Ne trebaju nam priče o slavnoj prošlosti, već neko ko će nam napraviti cestu

On je posljednji učenik generacije koji je na Crvenom karanfilu početkom devedesetih pročitao pismo omladine Sarajeva Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije. To danas zvuči kao neka od njegovih instalacija, ali će Damir Nikšić za sebe reći kako je bio pravi omladinac. Rođen 6. decembra 1970. u Brčkom, početkom rata kao izbjeglica odlazi u Sloveniju, a školovao se i živio u Italiji, Švedskoj i Sjedinjenim Državama. Konceptualni umjetnik, najpoznatiji po svom sedmominutnom art videu Da nisam musliman, sarkastičnoj pjesmi o tome kako je biti bosanski musliman u Evropi okružen susjedima kršćanima, danas je virtualni ministar virtualnog ministarstva, čovjek koji je okupirao Umjetničku galeriju BiH. I umjetnik koji je svojim radovima “pokosio” kritiku, ali ostao vrlo razumljiv onima kojima savremena umjetnost baš i nije njihova šolja čaja.

Koja Vam igra padne na pamet kada se sjetite djetinjstva?
– Uvijek sam crtao. Sjećam se kako bih kao mali crtao na podu i kako bi mi bilo krivo kada ne bih znao nešto nacrtati. Baš mi je bilo važno da crtež bude dobar.

Šta to niste znali, a jako ste željeli nacrtati?
– Zagora. Ali da bude baš isti, pa da sva raja kaže kako je dobar.

Zagor je, dakle, bio glavni strip-junak?
– I Talični Tom, Popaj, Blek Stena... Bio sam mali za Allana Forda, to je došlo kasnije. Sjećam se da sam strip u kojem se Sila Majk bori protiv Zagora pročitao na koljenima ispred haustora jer mi jaran nije htio dati da ga nosim kući.

Je li bio neki koga baš i niste voljeli?
– Komandanta Marka, jer nije bio dobar crtež. Zavisilo je od crteža. Konan Barbarin je, recimo, bio genijalno nacrtan i tuširan, kistom sjenčen. To je nedostižno. Ludilo.

Koliko su stripovi uticali na ono što ste danas?
– To je bio moj svijet. Kad ih čitaš i crtaš, zaboraviš kako izgledaš. Zaboraviš da si dijete; obrate ti se kao djetetu, a ti si već profurao kako si spasio galaksiju. Dva puta.

Usamljeni heroj, ili sindikat superheroja?
– Prošao sam fazu usamljenog heroja. Uzmeš blues gitaru i ideš u svijet. I desilo mi se da u Italiji osam mjeseci ne progovorim našu riječ. Prvi ljudi koje sam čuo da govore naš jezik bila su dva mala Roma.

Da li i danas preferirate usamljene heroje?
– Kad odrastaš, vidiš da ti treba pokret. Najljepše je vidjeti kada mnogo ljudi dijeli jednu ideju. Ali je solidarnost i zajedništvo najteže postići.

Zašto?
– Zato što se mi konstantno zaplićemo i spotičemo o folklore. Hajdemo ga sakupiti i staviti u muzej i idemo dalje. Nama ne trebaju priče o tome kako je nastala zemlja, treba nam neko da napravi cestu.

Dakle, ne treba nam tradicija?
– Tradicija se izmišlja. Sve ono što je nama dano kao tradicija, sve je to neko nekada izmislio. Mi sada moramo izmisliti svoju tradiciju, nešto sa čim se svi identificiramo. Jedan republički, građanski imidž.

Gdje ćemo s onom starom?
– U muzej. Sadašnjost prebaciti na posao, industriju i gradnju.

Šta je s umjetnošću?
– Umjetnost je u kreativnosti, u tome da se prostori ispune adekvatnom muzikom, umjetničkim djelima, događajima. Umjetnost dolazi sama po sebi.

Šta Vam u našoj umjetnosti najviše smeta?
– Nervira me to što ljudi koji se bave kulturom ne žele da priznaju sebi da je to ustvari jedan težak, odgovoran i usamljen posao. Umjesto toga, pokušavaju da kulturu ipak populariziraju, da se ulizuju masi i publici.

U kojem smislu? Pučki prihvatljive umjetnosti i te vrste kompromisa?
– Volio bih da neki ljudi, koji su veliki kulturni radnici, odu u kafanu. Ja nemam predrasuda prema kafani. Mogu da jedem janjetinu sa štikle pjevačice i izlazim na muziku i meso, ali ne u Narodno pozorište. Tamo želim neku drugu stvarnost. I znam da sam manjina, ali i jeste fol u tome.

Manjine ne pune blagajnu?
– Problem je što ovdje manjine uvijek trpe. Ako si manjina, nema te. U umjetnosti se manjini treba posvetiti veća pažnja nego većini. U entertainmentu je već obratno.

