Shvatite me kako hoćete, u turbo-folku ima poezije

Oduvijek je željela biti pjevačica, mada u vrijeme njenog odrastanja pjevačke zvijezde nisu nosile operne toalete, već kratke suknjice i pjevale hitove tipa Bum, cile, bum. Reći će kako od takve muzike do opere jeste dalek put, mada ne predalek, i kako je opera došla kao nešto što joj najbolje leži. Međutim, Aida Čorbadžić (35), solistica Narodnog pozorišta u Sarajevu, svoj sopran nedavno je upotrijebila u predstavi Ruže za Anu Terezu  / Fudbalske priče kako bi izvodila pjesme koje se inače ne čuju u opernim salama – one koje pjevaju turbo-folk zvijezde poput Selme Bajrami i Svetlane Cece Ražnatović. I odigrala izvanrednu ulogu, potvrdivši tako da jedna operna pjevačica može raditi i nešto sasvim drugačije. Trenutno Aida uči Carmen, čeka rijetka izvođenja opera i čezne da pjeva mnogo više. Kao i da ponovo radi s Harisom Pašovićem, rediteljem predstave Ruže za Anu Terezu, u čijem je radu uživala, iako ju je na mjesec i po dana odvojila od četverogodišnjeg sina Iana. Koji je definitivna mamina ljubav života. I kojem je posvećeno sve njeno vrijeme.

U predstavi Harisa Pašovića Ruže za Anu Terezu igrate kafansku pjevačicu. Kako Vi gledate na kafanu kao instituciju?
– Ima raznih kafana. Kada pjevam Traviatu, najprije dođem u pozorišni klub, kafanu dakle, u miru popijem kafu, pa idem na šminkanje i frizuru. Kada završim, opet sjednem u kafanu. Ona je sastavni dio naših života, tu se družimo i svi je trebamo.

Pred premijeru, novinski naslovi glasili su: “Aida Čorbadžić kafanska pjevačica”. Koliko Vam je to smetalo?
– Teško mi je povjerovati da čak i ljudi iz branše nisu shvatili kako to nije bila Aida Čorbadžić i da su došli gledati mene kao kafansku pjevačicu. Ja sam igrala karakter žene koja pjeva u kafani, iza toga stojim sto posto i ponosna sam na sve što sam uradila.

Ko Vam je bio uzor po kojem ste pravili lik?
– Gledala sam pojedine numere sa Cecinog koncerta, jer su se u predstavi pjevale njene pjesme.

I, kako Vam se svidjelo?
– Za mene je bilo jedno veliko čudo, jer ja to ranije nisam vidjela. Fascinantno je: u jednom trenutku ona diže ruku i pita publiku  koju ćemo sad?, i sto pedeset hiljada ljudi u isti glas počinje pjesmu Kad bi bio ranjen, i pjeva do iza refrena, kada i ona počinje pjevati s njima. Zar to nije fenomen?

Reditelj Pašović uporedio je tekstove muzike koju nazivamo turbo-folk i one koja je, recimo, pop, i pitao zašto su jedni veća poezija od drugih. Kakav je Vaš stav?
– Ima nevjerovatnih tekstova. Kako god će me neko shvatiti, ima tu poezije. I, uostalom, ako ljudima nešto odgovara, ko je taj koji će utjecati na bilo čiji ukus? U jednom trenutku ti odgovara jedno, u drugom drugo, sve je individualno.

Ima li dovoljno opernih naslova u BiH?
– Prije svega, mi slabo nastupamo po BiH, a onda generalno malo igramo. Moja zadnja Traviata bila je u aprilu, pa onda tek nakon šest mjeseci, sada, na otvaranju sezone. Tolika pauza je strašna.

Zašto se naši pjevači teško probijaju van BiH? Je li zaista u pitanju kvalitet?
– Zato jer nas iz Sarajeva nikada neće pozvati da pjevamo negdje drugo, ma kako dobri bili. Mi ćemo zvati druge, ali nas neće zvati. To je, naprosto, tako. Svi smo imali nevjerovatnih, svjetskih izvedbi, ali one ostaju tu i niko ih ne vidi. Tako se ne možemo probiti.

