Dobro je pogledati u oči svojim demonima i znati na čemu treba raditi

Otkad zna za sebe, željela je biti slikarica. No, postala je glumica,  to tako što je tokom Srednje umjetničke škole, zajedno s ljudima s kojima će kasnije studirati, krenula na sekciju glume koju je tada vodio Dragan Marinković. Reći će kako joj je upravo on pomogao da počne otkrivati sebe i u sebi ljubav prema pozorištu. Umjesto da s pripremljenom mapom radova ode polagati prijemni na Akademiji likovnih umjetnosti, Arma Tanović (34) upisala je glumu. Radove je iskoristila kasnije, jer je u devetom mjesecu trudnoće diplomirala slikarstvo na ALU. Viša asistentica na Akademiji scenskih umjetnosti, ali prije svega glumica, nedavno je dobila ulogu u britanskom filmu Granate i gudači. Iako će skromno reći kako se radi o maloj ulozi, ona je još jedna potvrda kako Arma nije pogrešno odabrala poziv. Majka uskoro trogodišnje Ajre povremeno i slika, ali je svoje ljubavi spojila u performansima i videoinstalacijama. Trenutno se, kada joj kćerka i studenti dozvole, bori za rješavanje statusa Umjetničke galerije BiH.

Čega se najviše sjećate iz perioda studiranja na ASU?
– Potpuno iskrene i posvećene želje da se bavimo glumom, divnih prijateljstava, profesora Admira Glamočaka koji nam je pomogao da upoznamo sebe, rada na sebi i potrebe da mijenjamo svijet, koju smo kasnije pomalo i izgubili. 

Zašto?
– Zato jer smo se suočili s iskušenjima koje nam donosi profesionalno bavljenje glumom. S borbom da nađeš angažman, da budeš dovoljno dobar da bi dobio sljedeći…

Jeste li zadovoljni karijerom?
– To je teško reći. Dok sam studirala, željela sam da igram mnogo više nego što igram danas. S druge strane, ne mogu da saberem sedmicu da nisam nešto radila. Isključivo zahvaljujući svom poslu, obezbijedila sam sebi lijep i ugodan život u materijalnom smislu, ali bih voljela da češće dobijam priliku da igram.

Udati ste za nekoga ko nema veze s glumom. Je li to dobra formula?
– Ja mislim da je to super formula. Muž me bezrezervno podržava u onome što radim, potpuno me razumije i brine o vrlo važnim logističkim pitanjima za porodicu: da li smo platili račune, imamo li pun frižider... On je pametna, inteligentna i stamena strana našeg braka.

Jeste li dobili ono što ste očekivali od braka?
– Prije nego smo se vjenčali, bili smo zajedno tri godine, a upoznali smo se kada je njemu bilo trideset, a meni dvadeset i pet, dakle, imali smo dovoljno zrelosti za brak. Znali smo šta možemo očekivati od zajedničkog života.

Koji je Vaš recept za uspjeh?
– Brak nisu samo romantične svijeće i večera za Valentinovo, nego i situacije u kojima partner ima problem, u kojima je teško, u kojima sam, na kraju krajeva, i ja nesnošljiva. I tada je tako važno da se i dalje volimo i razumijemo.

U čemu se ogleda ta Vaša nesnošljivost?
– Mislim da sam jako neorganizirana i divno je da moj suprug, kao vrlo organizirana osoba, to trpi. Osim toga, mislim kako u nekim situacijama preburno reagiram. Nisam dovoljno taktična, a on jeste i to mu smeta. Ali je dobro pogledati u oči svojim demonima i znati na čemu treba da se radi.

U posljednje vrijeme medijski je aktuelna priča o preljubu. Može li se sakriti?
– Mislim da ne može. Kad-tad dođe na vidjelo.

Osuđujete li preljubnike?
– Moj je stav da ima pravo kamenovati samo onaj koji nema nijedan grijeh. Postoje razne okolnost: da li se neko osjeća zapostavljenim, ili se dešava nešto dublje zbog čega je neko potražio ljubav na drugom mjestu. Mislim da se na vrijeme treba baviti tim razlozima.

Da li biste Vi oprostili?
– Ne bih nikada oprostila, niti bih je počinila, ne zato jer sam dobra, nego zato što sam veliki konformista, a prevara uključuje stvari koje su vrlo stresne i nekomforne. Nikad se nisam suočila s tim da sam prevarena, niti sam ikada ikoga prevarila.

A da li biste očekivali oprost?
– Ne bih. Poznavajući supruga, komunikaciju i povjerenje koje imamo, mislim da ne bi bilo fer očekivati da mi se oprosti.

Koliko trpi brak dolaskom djece?
– Promijeni se. Tek tada treba mnogo raditi na odnosu, a najčešće nemate vremena jedno za drugo i najčešće treba komunicirati vrlo praktično: ko uspavljuje, ko čuva. Ali mislim i da odnos može postati mnogo čvršći. Lakše je otići iz braka u kojem nema djeteta.

Koliko Vas je majčinstvo promijenilo?
– Mnogo. Jednom sam rekla da dok nisam postala majka, nisam znala ni šta je strah ni šta je ljubav. I sve drugo postalo je manje bitno. Ranije bih u karijeri i poslu učinila sve, a sada se organiziram prema njenim željama i potrebama.

