Sve je na svijetu pitanje mode i toga šta je neko odlučio da u tom trenutku bude in. Uzmimo pušenje kao primjer. Ko pogleda bilo koji film iz pedesetih ostat će šokiran činjenicom kako svaki lik, dakle ne samo protuhe, negativci ili oni koje mi naivne žene imamo potrebu da promijenimo i u njima vidimo samo dobru stranu, dime u svakom kadru. Tada je pušenje bilo in. Najnormalnija stvar na svijetu. Čak i u avionu. Čak i kod ljekara. Čak i na filmu.
Zato je dojenje, kao dijametralna stvar, bilo out. Bebe su se hranile staklenim bočicama i mliječnim formulama koje su, uvjeravali su proizvođači, mnogo bolje od majčinog mlijeka. Tako je beba-flašica postala legitimna asocijacija. Dojenje šteti obliku i izgledu grudi, poručivalo se šapatom, dok se naglas govorilo kako je nama naš tehnološki napredak dao da se odmaknemo od srodnih nam sisavaca i djeci ponudimo instant-prašak. Pa dobro, rekle su žene, samo najbolje za moje dijete. (I moje grudi.)
Onda je medicina uznapredovala, pa otkrila kako je pušenje štetno te polijepila po cigaretama užasne natpise o tome šta se sve može dogoditi onome ko dimi. Sada se kod doktora puši samo još kod nas. U avionu možeš crknuti, ali ga dimiti nećeš, a na filmu više ne puše ni protuhe. I one su zdravstveno osviještene. I dok smo dim protjerali, grudi su se vratile na velika vrata. I to ne samo radi silikona, nego i zato jer su isti oni medicinari otkrili kako je priča o tome da je prašak bolji od mlijeka čista podvala velikih korporacija. Pa se tako shvatilo da su djeca koja doje otpornija, zdravija, manje sklona alergijama, pametnija, sigurnija u sebe, bolje i brže uče, imaju veći stupanj empatije i, što nije nebitno, imaju manje šanse da postanu pušači. Istina, ostala je činjenica da dojilje zaista neće imati neke grudi nakon što završe dojenje. Ali su i tu naučnici odigrali naučnu ulogu pa dokazali kako se dojenjem brže tope naslage skupljene tokom trudnoće. Dakle, cigarete u kantu za smeće, grudi na sunce – ovo je novo vrijeme s novim pravilima. Samo najbolje za moje dijete. (A ako se koji kilogram istopi, ja se neću žaliti.)
Danas će vas čak i muškarci otvoreno pitati da li dojite. I majka koja doji bit će zvijezda. Govorit će joj bravo, sjajno, svaka čast i ti si prava majka. To, naravno, znači da su one koje ne doje nemajke. Pritom se nikada ne ulazi u uzroke. Babice, ljekari, sestre i ostalo srodno medicinsko osoblje ubijedit će vas kako je ona koja nema mlijeka sama za to kriva, otpuhnuti prezrivo na priče žena koje su imale rane na valjda najosjetljivijem mjestu na tijelu i uporno tvrditi kako je dojiti ili ne, taj hamletovski izbor, na vama. Moje prvo iskustvo pokazalo je kako je teorija uvijek mnogo ljepša od prakse. Pa sam imala mlijeka toliko da sam mogla zaposliti se u omanjem seoskom domaćinstvu kao glavna muzara, željela snažno dojiti, čak i sve bolne popratne pojave podnosila stojećki i šuteći, ali imala dijete koje, ah blasfemije, nije željelo dojiti. I štagod da sam pokušavala, ona je samo prezrivo odmahivala glavom, urlala i urlala i urala i jasno do znanja davala, i meni i komšiluku, da nju moja majčinska žrtva ne zanima. Džaba izmuzivanje mlijeka, što je proces do te mjere ponižavajući za ženu, naročito onu kojoj muž mora držati čašu u koju se mlijeko izmuza, da bi se o tome mogla napisati kakva džender studija. Izmuženo mlijeko probali smo davati na pipetu, kao mačićima, na krpicu, na sve osim na flašicu, da se ne bi navikla i potpuno uništila nade o dojenju. Na kraju, nakon što je frižider bio pun mlijeka ljudskog porijekla, kapitulirala sam i poslala muža po flašicu. Koju je gospođica prihvatila uz pogled koji je govorio to vam ja, ba, sve vrijeme tražim, šta se pravite budale. Tu noć su prestali čak i moji tromjesečni pokušaji da je nekako uvjerim da je dojenje dobro za nju. Kao i sve drugo u životu ona je i to uradila on her way. Tada sam upoznala četu onih koji su me uvjeravali kako je dojenje genijalno i kako sam se morala više truditi. Jer sad ću imati bolešljivo, neempatično, neinteligentno i, generalno, dijete koje bi možda trebalo probati zamijeniti u radnji u kojoj sam ga kupila. Nisam ja od konflikata, pa sam šutjela i uštedjela vrijeme na objašnjavanju kako je tuđu brigu uvijek lakše brinuti nego vlastitu. Pa čak nisam ni objašnjavala kako imam i užasan problem s upalama grudi, benignim tumorima i sličnim za dušebrižnike nezanimljivim stvarima.
E, onda je došao on. I već prve noći koju smo proveli zajedno potpuno opravdao nadimak koji smo mu dali tokom trudnoće, koji se savršeno rimuje sa njegovim imenom, a direktno se odnosi na objekat koji doji. Taj kad je jednom prihvatio, više je ispustio nije. Dok je bio manji, čim bih ga uzela, specifičnim pokretom glave i usta jasno bi davao do znanja šta traži. Danas je već toliki da su mi sve majice razvaljene jer taj ne preza od toga da usred grada zavuče ruku i čupa ono što je njegovo. Vrhunac je bio kada je ove godine na plaži shvatio kako i tata ima slično, pa krenuo da proba može li se tu šta ušićariti, i to s najumilnijim mogućim osmijehom; umiljato janje dvije majke sisa. Probao je sisati i poklopac od šećerluka na čijem se vrhu nalazi kuglica koja, eto, liči. Zamljackao je prema lutki u izlogu čiji je torzo bio nepokriven, a ah mu je krenuo i na snimak neke umjetničke slike iz galerije u kojoj kod prikazane tete viri objekat žudnje. Jedva smo ga odvojili od televizora.
Ima ljudi koji kažu da je to zato što je muško, pa je fascinacija grudima stvar genetskog koda. Ima i onih koji tvrde kako je to zato jer sam ja starija, pa se, kao, više trudim, vraćajući se tako na teoriju o majkama i nemajkama. Ne znam da li će se teorije o pušenju i dojenju opet nekada zamijeniti i slažem se s tim da je prelijepo dojiti, da je osjećaj divan i veza snažna, ali nikada neću podržati teoriju po kojoj onima koje ne mogu ili ne žele treba na nos nabiti svu krivicu ovoga svijeta. Ja nemam vlastitu teoriju, stoički podnosim to što sam najveća cucla na svijetu koja već godinu dana nije spavala bez da on ne doji u prosjeku petnaest puta. I, što je najvažnije, ne osjećam se ništa bolje ili gore nego kada sam umjesto sebe nudila podgrijanu flašicu. Osjećaj dojenja je divan, i drago mi je da on hoće, ali me to što dojim ne pravi ništa većom majkom od one kakva sam bila prije desetak godina.
Pa ako ćemo otvoreno, čak ni manjom. Jer višak stoji, a on doji li doji...
