Vazduh trepti kao da London gori, spremaju se veliki belaji

Sarajevo, april 1992. godine. Dok Karadžićeva i Mladićeva vojska temeljito razvaljuje grad, pojedini građani s ništa manjom temeljitošću čiste  prodavnice. Kamere bh. televizije tada su, u svom onom krvavom jadu, zabilježile jedan komičan primjer. Na Grbavici, provalnici su razbili izlog prodavnice simboličnog i inspirativnog naziva Koka, i sada tu ulaze svjesne Sarajlije, pelješeći bogati asortiman pilećih proizvoda.

Pada kiša pa jedan od prolaznika pred inkrimiranu trgovinu stiže s kišobranom. I tu nastaju njegove organizacijske muke. Dok bezuspješno pokušava sklopiti umbrelu – što mu uspijeva u pojedinostima nekako, ali u cjelini nikako, jer ista se i pored svih njegovih pokušaja nekim čudom stalno rastvara – drugi ulaze i nestaju među rafovima s robom. Zabrinut za ishod svoje ekonomsko-prehrambene intervencije, kišobrandžija na kraju sa značajnim zakašnjenjem baca šemsiju i kreće u neustrašivi pohod na batake. Jebo kišobran, veći ulozi su u igri.

London, august 2011. Nije baš isti povod, nema suludog dvojca koji granatira s već poznatih uporišta, ali ima policije koja je umjesto da uhapsi, ubila 29-godišnjeg mladića. Počinju neredi, a onda i krađe. Ljudi otimaju sve na šta naiđu, od plazma televizora do tena. Beskrupulozniji pljačkaju ranjene sugrađane, a sugrađanke skidaju do gole kože. Tako je to uvijek i svugdje: kad na ulici počne opći belaj, prestane važiti zakon, a kad prilike suspendiraju državu, bande preuzmu kontrolu. Prečesto smo posljednjih decenija gledali sličan scenarij.

Ulice Londona danima i pogotovo noćima bile su poprište teških okršaja građana i policije. Pripadnici zakona i reda dvostruko su pali na ispitu. Ubivši mladića, pokazali su pretjeranu revnost, a reagirajući mlako na nasilje koje je uslijedilo, demonstrirali su zavidnu nerevnost. Nasuprot njima, prosvjedničke mase pokazale su se tehnološki naprednijim, neuporedivo bolje organiziranim i u svakom pogledu motiviranijim. Internet, facebook, twiter, sve to bilo je u pogonu i funkciji. Ipak, komunikacijski kralj londonskih nereda je BlackBerry Messenger, aplikacija koja omogućava besplatnu, trenutačnu i od upada zaštićenu komunikaciju. I odmah su, kao što je bilo za očekivati, uslijedili zahtjevi da se sva ova čuda savremenog svijeta, ako baš ne ukinu i zabrane, onda bar stave pod funkcionalnu kontrolu snaga (ćudo)reda i zakona. Zaustavite internet! Kada se svijet suoči s takvim inicijativama, stereotipno ih veže uz talibansku populaciju u Afganistanu, ili tvrđe religijske krugove Irana, Saudijske Arabije i sličnih ezoterijskih fenomena. Ali kada takve ideje u ozbiljnoj formi počnu da stižu iz Londona, kojeg nekritičniji poklonici nazivaju modernom prijestolnicom svijeta, ili ako ne glavnim onda jednim od glavnih gradova 21. vijeka, tada je jasno u kom pravcu ide svijet i dokle je dobacio 21. vijek.

Nigdje i  nidokle.

Koliko god da su društvene meže bile logistika neredima, isto su tako služili građanima da se samoorganiziraju, braneći domove i prodavnice, ili čisteći uništene kvartove. To je neodvojiv dio savremenog života, a ne uzrok nereda.

Nakon Londona, nasilje se, poput društvene epidemije, prelilo na ulice Manchestera, Birminghama, Liverpoola, Bristola, Nottinghama i Leedsa. Danas je sve biznis, pa čak i ulični neredi. Na Amazonu je prodaja bejzbol palica skočila za 6541 posto. Palica je na stadionu, kao što znamo, sportski rekvizit, ali izvan sportskog terena, na ulici, ona je ubojito hladno oružje. A tu nije kraj biznisu i egzotičnim idejama. Njemački parlamentarac Manuel Höferlin izjavio je kako bi Međunarodni olimpijski komitet trebao razmotriti oduzimanje Olimpijskih igara 2012. Londonu ako se neredi ne obuzdaju. “Ako u normalnim okolnostima trebate toliki broj policajaca da kontroliraju nasilje, kako će onda biti za vrijeme Igara, kada u gradu bude znatno veći broj posjetitelja?” Ovaj zabrinuti Evropljanin nudi i  rješenje: “Njemačka ima vrlo dobru infrastrukturu...”

Savremene države gotovo da nemaju izlaza. Sve su pogođene ekonomskom kizom. Jedan od uobičajenih odgovora na krizu je rezanje javne potrošnje. A ono uvijek i najteže pogađa sirotinju. Ionako pogođeni  bijedom, siromašni slojevi tonu još dublje i jedino što im ostaje je pobuna. E tad se svi uznemire zbog “ogavnih scena nasilja”. Nasilje zaista jeste ogavno, ali podjednako neprihvatljiva je i ona politika koja je dovela do njega. Izvesti policiju na ulicu i represijom uspostaviti red tek je gašenje vatre vodom iz čašice jogurta. Vatra i dalje plamti i niko ništa ne poduzima da bi se žarište saniralo. Da su političke oligarhije razvijenog svijeta u spašavanje najsiromašnijih slojeva stanovništva uložili novca i energije koliko je uloženo u spašavanje banaka i automobilskih koncerna, nereda vjerovatno ne bi bilo. Britanski premijer David Cameron proglasio je nultu toleranciju spram nasilja. Ta teatralna energičnost, ta zakašnjela odlučnost potpuno je izostala kada je trebalo nastaviti misao i reći da će se energično raditi na otklanjanju siromaštva i velikih socijalnih razlika. A dok politika ne uroni u te probleme i dok se s njima ne obračuna – neredi će i dalje izbijati, na drugom mjestu, nekim drugim povodom i u istoj krvavoj formi.

Nećemo dugo čekati na sljedeće sukobe. Bilo gdje, bilo kad, zbog bilo čega. I opet će sve biti isto. Ko puca – svi pucaju? Kapitalizam, kao pobjednik u duelu sa socijalizmom, demonstrira sopstvenu ranjivost. Onaj Gore vjerovatno već gubi strpljenje kad je ljudski rod u pitanju. Uništiše sve što hoda, leti i pliva, zagadiše vazduh, ozračiše pola planete i sad se još međusobno tuku, jer ne umiju pravilno da rasporede materijalna dobra. Vjerovatno i on razmišlja o nultoj toleranciji: “Nije vam valjao socijalizam, pa ste ga srušili. Ne valja vam sad ni kapitalizam, pa se bunite. Pa šta hoćete više, vi dole? Da vam vratim feudalizam s ljudskim likom? Poslao sam vam bio Obamu, ali on je otišao na godišnji. Ako ne budete slušali vratit ću vam Busha, pa da vidite šta je pravi belaj...”