Ljeto je i temperatura je preko trideset i pet. Doslovno se topim dok guram dijete u kolicima i nosim cekere koje nisam uspjela okačiti na ručke. Vraćam se s pijace i nije mi ni do čega. Posebno ne do toga da me nasred ulice zaustavi žena koju ne poznajem i koju nemam volje ni da upoznajem. I koja, iz nekog razloga, počinje da sinhronizira moje dijete. Koje, u njenoj verziji crtanog filma, kaže mami nekim kako-mali-Đokica-zamišlja glasićem da mu je hladno po golim nogicama. I kako neizostavno želi da mu mama kupi cipelice. I ja i dijete smo zbunjeni. Zato jer nismo sigurni da li će teta sada i izvaditi par cipelica koji će nam pokušati prodati, ali i zato jer ni on od manje od godinu dana, ni ja od preko trideset nikada ne bismo potpunom neznancu na ulici rekli da nismo zadovoljni njegovim izborom garderobe. Njena je, pak, misija završena i ona odlazi zadovoljna. Svoju je mudrost i znanje podijelila. Obavila je svoje dobro djelo za taj dan.
Još uvijek je ljeto. I još uvijek je nesnosno vruće. Zapravo, za moj ukus je taman, jer volim nesnosno vruće. Najviše zato jer ne moram da imam sto slojeva odjeće i jer mogu biti bosa. I hodam bosa. Dobro, skoro bosa – u japankama sam. Zato moj sin koji ne hoda, niti ima namjeru, u kolicima nosi čarapice i tenisice. Kao mjeru predostrožnosti. Jer koga su jednom na ulici s cekerima zaustavljali, taj čvrsto veže obuću. Hodam sigurna u sebe. I okrećem se ne bi li na mjestu zločina srela istu ženu. Srećem novu. Izranja ispred mene kao duh iz boce i vrlo ozbiljno, koliko se može uz onaj isti glasić kojim valjda bebe govore kroz sve dušebrižnike ovoga svijeta, kaže mami da je jadnom djetetu vruće i da mama koja hoda u japankama ne smije zlostavljati nožice svoga potomka.
Jedino što se mijenja je godišnje doba. Ali tete i čike po ulici, u šoping centru, javnom prevozu i na svim ostalim mjestima i dalje sinhroniziraju moje dijete. Ono mi kroz njihova usta govori da mu je hladno, vruće, da je gladan, pospan, umoran, da mu se hoda i da je mama zločesta jer neće da ga nosi. Najdraže mi je kada mi, dok ih jedva čujem od njegovog urlanja, poruče “mama, ja ti plačem”. Kao da to da “plače” ne čuje svako u krugu od pedeset kilometara. Suzdržavam se, jer sam shvatila kako nema smisla raspravljati se s ljudima koji govore bebećim glasovima. Ubjeđujem sebe da to rade iz najbolje namjere. Jer je tako divno pomoći nekome, otvoriti mu oči i prenijeti svoje iskustvo.
Ali onda neki zli glasić u mojoj glavi doda – i kako je divno baviti se tuđim životom. Prije svega, zato što si, zagarantirano, uvijek u pravu. U vlastitom životu praviš greške, u životu drugih ti si onaj koji partiju posmatra sa strane i, prirodno, ima bolji uvid. Čak i da nema, ko će ti se suprotstaviti. Sigurno ne onaj o čijem se životu raspravlja. Moguće je samo da naletiš na nekoga ko o tuđem životu ima svoje mišljenje. I onda o tome možete raspravljati kao dva eksperta. Raspravljati o svom životu može biti bolno. Tuđi životi ne bole. Koliko god da ih kasapiš, čerečiš, okrećeš i lomiš, ne možeš osjećati ništa osim zadovoljstva. Odjednom su sve tvoje greške male, amnestirane, zapravo, ako ćemo iskreno, i ne postoje ako se porede sa svim greškama koje čini objekat seciranja. Zabava je bezgranična. Nije samo do odgoja djece, izbora životnog partnera, namještaja, odnosa sa svekrvom ili potpuno pogrešne odjeće... Radi se o mnogo većem i važnijem – o dokazu vlastite superiornosti. Jer po svim ovim pitanjima neko griješi, a mi znamo i u čemu, ali, što je još i važnije, i kako popraviti.
Odjednom naša djeca nikada ne plaču, nikada ih nismo izveli bez cipela, gladne ili pospane, nikada nismo napravili pogrešno skretanje, pogrešan potez, općenito ništa pogrešno. Nikada nismo imali problem. Zato i jesmo tako spremni riješiti sve probleme drugih. Oni treba da nam budu zahvalni, a nikako da se ljute ili kažu kako je nešto njihova stvar. To je valjda jedina stvar u kojoj se u ovoj zemlji ne dijeli na naše i njihovo. Tu je sve naše. Zajednička imovina, bez ikakve odgovornosti. Idealno. Kao u komunizmu.
Ne znam koliko sam puta bila u prilici da me neko pita šta bi ti uradila. I ne znam koliko puta sam se morala suzdržati, jer i ja sam čovjek i imam jezik brži od pameti, da ne kažem šta bih ja. Zato jer, iako spora, moja pamet uvijek jeziku zaurla da to šta bih ja nije bitno. Jer ja nisam nikakvo mjerilo. Jer mislim da nije moralno dati savjet kako bi ti nešto u situaciji u kojoj nećeš snositi nikakve posljedice. U kojoj ćeš se ugodno sakriti iza svog mudrog savjeta. Čak ni kad ti traže da im kažeš. A naročito ako ne traže i ne znaju da se o njihovim izborima raspreda. I sve mi je teže živjeti u sredini u kojoj su svi selektori fudbalske reprezentacije, premijeri, direktori komunalnih preduzeća, stručnjaci za sve i svašta dok se sve oko nas polako, ali sigurno raspada. Zato jer se od silnog znanja niko ne bavi svojim poslom. Ovo je zemlja u kojoj svi znaju kako treba odgajati djecu, a djeca djecu ubijaju po tramvajima. Zemlja u kojoj svi imaju recept za idealni brak, dok se gotovo svi brakovi raspadaju. U kojoj svi znaju siguran način kako zaraditi milion, dok u džepu imaju dvije marke. U kojoj je najlakše osuditi, ispljuvati, rugati se, omalovažavati i time dokazati vlastitu superiornost. U kojoj niko nema problema. I u kojoj izreka kako uvijek ima gore postaje alibi za nebavljenje svojim životom.
Dolazi nam zima. Što znači da će djeca sigurno imati cipelice na nogama pa tete i čike neće moći bebećim glasovima davati mudre savjete. Ako izuzmemo eventualno zaboravljanje kape ili šala. Ali je sasvim sigurno da nam u dugim zimskim noćima neće biti dosadno. Jer uvijek će biti neko čiji život treba urediti. Recimo, ona što je prevarila muža. Njoj je neizostavno potrebna pomoć. Dobronamjerna. Svih nas koji znamo kad treba obući cipelice i ne skidati ostale odjevne predmete. I ne samo to, znamo mi mnogo, toliko toga, ma sve….
Ali nikako da naučimo kada trebamo ušutjeti.
I konačno ušutimo. Ne bismo li čuli kako i gdje u našim životima škripi.