Možete li onda biti zadovoljni svojom karijerom?
– Moje kolege i ja smo neka prelazna generacija. Pomirila sam se s tim, ali i s tim da moram raditi najbolje što mogu. Zato mi je Pašovićeva predstava došla kao odlično iskustvo, u pravo vrijeme, i trebala mi je. Ali mi je pokazala i to gdje živim.

Gdje?
– U užasno zatvorenoj sredini, u kojoj ljudi žive od toga da otežavaju ionako težak život drugih.

Šta je Vaš izlaz?
– Moj posao je moj izlaz. Moja umjetnost me drži da ne puknem, da imam energije za smijeh sa sinom.

Ima li opera publiku?
– Treba raditi na promociji opere, treba odgajati publiku, ići u osnovne škole. Prije nekoliko godina radili smo projekat Mozart za djecu, s kojim smo išli po bosanskohercegovačkim školama. On je završen jer nadležni nisu imali sluha, a djeca su bila oduševljena. Sada pokušavamo s Ježevom kućicom. Treba djecu upoznati s operom.

A oni koji nisu djeca, ali nisu nikada slušali operu, jer ima takvih, šta oni da idu gledati?
– Traviatu. To je savršena opera, lektira i nešto što većina ljudi poznaje.

Može li neko ko sluša, eto, Cecu pristati na Traviatu?
– Mislim da može. Stvar je informacije, trebamo ljudima malo više objasniti o čemu se tu radi. Na sve smo strane bombardirani određenom muzikom, možda treba isto uraditi i s operom, pa će neko doći jednom, neko će doći i drugi put, a neko reći oni se tamo samo deru.

Pratite li fudbal?
– Nikada nisam pratila, niti gledala fudbal. Ali, u jednom sam trenutku, posmatrajući glumce u predstavi kako igraju, počela gledati muškarce kako gledaju fudbal i shvatila kako i ja moram pronaći svoj fudbal.

Zašto?
– Zato jer se oni igraju. Oni uživaju. Ne razmišljaju o ženi, djeci, poslu, problemima, sve ih to svakako čeka. Nevjerovatna je sposobnost muškaraca da naprave otklon, u fudbalu ili nečemu drugom, ali oni se zaigraju. I to mi je bilo sjajno.

Jeste li odlučili šta će biti Vaš fudbal?
– Razmišljam o plesu, ne standarnim plesovima, nego nečemu što bi me zaokupilo. Balet, recimo.

Idete li na neki od popularnih vidova rekreacije?
– Fitness me ne privlači, aerobik ne mogu zbog dijafragme, a joga mi je premirna.

Postoji li nešto zbog čega je posebno dobro biti žena?
– Zbog mnogo stvari… Zbog štikli. Zbog sposobnosti da možemo imati dijete, nešto samo naše za cijeli život. Pa ga naveče poljubim pred spavanje i kažem moj Ian. A on poljubi mene i kaže moja mama. To je nešto što mene najviše ispunjava.

U čemu Vas je majčinstvo najviše izmijenilo?
– U odnosu prema životu: postala sam svjesnija šta želim, a šta ne.

Živite sami sa sinom. Kako izgleda život poslije razvoda?
– Borimo se. Sami smo, dobro smo, živi smo i zdravi. To je važno.

Šta biste savjetovali razvedenim ženama?
– Ima perioda u kojima si ljut i povrijeđen, u kojima misliš kako nisi uspio, ali moraš se iščupati, promijeniti ploču i krenuti ispočetka.

Koliko je u takvim situacijama važno dijeliti obaveze vezane za dijete?
– Kad imaš dijete moraš cijeli dan igrati oko njega. Tate vole da se malo odmore. Pa iako ga ne bih dala ni za šta na svijetu, mislim da treba znati reći izvoli, tata.

Žene obično na sebe preuzmu sve obaveze, nekad i pomalo sebično?
– Bila sam od onih žena koje su prepuštale brigu samo na par sati, jer sam željela da budem tu. A onda sam shvatila kako sam bez energije, umorna, kako je nemoguće izdržati takav pritisak, kako ponovo ja sve teglim, na način na koji mi žene to već znamo, i – napravila rez. Mama treba dan za sebe. Tako se sad rastajemo na dva dana. Mama ima vikend.

I grize li Vas vikendom savjest?
– Ne. Uživam.