Šta publika očekuje od umjetnika?
– Svi ljudi misle da neko u umjetnosti postoji da bi nekoga zabavio, zadeverao, prepao ili nešto deseto, a ne da bi konstruktivno razmišljao. Ljudi od umjetnosti traže da im da ono što nemaju, pa onda umjetnost dođe maltene kao neki trip, religija…

A od umjetnosti?
– Da dođu u galeriju i da ih pokosi s nogu neko umjetničko djelo. To neće naći u savremenoj umjetnosti. Ona ukazuje na neku drugu vrstu magije: onu koja raspršuje iluziju, koja svodi stvari na realno. Jer svi mi, u suštini, tražimo najrealniju realnost.

Šta je to Vas “pokosilo s nogu”?
– Uvijek je to bila angažirana umjetnost, zbog toga što je nevjerovatno hrabra. Ne samo time šta umjetnik kaže, već i koliko jednostavno to kaže, koliko je bezobrazan u tome što kaže i koliko je bezobrazan prema samoj umjetnosti. Koliko je u stanju i umjetnosti opaliti šamar.

Stalno govorimo o angažiranoj umjetnosti. Zar postoji neka druga?
– Ovdje je glavna umjetnost u suštini suvenirska. Svaki slikar, čak i akademski obrazovan, slika suvenire; to su dunđeri na akademskom nivou. Na razini onih koji na moru slikaju čamce i magarce, kod nas se slika sebilj. Pritom, pola njih ne zna da je sebilj ustvari iz Kaira, gdje je kamen, a arhitekta je ovaj naš napravio drven. Pa ako ga ne slikaju u Kairu, što ga ti slikaš!?

Zato da zaradi novac. Ili mislite da novci i umjetnost ne idu?
– Ne idu. Dovoljno je da imaš dovoljno. Za sendviča. Ni za taksija, ni za tramvaja.

Koliko bi umjetnika zaista pristalo na to da nemaju ni za tramvajsku kartu?
– Naša kulturna zajednica sastavljena je od ljudi koji nemaju ni kuveta ni snage ni odvažnosti. Svi su isprepadani, svi su ziheraši. Niko neće nacrtati sliku ako je niko nije poručio ili nije siguran da će se prodati. Niko nije ni Picassu garantirao da će nešto prodati. Moraš da vjeruješ u sebe. A ovdje, mada svi tvrde kako su veliki vjernici, vlada veliki nedostatak vjere.

Ipak su ljudi povjerovali u to da Vi imate političke aspiracije jer ste postali samoproglašeni Mini Star Ministarstva kulture BiH?
– Najcrnje je to što su mnogi u to povjerovali. Mi živimo u tako virtualnoj državi da je ljude moguće ubijediti u bilo šta. Ovdje nikome nije ništa jasno. Čak ni kompetentnim ljudima.

Da pojasnimo: ne postoji ministarstvo ni kulture ni sporta na nivou države niti ga o ovom Ustavu može biti. Dakle, šta je to što želite postići?
– Kako to da, recimo, postoji reprezentacija BiH, a ne postoji ministarstvo kulture i sporta na nivou države? Dakle, nema nečega što bi stajalo iza reprezentacije. Tako je i reprezentacija alternativna, kao i moje ministarstvo. Ja samo pokazujem koliko je sve finta.

Pratite li reprezentaciju?
– Sada više nego prije. Stalo mi je. I vidim koja je to energija, šta ljudi osjećaju kada gledaju reprezentaciju, i koji je to pomalo i očajnički patriotizam. Nije pobjednički. Nama očajnički treba nešto da pobjeđuje da bismo se mi osjećali kao pobjednici i privukli nekoga da shvati kako to ima duše i srca.

Može li nas pobjeda ujediniti?
– Po meni, više bi pomoglo kada bi ukinuli reprezentaciju, jer bismo shvatili gdje smo. To je, po mom mišljenju, iluzija.

Ukinuti reprezentaciju!?
– Daleko bi više pomoglo kada bismo ukinuli taj sport, privatizirali ga, a da ministarstvo za kulturu i fiskulturu BiH, koje ne postoji, otvori sto košarkaških, ili ne znam kakvih, terena za djecu da se malo ispušu.

Izgleda da se većina omladinaca ispuše upravo na tribinama. Je li navijanje postalo dokazivanje nekog identiteta?
– Sport ne može dati identitet. Naročito ne onim ljudima za koje nisam siguran da li znaju istoriju svoga kluba. U svijetu su navijači svjesni zašto je Arsenal to što jeste, odakle, ko, kada… Imaju ikonografiju i znaju istoriju svoga kluba.

Često se uzrok svih problema traži u tome da je ruralno poklopilo urbano. Imamo li problem s prevlasti ruralnog?
– Urbani mitovi i legende ne razlikuju se mnogo od folklora. Misliti kako se lokalnim, mahalskim patriotizmom može odbraniti od okoline, koja je uglavnom ruralna, znači činiti istu grešku koja je proizvela ruralno, a to je izolacija. Svako je selo selo zato jer nije povezano sa ostatkom svijeta.

Mora li uvijek biti podjela na raju i papke, urbano i ruralno, mi i oni…?
– Svijet je uvijek bio podijeljen. Nikada neće ni biti ujedinjen. Ali ako treba da ga dijelimo, onda da ga dijelimo na snobove i one koji hoće da povedu ovo malo života, mladosti i snage u najboljem mogućem okruženju i ritmu.

