U mnoštvu viceva o fantastičnom i nepobjedivom Chucku Norrisu, neki dan sam čula vjerovatno najistinitiji: to da je samo ovaj čovjek uspio ubijediti nanu da nije gladan. I ne znam kako mu je pošlo za rukom, a voljela bih znati. Jer se jednom i može doći dva puta ili imati tri sina jedinca, ali ubijediti nanu da ti ne stavi još jednu kašiku u već pretrpan tanjir, ili da ne možeš pojesti kolač nakon što si se obžderao za ručak – to valjda može samo Chuck. Ja znam da ja ne mogu.
Istom logikom valjda je samo on u stanju da nanu iznenadi pa da je uhvati kada u frižideru nema barem šest jela. Pazite, ja sam probala iznenaditi. Doći, recimo, onda kada kažem da neću, i onda bezobrazno reći kako sam gladna. I primijetila sam kako se to zapravo i ne smatra bezobrazlukom, nego praznikom. Jer u tren oka ispred mene su zeljanica, faširane šnicle, svježe pečen krompir, dvije sarme u kiselom kupusu, komad pečene teletine i malo jeriščevog pilava koji je upravo svarila – zato jer, izvinjava se, ali nije imala nešto posebno hrane, pa da mi ne bude malo. Da sam rekla da ću doći, bilo bi bolje. Skuhala bi ona nešto konkretno. Slijede sutlija, kompot, kadaif i ružica. I još jedno izvinjenje. Da sam rekla da ću doći, napravila bi i kakav kolač. Ovako…
Uvijek mi je bio fascinantan taj odnos prema hrani starijih ljudi, koji, vjerovatno, ima najviše veze s tim kako se živjelo nekada. I kako se danas živi. O čemu nisam ni razmišljala sve dok mi jednog dana, dok smo stajali u odjelu frižidera, muž nije skrenuo pažnju na ono što mi je sve vrijeme bilo pred očima. Koliko ima, recimo, samo mlijeka i kiselih mlijeka danas. I kako se svi užasno trude da u moru ponude izabereš baš njih. Mi danas pijemo light mlijeko, light jogurte, voćne jogurte, mlijeko obogaćeno kalcijem (a ja bih se do prije nekog vremena zaklela da se tu nema šta obogaćivati, da to izađe iz krave), vitaminima, mineralima, lako probavljivo, malo masno, masno, punomasno, pa pavlaka, mileram, kiselo vrhnje, poklopac žuti, plavi, crveni, prozirni, boca, tetrapak, eko pak, ovaj pak, onaj pak (kao da smo na utakmici hokeja, a ne u samoposluzi), mliječni desert, čokoladno mlijeko, orahovo mlijeko, kozije, sojino, rižino…. U moru takve ponude teško je, ako ne i nemoguće, podsjetiti se kako se ne tako davno u samoposluzi imalo kupiti jedno mlijeko. U kesi. I gotovo. A pamtim i to da ako nisi došao na vrijeme, znalo se desiti i da ga ne bude.
Ja ne pamtim, ali nane pamte period staklenih boca ispred vrata. Ono što bi neko nazvao obijest, a neko progres, da možeš otići kad hoćeš i kupiti šta hoćeš, nane prihvataju s dozom rezerve. Stvorene na osnovu iskustva. Sjećam se, recimo, kako je nekad domaćica, iznoseći kolač, obavezno napominjala kako je to kolač u kojem ima dvanaest jaja. Ti su se kolači pravili samo za goste. Domaći su jeli kolač s više od dva jajeta samo ako je kome rođendan. A i tada bi većinu pojeli gosti. Ne znam koliko su jaja koštala tada, ali znam da ni danas nisu prejeftina. Ali moj muž, naprimjer, jede samo kajganu od bjelanaca. Žumanca odstranjuje, zbog holesterola. I ja bih mislila kako je samo on bijesan i ljutila se na njega, držala predavanja kako nipošto ne smije bacati pola jajeta, da neku noć na televiziji nisam vidjela kako je to sasvim normalna stvar. I kako u restoranima koji nude doručak podrazumijevaju da se kajgane prave od bjelanaca.
Naš odnos prema hrani je potpuno drugačiji od onog prije. Nije tome davno, debeli ljudi bili su bogati. Po tome da mu preko kaiša visi špekić znalo se da se može i ima. Danas su, ako izuzmemo zemlje u kojima zaista hara glad, ona prava glad, po Zapadu debeli oni siromašni. Zato jer jedu hranu koja je vještački i uzgojena i ugojena, pa se i sami uzgajaju i ugajaju od pesticida i aditiva. Bogataši jedu organsko, što će reći prirodno, što će reći ono što košta kao da je napravljeno u najskupljim laboratorijama. Neprskane jabuke koje popadaju s drveta kod nas na pijaci prodaju žene na kartonskim kutijama, dok se na tezgama nalaze one koje kao da su izašle iz bajke o Snjeguljici. Vjerovatno jednako i otrovne. Ali prelijepe. I iz Španije, Argentine, Australije. U Evropi je obratno: jedna jabuka od tete s kutije košta kao kila Snjeguljičinih. Dakle, sve je naopako. Što ne treba da iznenadi. Ali nane iznenađuje.
Opet kažem, jasno se sjećam vremena kada se ananas u konzervi mogao kupiti samo u jednoj sarajevskoj samoposluzi. I to ponekad. Ali je zato radost kada se na njega naleti bila nevjerovatna. Danas mi ne pada na pamet da jedem konzervirani. Zapravo, da budem iskrena, ne jedem ga nikako. Jer sam navikla na to da je tu i da ima izbora. Navikla sam da, ako ne znam šta ću za ručak, nazovem broj i ručak mi se donese. Da pravim pitu s gotovim jufkama. Da kupujem polupripremljenu hranu. Očišćen grašak. I da sve to mogu kupiti u svakom trenutku. Valjda zato teško shvatamo da se nekada svaka jufka za baklavu morala razviti, da nije bilo zaleđenog povrća, dostave pizze i da su u buregdžinicama jeli oni koji nisu imali baš nikog da im pitu napravi. Valjda trebamo pomisliti kako bi izgledalo da izbora nema, da brašna može nestati u svakom trenutku, da je kristal-šećer poslastica i da je štednja mudrost trošenja, pa zato u svakoj kući koja drži do sebe treba da bude hrane kao da će se sutra zaratiti. Tada ćemo shvatiti zašto su zdrava djeca samo ona koja su debela. I zašto je najvažnije pitanje svake nane – jesi li gladan.
Chuck Norris je, dakle, uspio ono što još nikome nije pošlo za rukom. Ali, lično, mislim da je veći uspjeh ne ubjeđivati se. Hrana je u svijetu uvijek punih frižidera odraz istinske ljubavi i brige. I užasno, nezamislivo zadovoljstvo kada se sve pojede. Zašto bih onda odbijala da me neko tako intenzivno voli? Ili uskratila nekome zadovoljstvo da bude voljen?
Uostalom, jedan je Chuck. I sasvim dovoljan.