Šta je s teškim pitanjima?
– Baš jučer me je pitao a gdje ti piškiš?. Pričam s njim kao s velikim i onoliko koliko pita. Pitao me kako je rastao u stomaku i kako je izašao, pa sam mu pričala kako je rastao, a oko izlaska objasnila kako je doktor pomogao da se to dogodi. To ga je za sada zadovoljilo.

Kakav imate odnos prema starenju?
– Ne bih se vratila niti jednog dana. Svako iskustvo je za neko dobro, jer sam iz svakog nešto naučila i izašla jača. Sada mi je savršeno. Svjesnija sam, samosvjesnija, ispunjena sam kao žena i majka, radim na karijeri i radit ću cijeli život.

Razmišljate li o ulasku u četrdesete?
– Nedavno smo slavili četrdeseti rođendan jednog muškarca, koji je tužno rekao kako ga niko nije pitao kako se osjeća. Razmišljajući o njemu, shvatila sam kako su nama ženama prekretnica tridesete: kad njih pređeš, ideš dalje. Samo želim zdravlje, a sve ostalo neka ide svojim tokom.

Jeste li žena koja se obavezno šminka i uvijek razmišlja o tome kako je odjevena?
– Nisam bila, ali počet ću. Zbog sebe. Znam iz kuće izletjeti do vrtića ili do granapa, pa, kao, nije važno kako izgledam, ali vrijeme je da promijenim neke stvari i uspostavim rituale. Prosto se drugačije osjećaš sa šminkom i bez.

Šta su Vaše “ženske” aktivnosti?
– Volim otići frizeru i na tretman lica, koliko mi novac dozvoljava i koliko si mogu priuštiti.

Kupovina?
– I kad mogu i kad ne mogu. Nekad uvalim samu sebe, ali ne mogu da odolim. Onda kažem, pa šta fali, valjda mogu sebi kupiti nešto da se malo oraspoložim.

Šta trenutno najradije kupujete?
– Parfeme. Sada uživam u tome.

Da li ste odustali od braka?
– Ne. Jednom mi je neko rekao da je teško biti sa mnom. I jeste tako, jer treba se nositi s tim da, recimo, dva puta godišnje imam dane posvećene spremanju uloge, kada ima malo mjesta za druge stvari. Ali, svi imamo nešto. Naići će. A i ako ne naiđe, u mom životu već postoji moj muškarac. Moj dječak.

Ako naiđe, šta treba imati?
– Uz ambicioznu osobu mora biti neko ambiciozan da bi se mogli nalaziti na sredini. Da vrijeme koje imamo možemo posvetiti jedno drugom, ali da svako ima svoj život. On svoj fudbal, ja svoj, i onda se vidimo na našem.

Jeste li ambiciozni?
– Postajem, jer postajem svjesna sebe. Ne da bih sebe dizala u zvijezde ili bila napuhana, nego zato što vidim da mogu. I da treba.

Cijenite li tu osobinu kod muškaraca?
– Cijenim ambiciju koja ne ide preko mrtvih glava i ako je zaista samo pitanje ličnog rada.

Koje osobine cijenite kod muškaraca?
– Manire. Trebaju nam džentlmeni. I ja ću, sasvim sigurno, odgojiti džentlmena. Koji će usrećiti barem jednu ženu.

Jesu li i žene odgovorne za to. Nijedna više ne želi da joj muškarac pridrži kaput?
– Svi smo se malo pogubili. A kako da se ne pogubim ako sa stomakom do zuba vozim auto majstoru! Kako da se ne pogubim ako je postalo normalno ne pridržati ženi kaput, ne otvoriti joj vrata! Ja sada želim nekoga ko će to vratiti.

Šta Vam je neophodno pred koncert?
– Treba mi sna.

Je li pravilo nipošto ne pušiti u blizini opernih pjevača?
– Ja se trudim da trpim. Ne pušim, ali ni od koga ne tražim da ne puši u mojoj blizini.

Zašto su operni pjevači obično gojazni?
– Debljina je predrasuda starog doba. Sada smo puno aktivniji. Druga je boja glasa i lakše je kad imaš malo više snage, ali se sve, po mom mišljenju, može nadoknaditi fizičkom aktivnošću.

Možete li zaista razbiti čašu glasom?
– Nedavno sam čula da su čaše tako savršeno urađene da se ne mogu razbiti. Tako da ništa od toga.