To je bilo u vrijeme kada su se karte za sportske i kulturne događaje morale kupovati sedmicama unaprijed. Pogotovo ako se radilo o zimskim sportovima, koji su nam nakon Olimpijade bili najmiliji i čijim smo se borilištima tako snažno ponosili.
E, u ovom slučaju radilo se o umjetničkom klizanju. I to nekom prvenstvu koje je okupljalo sve velike face toga doba. A ja sam oduvijek voljela umjetničko klizanje. Do te mjere da i dan-danas znam ostati budna ako ima kakav kasni prenos na Eurosportu. I sa sigurnošću razlikovati tulup od aksla, u šta moj muž teško povjeruje svaki put. Uglavnom, na neku foru uspjeli smo dobiti karte za nastup plesačkih parova, što mi je tada a i danas omiljena kategorija. Nema bojazni da će teta tresnuti na dupe, pa samim tim ni potrebe da se zadržava dah. Odlasku sam se radovala kako se samo dijete radovati može, danima kližući bosim tabanima po itisonu i odbrojavajući dane. Imamo dvije karte. I to ne za neki bezvezni red. Nego za najbolji, odakle se najbolje vidi. Ko čeka dočeka, pa tako i ja dobrojah do dugo očekivanog dana. Sad je samo trebalo još čekati do pola osam i idemoooooo…
Dobro se sjećam nastupa klizača. Vidjela sam ih fantastično. Sve do najsitnijeg detalja na šarenim haljinicama. Vidjela sam ih, ali im se nisam nimalo radovala. Zapravo mislim da nisam ni gledala do kraja. Taj neki televizijski prenos na kojem sam zapravo više gledala u publiku i tražila da vidim moja dva prazna mjesta. Jer nikada nismo otišli. Zato jer sam negdje na sredini onoga što je trebao biti moj fenomenalni dan pljunula pohovanu piletinu u tanjir i rekla kako je fuj.
Ja nisam modern new age dijete koje je napamet znalo sva svoja prava i uvijek stupalo u diskusiju sa roditeljima kako bi objasnilo zašto je ono u pravu, a oni, prirodno, griješe. Zapravo, cijeli princip new age odgajanja djece me prilično nervira. Mi smo prijatelji varijanta dovela je do toga da u razgovoru vrlo često počneš da gubiš nit ko je tu koga rodio. I zašto bih ja od svega morala praviti disertaciju. U krevet i gotovo. Ne moram ti objašnjavati zašto. Dok sam ja rasla još uvijek se poštovalo pravilo kreveta nakon crtanog filma u sedam i petnaest, i nije trebalo da se posebno naglasi kako program koji slijedi u jedanaest i dvadeset noću nije pogodan za maloljetnike. Ovaj maloljetnik bi već spavao snom pravednika.
Ja sam rasla u vrijeme u kojem si znao da ćeš za određeni prijestup dobiti batine. I još bi te poslali da sam ubereš šipku. Što je najgori posao na svijetu. Niti možeš donijeti neku suhu koja se ne osjeti nimalo, a bježiš kao đavo od onih tankih zelenih koje ostavljaju kao prst debele masnice po nogama. Batina je bila prihvatljiv metod odgajanja djece. I užasno me nerviraju roditelji koji se prenemažu tvrdeći kako ni oni nikada nisu u životu dobili batine. Svi smo dobili batine u nekom obliku, barem jednom. I rasli u doba kada se ćošak zvao ćošak, a ne time out. I kada se u ćošak išlo zato da se nauči kako ne možeš raditi baš sve što želiš. Ja sam rasla u vrijeme kada si mogao biti kažnjen ako ti na vrata dođe komšija i kaže kako te je vidio da se ponašaš ružno dok si bio pušten da se igraš na ulici. A ako te je čuo kako psuješ, moglo ti se desiti da ulicu ne vidiš na duže vrijeme, tokom kojeg bi i sjedio malčice čudno – kao da te boli dupe. Današnju djecu zaista boli dupe ko će ih i da li će ih čuti kako psuju kao kočijaši, ponašaju se na ulici onako kako mi nismo mogli ni sanjati, ćošak se zove time out i valjda zato jer se zove na engleskom niko više nema pojma čemu služi, a batine su zabranjene kao odgojna metoda roditelja prema djeci. Danas nešto malo starija djeca tako odgajaju roditelje.
Da me ne shvatite pogrešno, ja mislim kako djeca nisu kriva. Kako da se užasno ljutim na dijete koje me ne persira ili pozdravlja umjesto sa dobar dan sa “kako ste” kao da je obiteljski liječnik, kada vidim odrasle ljude i način na koji između sebe komuniciraju. Prije nekoliko dana sam stala na pješačkom prelazu kako bih pustila starijeg gospodina da pređe, a on mi je zahvalio tako što mi je spomenuo majku i pitao me koji sam k…. stala nasred ulice. Isto je u redovima na šalterima, u tramvajima i autobusima, na ulicama, u zgradama u kojima je nekad bolje ne znati komšije. Jer tako ne znaš lik osobe koja s balkona baca kese smeća na ulicu. Kakav mi primjer dajemo, tako nam se vraća. Vrlo je jednostavno. U svemu tome naučili smo djecu kako je najvažnije znati svoja prava. Ona ista prava kojih su nama puna usta. Pri tome smo ih zaboravili naučiti da uz prava uvijek i neodvojivo dolaze obaveze. I da su one veće što su veća prava. Ali, kako tome da ih naučimo, kada smo tu lekciju i sami preskočili?
Sjećam se kazne s klizanjem ne zato jer je bila jedina. Nego zato jer me najviše pogodila. Zato jer sam bila ubijeđena da blefira. Da će se početi spremati. Da ima vremena da se do Zetre od naše kuće stigne i za pet minuta. Da ćemo doći s malo zakašnjenja. Da… Čak sam ozbiljno otplakala tek kad je već bilo pola devet i kad je bilo jasno kako od klizanja nema ništa. I mada je ova kazna nešto što je sa mnom kao ožiljak na listu kada sam pala sa bicikla, ili trag šavova u kosi koji svjedoče o tome da sam razbila glavu, nikada mi nije bila tako živa nego prije par dana. Kada sam ja bila ona koja treba ostati postojana. I kada je par očiju punih nade pratio svaki moj korak. Smiješno, ali i kaznu koju sam sama izrekla oplakala sam kao i onu koja me spriječila da uživo gledam ples na klizaljkama. Otplakala sam tako da me ne vidi jer mi je užasno teško palo što sam joj morala nešto zabraniti. I što moramo komunicirati jedna s drugom metodama kazni. I što sam znala koliko je njoj grozno i kako se nada do zadnjeg trenutka. I makar sam sto puta poželjela odustati, reći po milioniti put da ću je kazniti sljedeći put ako se to ponovi, miševski potražiti zaštitu u mužu i njemu prepustiti da odluči da li je kazniti ili ne, reći kako se nadam da je izvukla pouku i da sada može, ali neka zna da… Sve sam to mislila, ali uradila nisam.
Zato jer se neke lekcije mogu naučiti samo na teži način.
I zato jer od toga dana nikada više nisam rekla kako je nešto u tanjiru fuj.