Vidite li mnogo takve omladine?
– Svi su nekako postali premudri i starmali. Svi hoće veliki profit za što manje truda. Stisnu dugme, a ti im daš 50 maraka. Ranije su veliki profit htjeli samo papci i jalijaši; danas su svi takvi. Ako hoćeš da radiš, onda se moraš pravdati. Mi smo bili agresivniji.

Pod devizom da nam živi, živi rad?
– Ili rokenrol ili propast.

Danas je izgleda aktuelno ili turbofolk ili propast?
– Ništa nije vječno. Niti bez posljedica. Pa i na tim Bazenima se dobije neki čir ili holesterol. Zašto bih se ja opterećivao time, njima. Danas su svi toliko opterećeni tim ljudima da ne mogu ni kafu u miru da popiju u svom folu.

Zašto se toliko bavimo “njima”?
– Valjda je njima bolje. Imaju bolje ženske.

Kako ste se Vi probijali kroz svijet žena i ostalih zamki?
– Roditelji su mi od malih nogu osvijestili to da su oni radnička klasa i da mi ne mogu previše pomoći u životu, ni vezama, ni bilo čim drugim, i da sve moram postići trudom i zalaganjem. Bio sam pravi mali omladinac i ponosan sam na to jer mi nije ništa promaklo: ni da imam svoj bend, ni da imam uvijek lijepu curu, barem onu koju sam želio ili bio zaljubljen, ni da budem štreber i učenik generacije.

Jedan ste od osnivača i članova benda Sing Sing s početka 90-ih. Slušate li domaće bendove i šta mislite o njima?
– U suštini, malo je bendova koji su svjesni same ekonomske situacije, toga da je, ako muzičar zaradi za noć tristo maraka, jedan rudar deset dana u rudnik silazio za iste pare.

Može li se sve svesti na hljeb?
– Volim alhemiju u kojoj sve jest jednako hljeb. I nije neka velika filozofija. To bi trebali na umjetničkim akademijama učiti studente – da je to njihov hljeb, da ga treba ozbiljno shvatiti, i da neko negdje mnogo radi da bi zaradio koru hljeba. S tim dolazi umjetnička odgovornost. Tada se pišu drugačije pjesme.

Kakve?
– One koje pomažu ljudima da siđu u rudnik. Jer moraju. Ljudi koji danas rade a nisu primili platu šest mjeseci apsolutni su heroji. O njima se danas ne prave pjesme. A to su ljudi koji u nešto vjeruju. Ako smo mi umjetnici i prepoznajemo njihovu nadu i iščekivanje, moramo im dati tu nadu. Pa makar bila i iluzija. Neku pjesmu koju će zapjevati muci u inat.

Danas se u pjesmama pretežno konstatira zatečeno stanje i poručuje da se moramo dići i buniti. Kako gledate na to?
– Pravi bunt nije kukati, psovati, urlati, nego reći: ja nemam ništa, ali sam dostojanstven u tome. U ropstvu su nastajali gospel i pjesme o ljubavi. Slavili su se normalnost i dostojanstvo čovjeka. Sarkazam i cinizam koji mi imamo u svakom momentu pokazuju našu slabost i nespremnost da stanemo i kažemo kako osjećamo nešto. I kako to nema veze s parama, socijalnim statuson, nego s nama kao ljudskim bićima.

Kakva smo mi ljudska bića?
– Mi smo očigledno omajmunjeni u najgorem evropskom smislu. Ništa nam nije dovoljno ozbiljno, ni dovoljno sveto pa i zaslužimo ono što nam se dešava.

Kako se vidite za deset godina?
– Ne razmišljam šta će biti sutra, kao što nisam nikada. Vidio sam da oni koji razmišljaju dobiju čir prije nego oni koji ne razmišljaju. Pa se skrase, ali moraju na operaciju.

Skrašavanje?
– To je meni samoubistvo. Patim ja i svi oko mene, od mene. Postajem nesnošljiv. Kao vuk u kavezu. Samo idem lijevo-desno.

Zašto sve manje brakova uspijeva?
– Ljudi su postali premudri. Ne žive svoj život, nego neko živi njihovim životima. Ako je brak sporazumni zatvor, sporazum o odricanju koji je neko potpisao neće opstati.

Kako odgajati dijete?
– Kada imaš dijete, sve što ga možeš naučiti je da dobro turira, da podere cestu svojim talentima, radom i da bježi od naklapanja svake vrste.

Imate li očinske instinkte?
– Ne kao ranije, da ležim i mazim se s bebicom, nego da nekoga osposobim za život. Da imam nekoga za igru, da ga osposobim za sve umjetničke i borilačke vještine, za šarm, za sve. Nindža mora sve da zna.

U čemu roditelji griješe?
– Kao da sve više djecu uče da šute, budu poslušni, da se ne zamjeraju i da budu kod kuće. Pa čim izađu na promahu, okrenu im se usta.

(Gracija 172)