Imate li grižnju savjesti kada je u pitanju balansiranje između djeteta i posla?
– Uvijek. Ako sam mnogo sa Ajrom, imam osjećaj da zapostavljam karijeru kao glumica i pedagog, a ako sam dugo na snimanju ili na probi, imam strašnu grižnju savjesti što nisam s njom. Tako da se vrtim između dvije grižnje savjesti.

Koliko je i do žena koje obično preuzmu sve obaveze?
– Gledajući druge parove, vidim da jeste. Valjda zato jer žena misli kako je ona najkompetentnija i najsposobnija da se brine za dijete i onda isključi sve druge. Ali tako isključi i sebe, jer nema vremena za sebe. Srećom, meni se to nije dogodilo jer smo od početka postavili stvari tako da niko nikome ne pomaže, nego se zajednički brinemo o djetetu.

Kako provodite vrijeme sa kćerkom?
– Mnogo slikamo, radimo s plastelinom, pravimo naše malo pozorište, čitamo… Obišli smo sve muzeje u gradu, pogledala je sve dječije predstave... Ponekad mislim da se ponašam kao da je i malo starija nego jeste, ali volim naše vrijeme.

Šta Vas je kod majčinstva najviše iznenadilo?
– Nisam očekivala ovu količinu straha. Moj najveći problem je da se pomirim s tim da dijete može biti i bolesno i nezadovoljno i nesretno i neraspoloženo i da to nije moja krivica. I da će proći.

Šta odgovarate kada Vas pitaju kada će drugo?
– Kod nas ljudi uvijek nešto pitaju: kad ćeš se udati, kad će prvo dijete, kad će drugo, kad će doktorat…

To?! To ne pitaju nikada.
– To je tačno. Ne volim, i malo je neprijatno kada ljudi pitaju te stvari bez obzira koliko su bliski. Pokušavam biti ljubazna, ali to nisu prijatna pitanja i teško je ljubazno odgovoriti.

Kako Vam leži uloga starije sestre?
– Moja sestra je u našem odnosu uvijek bila starija sestra iako je četiri godine mlađa. Ona je drugi tip – racionalna, organizirana, odgovorna, savjesna tako da je kroz naše odrastanje ona bila ta koja je mene vodila i znala da kanališe moju energiju. Moram priznati da se u djetinjstvu nismo mnogo igrale zajedno, ali smo u dvadesetim godinama postale najbolje prijateljice. Moja sestra je i moja vjenčana kuma i moj najodaniji, najbolji i najiskreniji prijatelj i kritičar.

Dvadesete vs. tridesete?
– Kako sam ušla u tridesete postala sam svjesna činejnice da starimo i da život ima rok trajanja. I to me plaši. Žalim za slobodom koju smo imali u dvadesetima, za ludošću na koju smo  imali pravo. Ali s tridesetim sam dobila više samopouzdanja, postala svjesnija sebe. Sada jedva čekam četrdesete.

Zašto?
– Zato jer se trenutno osjećam kao trkaći konj. Moram raditi na karijeri, imati drugo dijete, ovom obezbijediti sve što treba… Nadam se da četrdesete donose smiraj.

Imate li vremena i volje za neku vrstu rekreacije?
– Nemam tu sreću da se mogu pouzdati u metabolizam, da mogu jesti sve i izgledati dobro, tako da nađem vremena. Prvo sam išla na fitness, sada idem na jogu. I izuzetno mi se sviđa. Vrlo je nježna prema tijelu, a u isto vrijeme odlična za ono što mi treba.

Jeste li promijenili i način ishrane?
– Nisam. Trudim se da što više kuhamo u kući, da jedemo organsko i zdravo, mada sebi priuštim i junk food. Promijenila sam način liječenja i prešla na homeopatiju, jer nisam željela da djetetu dajem antibiotike svaki drugi mjesec. Homeopatija daje rezultate, ne tako brzo i invazivno kao hemija, ali daje. Mada ni tu nisam isključiva. Ako se mora, dam i paracetamol.

Šta najradije čitate?
– Kako sam na Akademiji, trudim se da stalno budem u kontaktu s novom stručnom literaturom i čitam mnogo dramskih tekstova. Ali mnogo čitam i knjige koje nemaju veze sa strukom. Volim Pamuka i Kureishija.

Jeste li i kod izbora predstava izbirljivi?
– Pogledat ću sve što rade moje kolege i studenti, ali uglavnom biram. Pokušavam da se informiram, naročito ako je riječ o festivalskim predstavama. Gledam ono što me zanima.

Zašto volite što ste žena?
– Mi smo mnogo intuitivnije od muškaraca, spremnije na rizik.

Kakav je Vaš ormar – ogledalo urednosti ili kreativni nered?
– Uredan. Samo kada teta koja čuva Ajru složi po bojama.

Jeste li šopingholik?
– Mene šoping zamara. Kupujem kada mi se nešto dopadne, a kada moram u sistematičan šoping, zovem sestru u pomoć.

Čemu ne možete odoljeti?
– Jedno vrijeme imala sam strast prema kapama i šeširima, jedno vrijeme kupovala sam nakit, jedno vrijeme šminku, a kada se rodila Ajra apoteka mi je bila omiljena radnja.

Koja je Vaša uloga života?
– Dok sam studirala, bila je to Blanche iz Tramvaja zvanog čežnja. Sada me privlače uloge kakve u holivudskoj produkciji igra Kate Winslet: sigurne, stamene, ali i vrlo ranjive žene.