Mobbing ili strahote zlostavljanja

Ponegdje ga zovu sporovoznim otrovom. Ne nagriza odmah, nego natenane. Jedni ga smatraju terorom, drugi zločinom, treći ne prezaju ni od hiperboliziranih poređenja, nazivajući ga ubistvom nižeg stepena. Mobbing je kontinuirano psihičko maltretiranje zaposlenika, kolegica i kolega koji, zbog ograničenih konvencionalnih metoda razmišljanja, teško nalaze pravi način odbrane.

Šikaniranje, maltretiranje, zlostavljanje, nazovite ga kako god hoćete, univerzalna je pojava, prisutna u svim vremenima i na svim meridijanima. Neka ispitivanja potvrđuju da je mobbing živo prisutan i u najdemokratskijim sredinama. U istraživanju načinjenom 2006. godine među zaposlenicima američkog zdravstvenog sistema, 38 posto anketiranih radnica i radnika izjavilo je da je na neki način bilo žrtva mobbinga. Ova vrsta ugnjetavanja danas se smatra univerzalnim zlom koje traži aktivnu odbranu i reakciju svih segmenata i nivoa društva, od države do pojedinca.

Akteri mobbinga teror provode sistematski. Dugotrajno i sladostrasno razvijaju suptilne (bolje bi bilo reći perfidne) tehnike psihičkog nasilja, koje nerijetko sadrži i elemente fizičkog zlostavljanja. Oni svoje žrtve izlažu ponižavanju, zastrašivanju, potcjenjivanju, tračanju, podmetanju, seksualnom napastvovanju, isključivanju iz poslova i društvenih aktivnosti... Sve te metode osmišljavaju se i realiziraju tako da iza sebe ne ostavljaju materijalne tragove, što aktere spašava suda ili bar javne osude.

Majstori mobbinga nasrću na dostojanstvo i ugled žrtve, programski razarajući njenu psihu i rušeći joj ugled u javnosti i životnoj sredini. Posljedice ovakvog ponašanja mogu doslovno biti pogubne po objekte iživljavanja. S jednog davno otvorenog foruma o ovoj temi prepisujemo intrigantne podatke o načinima na koje se mobbing tretira u različitim sredinama: “Klinika za rad u Milanu u mobbingu  vidi uzrok 83 posto psihičkih dijagnoza, u Švedskoj se 13 posto samoubistava vezuje za probleme na poslu, a Njemačka se prvenstveno bavi cijenom mobbinga. Tako je Volkswagen izračunao da mobirani radnik poslodavca košta između 25.000 i 75.000 eura godišnje, zavisno od radnog mjesta, zbog bolovanja, smanjenja učinka i grešaka pri radu. Nacionalna šteta od mobbinga procijenjena je na 10 posto bruto nacionalnog dohotka, a ipak Njemačka nema zaseban zakon o mobbingu, već su specifične odredbe sadržane u zakonu o radu. Za sada, samo Francuska, Švedska, Norveška, Finska, Danska, Holandija, Belgija, Švajcarska a odnedavno i Srbija imaju posebne zakone o sprečavanju zlostavljanja na radu. Sankcionisanje je svuda prekršajno, osim u Švedskoj, gdje se mobbing smatra krivičnim djelom.”

Ko su mobberi? Stručnjaci ih najčešće definiraju kao ljude “s poremećajem ličnosti, manje sposobne, ali moćne osobe bez kapaciteta za ljubav, radost i igru, dijeljenje i davanje”. Takve ličnosti agresijom u poslovnoj sredini vrlo često kompenziraju neuspjehe na drugim životnim poljima: ljubavnom, bračnom, seksualnom, društvenom, prijateljskom, roditeljskom... Zlostavljači se, procjenjuju psiholozi, često bez uspjeha bore s osjećajem sopstvene inferiornosti, koji ih gura u agresiju prema kolegama, podređenim zaposlenicima, ili čak i nadređenima. U ekstremnim slučajevima postoje i poslovne, odnosno radne siledžije koji ugnjetavanjem kolegica i kolega ne kompenziraju sopstvene neuspjehe, nego zadovoljavaju sadističke nagone. Uživaju da tlače druge ljude i to rade beskrupulozno. Teror u radnom okruženju nekad je rezultat stihijske bahatosti, a nekad duboko promišljenog, sustavno i pedantno realiziranog plana.

