno presudna da me se ozbiljno shvati. Jer sasvim je drugo kad urlam, na to su valjda već svi navikli. Od ukućana do šireg komšiluka. Raščupana luđakinja koja krešti slična je psu koji laje i ne ujeda. Ona koja mirno i dostojanstveno krene u pokolj po kući je opasna i od nje treba bježati. I treba.
Jer su mi se svi popeli negdje na vrh glave. I nikako da se popnu još koji korak ne bi li konačno spali i sjahali s mene i prešli na nekog drugog. Čovjek se diči kako je superioran nad životinjama. I sasvim je sigurno da jesmo utoliko što smo izgradili kuće jedni drugima na glavama, kompjutere da se dopisujemo iz ulice u ulicu, napravili ceste da njima nikada ne možeš rahat proći jer su vazda zakrčene...
S druge strane, sramno smo inferiorni kada je u pitanju osamostaljivanje mladunčadi. Da sam kojim slučajem lavica, recimo, moj bi mlađi mladunac već samostalno lovio po savani, nikako me ne bi držao za nogavicu trenirke i urlao “mamiceeeee” i ja bih u pauzama između lova mogla da se izvalim i ležim bez da mi neko skače po glavi ili krši teško stečenu imovinu. O starijem mladuncu neću ni da govorim. Teško bi se, recimo, desilo da dok pokušavam s dvije ruke spriječiti izliv iz pelene, držim noge koje se ritaju, dohvaćam autić koji bi mogao donijeti kratki smiraj i otimam mobitel, moram starijem mladunčetu lava potpisati (opet) nekakav dopis Ministarstva obrazovanja vezan za nove nastavne predmete. Čak ne mogu ni da se verbalno pobunim jer mi je među zubima paket vlažnih maramica. Mogu samo da režim, a ni to mi ne pomaže jer nisam lavica pa se na moje režanje gleda kao na “opet ova nešto izvodi” i nagradi se tiradom o tome kako ja nemam vremena ni za šta, ne razumijem, ne volim što se sve potcrta treskom mojih ličnih vrata.
Pa da i nisam lavica, nego krava, recimo, kako se češće osjećam, do sada bi moju telad odveli da samostalno pasu travu, skakuću po livadi ili rade bilo šta drugo što nesavršene životinje rade. Dok superiorni ljudi imaju perspektivu da će i u tridesetoj njihovi mladunci živjeti s njima i piti im preostalu krv na slamku. Čak i pingvini s roditeljima ne žive više od dvije godine. Dva puta po 365 dana i – doviđenja i prijatno. Mama ima vlastite potrebe, vlastiti život, vlastite aktivnosti, mama postoji kao osoba – u svijetu pingvina. Superiorna mama čovjek ne postoji. Njeno je postojanje izbrisano u onom trenutku kad na svijet dođe ono što se voli najviše na svijetu. Nema popodnevnog drijemanja ispred televizora. Nema kafe s prijateljicama. Nema cjelovečernjeg spavanja. Nema kasnojutarnjeg buđenja. Nema knjige. Nema kina. Nema pozorišta. Nema ni WC šolje. Sve se ove aktivnosti obavljaju u letu. Kad i ako nam dozvole.
I što je najgore, nema kraja. Ždrijebe prohoda i ode. Dijete prohoda i ode u zijan. Hodanje je samo omogućavanje da se brže i lakše dođe do stvari koje se ne trebaju dirati. Recimo, do četke kojom se čisti WC. I koja je zanimljivija od svih igračaka ovoga svijeta. Čak i od četke za WC koju očajni roditelji kupe i ostave djetetu da se igra. Ono zna da to nije ista četka. Ona iz WC-a je bolja. Zanimljivija. Ova druga će na kraju nakon što se smucala od dnevne sobe do kuhinje i nakon što je svim gostima objašnjeno kako to nije ona što se s njom čisti, nego druga, završiti u smeću. Naravno samo zato da bi drugo dijete, koje dnevno potroši vrijednost pet četki za WC na kojekakve gluposti od časopisa sa srceparajućom poezijom do CD-ova iritantne muzike, imalo razloga da digne nosinu i kaže kako nam nije žao kad na njega bacamo pare. Ne sjećajući se kako smo i na nju trošili i kupovali sve što je imalo i najmanje izglede da nam donese deset sekundi mira.
E, kad se na sve to doda još i mačka koja na moje oči dere namještaj u dnevnoj sobi, jer je i ona ljubomorna što joj se ne posvećuje jednaka pažnja, onda dođe do prekida filma. I onda se sasvim mirno i dostojanstveno kaže kako ću pobiti djecu, životinje, a ako mi se koji otac nađe pri ruci, nije isključeno da i on nastrada. Kao kolateralna šteta.
Kažem, valjda zato što sam zazvučala zlokobno prijeteće, on je pokupio djecu, zaključao mačku u sobu i rekao ti se malo odmori, i nestao iz stana.
I odjednom nevjerovatna tišina. Takva da sam se na trenutak prepala da mi se ostvarila želja koju ponekad pomislim u sebi, da sam zaista oglušila. Deset sekundi totalnog rahatluka. A onda panika. Šta sada raditi da bih najbolje, najkvalitetnije, najljepše utrošila vrijeme koje sam dobila. Da čitam? Odlična ideja. Liježem na kauč, pokrivam se, otvaram knjigu i shvatam nakon treće rečenice da nemam pojma šta čitam. Naime, knjigu sam počela prije nekih četrnaest mjeseci i potpuno sam zaboravila i likove i radnju. Ostavljam knjigu i hvatam se daljinskog. Da gledam? Jedan kanal – serija. Drugi kanal – serija. Treći kanal – serija. Ljudi moji, šta se dešava? Znaju li oni da ja nemam života za serije? Sve i kad bih pristala na sadržaj, glumu i likove od krep-papira, niti znam šta se dešavalo, niti ću znati išta što će se dešavati jer ću sljedeću epizodu pogledati za nekih tri do pet godina. Daj kompjuter. Da vidim šta ima novo. Surfam po portalima na kojima me dočekuje horor domaće politike. Ima li šta u svijetu? Ima. Slike ubistva okrvavljenog čovjeka koji preklinje da ga poštede kao početak bolje budućnosti jedne zemlje i dolazak demokratije. Pa vijest o tome da se ukidaju termini gospođa i gospođica jer vrijeđaju žene. Neka pjevačica, ili šta je već, tetovirala svraku na mjesto na kojem joj tetovažu neće baš svako vidjeti. Majko moja! Šta se desilo sa svijetom dok sam ja podizala mladunče? Zatvaram laptop užasnuta. Sad ni spavati ne mogu. Možda da skoknem do WC-a? Samo da sjednem na miru. Sjedim i čujem kako pred vratima dreči dijete. Moje. Dakle, top puče, Bajram prođe. I nije da mi je žao.
On je ljut da ljući ne može biti. Malčice ga je povratio, urlao cijelim putem i svijet se sve okretao da vidi čije dijete plače, a usred tog urlikanja ona je odlučila da mu izrecituje pjesmicu koju su učili na njemačkom i užasno se naljutila kada je rekao kako ne može da je sluša. U tom će i mačka grebati po vratima da je pustimo. Mi živimo u džungli, kaže on ljutito dok skida cipele.
A ja se nešto mislim kako je, što bi mali lav rekao mami, džungla tamo napolju.
Ovdje unutra je samo ludo.
I nezaboravno.
