Između dvije vatre

Kad joj je bilo pet godina, tamo negdje uoči rođendana, fino je povukla granicu i rekla zabezeknutim roditeljima: “Dosta više o rođenadnu i torti. Prestanite se miješati u moj život, to ću sve ja odlučiti.”

Ovom rečenicom demonstrirala je zavidnu samouvjerenost. Tako, znači, danas djeca u ranoj fazi razvoja, nedugo nakon što prohodaju i  progovore, imaju potrebu i mogućnost da artikuliraju svoj otpor. Moderni roditelji čak ih podstiču u tome. Ovo je potpuno novo društvo, nova filozofija svijeta koja kod djeteta razvija svijest o individualnim sposobnostima, prostorima slobode i značaju demokratskog govora.  

Pružanje otpora roditeljima nekad se tretiralo kao nevaspitanost i rješavalo promptnim pedagoškim metodama (šipka, kaiš i slični neoborivi argumenti). A danas se to zove – liberalni odgoj, demokratsko odrastanje, slobodna djeca Dejtonskog sporazuma i slične gluposti.

U većem društvu s divljenjem se komentira citirana izjava prerano sazrele i neutemeljeno samouvjerene klinke, koja je nadomak petog rođendana proglasila materijalnu, filozofsku i egzistencijalnu nezavisnost od roditelja. Sve su to mahom četrdesetogodišnjaci, neki čak bliži pedesetoj, koji su prvi put takvu ili sličnu rečenicu izgovorili i poruku pobune roditeljima odaslali ili u osamnaestoj godini, što je bio teški eksces, ili u tridesetoj, ili se još ni sada, u poznoj četrdesetoj, nisu usudili na sličnu drskost. Pa u izvrsnom raspoloženju društvo pravi listu roditeljskih uplitanja u život nasljednika. Spisak je to živopisnih, izlišnih intervencija kojima ne smijemo da se suprotstavimo, jer bismo tako urušili autoritet roditeljstva, svetinju na kojoj su nekada počivali i porodica i društvo i koja se nekad nikad nije dirala.

Evo najživopisnijih primjera s te liste:

Jesi li obukao potkošulju? Postoji teorija po kojoj je nenošenje potkošulje direktno izlaganje pogibelji. U tumačenju naših divnih, starih roditelja, onih koji samo formalno pripadaju ovom svijetu, a stilski su odavno out, potkošulja je zaštitni znak zdravlja, isto što i opstanak, jer upija smrtonosni znoj i tako tijelo rasterećuje od najzloglasnijih boleščina.

Nemoj znojan piti vode: E, ova je najbolja. Nismo jednom, nego hiljadu i jedan put čuli priču o nekom nesretniku koji je igrao lopte, onako vruć napio se vode i kao pokošen pao na ledinu. Mrtav mrtvicijat. Trideset i kusur godina potpisnik ovog teksta živio je na ivici smrtonosne dehidracije jer mu je prizor pokošenog fudbalera bio strašna, nepremostiva opomena pred željom da dehidriranom tijelo ponudi koju kap spasonosne tečnosti. I danas se zna probuditi u znoju, jer je sanjao kako igra fudbala, strahovito je žedan, ali ne smije ni taknuti bocu s vodom da ne bi pao pokošen. Pa kad se probudi, rado bi se napio direktno iz česme, ali onda stane preplašen: on vruć i znojan, a voda hladna i opasna.

Polako vozi: Heh. Stotinu puta ćete ovo upozorenje čuti od roditelja. Ma, daj, šta si razvukao, voziš ko kornjača, lože vas djeca kada pokušavate biti pristojni na cesti. Između roditeljskih i dječijih zahtjeva postoji ona zlatna sredina: poštuj saobraćajne znakove. Istina, ova metoda neće zadovoljiti ni starce ni klince, jer će prvima biti kao da se voze u bolidu, a drugima kao da su u kočiji, ali neki kompromis mora se postići, zar ne?

Pazi kako prelaziš raskrsnicu. Danas ima svakakavih luđaka za volanom. E, ova im je zlatna.

Zašto djecu tako vaspitate? Njima treba čvrsta ruka. U moje vrijeme drukčije se to radilo. Pusti tvoje vrijeme. Ovo je novo doba, ni nalik ničemu do sada poznatom. Ovo je vrijeme u kojem klinci vaspitavaju roditelje, i svaki otpor, svaki pokušaj da se uloge okrenu i stvari vrate u prirodan tok, unaprijed je osuđen na propast. Sjećate se onog vica “Da, draga”, u kojem se ismijava muž koji tvrdi da je u braku njegova uvijek zadnja. Savremena inačica ovog vica, i to bez imalo zajebancije, glasi: “Da, sine”. Jer najomiljenija uzrečica današnjih tinejdžera mogla bi se svesti pod onu nekad ironičnu doskočicu “E, moj babo, ne znaš ti šta je život.”

Kad se jede, ne priča se. Kao, zalogaje treba žvakati u manastirskoj tišini, s budističkom mirom, sa posvećenošću koja ignorira sve vanjske poticaje, od granate do vica, i pri tome kontemplirati o nutricionističkoj vrijednosti svakog miligrama hrane koji se unese u tijelo. Jer, ako pričaš dok jedeš, može ti zalogaj zapeti u grlu i onda – opet možeš kao pokošen pasti i umrijeti. Pa u našim starinskim pričama i roditeljskim savjetima ljudi šta rade, samo kao pokošeni padaju i umiru, što bi se ono reklo, na licu mjesta. Ali da se zna, nema ljepših ni ugodnijih razgovora od onih koji se vode uz ručak, večeru ili kakav iznenadni, ničim opravdan obrok. A zalogaj nek pazi sam na sebe dok mi ugodno čavrljamo.

Što ne potražiš neki bolji posao. Mani se politike, nađi nešto od čega ćeš dobro živjeti. Ovdje ćemo reći samo jednu: Kao što se zna, najbolje se živi od politike.

                                            *****

Tako je to. Takozvana srednja generacija uvijek je u procjepu između roditelja i djece. Nikome ne valja. Za starce je previše radikalna, za nasljednike odveć konzervativna. Ona, koja je jedina među pobrojanim naraštajima zadovoljna životom i svijetom, ne može da se prepusti tom zadovoljstvu jer je pritišću i odozdo i odozgo, ne paše ni jednima ni drugima. Kako se onda postaviti prema egzistenciji? Možda ovako: izaći napolje bez potkošulje, žestoko se oznojiti pa se nazličiti vode, onda direktno izletjeti na raskrsnicu ne gledajući ni lijevo ni desno, sjesti u auto, sjuriti se preko cijelog grada, otići u tatoo salon, istetovirati amblem FK Velež na bicepsu, portret druga Tita ispod srca, a na pitanje djece “Kakve su to tetovaže, šta se ofiraš”, suvereno odgovoriti: “Slušaj, krelac, nemoj da te razbijem pa ćeš vidjeti ko se ofira.”

I obavezno zavrnite košulju, da se tetovaže bolje vide. I da svi shvate kako – uz sve rizike koje takvo ponašanje implicira – ispod nemate ništa. Čak ni obvezatnu potkošulju.