Zlostavljači, šireći oko sebe atmosferu straha i neizvjesnosti, ponekad i ponegdje kreiraju i specifično radno ozračje koje bismo mogli definirati kao korporativni fašizam. Pritom valja imati na umu da korporativni fašizam nije atmosfera koju gradi samo vrh kompanije, nego je često zajedničko djelo svih zaposlenika, nešto kao dobrovoljni kolektivni uradak, pošto su ljudi, kako na internetu kaže jedna žrtva mobbinga, u dubini duše skloni fašističkim rješenjima. Čak i kad je čovjek, kao rukovodilac, dobar kao hljeb, on stvara uslove za potencijalni fašizam, koji će se iskotiti na mitu o njegovoj dobroti, demokratičnosti, prijatnosti...

U Sarajevu i BiH postoji mnogo zlostavljača među šefovima. Neki od njih u javnosti su uspjeli izgraditi status omiljenih likova, boraca za ljudska prava, dobrica u ljudskoj koži, hodajućih svetaca i svetica koji brinu o višim ciljevima. Ali, dok navedeni slučajevi i slučajevice skrbe o sudbini čovječanstva, planete, a i šire, u međuvremenu na sve moguće načine maltretiraju ljude oko sebe. Mnoge njihove žrtve su ili promijenile posao, ili ostale bez radnog mjesta, ili teško oboljele, ili i dalje trpe iživljavanje jer nemaju drugog rješenja.

I fakat, kako reagirati na mobbing? Pošto su zlostavljači (zlo)aktivni i ofanzivni, a žrtve obično pasivne i defanzivne, one uglavnom posežu za modelom šuti i trpi. A to se danas smatra najgorom formom reagiranja na maltretiranje. Mnogo je bolje progoviriti, u početku diskretno, pokušati se savjetovati s kolegama ili trećim licima, pronaći način da se zlostavljača onemogući u njegovoj potmuloj raboti. Ako diskrecija ne da očekivane rezultate, onda treba ići na radikalnije varijante: problem treba učiniti javnim, poslužiti se otvaranjem bolnih pitanja na sastanku, pribjeći sudskoj tužbi ili medijskom problematiziranju slučaja. To za mnoge žrtve mobbinga može biti bolno, često takvi potezi podrazumijevaju i porađaju dodatno zlostavljanje i uznemiravanje, ali nešto se zaista mora uraditi. Najgore je podnositi.

Neprocjenjiva je odluka da se protiv dugotrajnog terora nešto poduzme. Šutjeti i trpjeti, to je direktan put u propast. O idealnom rješenju problema, otvorenom i srčanom razgovoru sa zlostavljačem, ovdje svjesno ne govorimo, jer je zbog nebrojenih razloga takav dijalog, koji bi vjerovatno riješio 90 posto problema, uglavnom nemoguć. Nedostatak razgovora i jeste najbolje tlo za cvjetanje svih oblika mobbinga, a aktivni zlostavljači poznati su kao neuravnoteženi ljudi nedijaloga.

Mobbing se obično veže uz šefove i takve procjene su uglavnom utemeljene, sa živopisnim i lako provjerljivim pokrićem u praksi. Ali postoji još jedan relativno neistražen fenomen, kojeg ćemo ovdje definirati kao mobbing odozdo. Riječ je o sociopatima i psihopatkinjama koji i koje svojim nesnosnim ponašanjem teroriziraju kompletne radne kolektive, uključujući i nadređene. O ovoj specifičnoj formi ljudskog postojanja također imamo štošta zanimljivog za ispričati, ali o tome u nekom od narednih brojeva popularne Gracije.