I najčešće naprasno zaboravi kako se oblači sam, pa da ne kasni, oblačiš ga ti. I spremaš užine, i vodiš, i dovodiš, i cijeli dijete belaj dobija sasvim novu dimenziju. Što još nije ništa. Jer svi panoi s domaćim životinjama, sve raskrsnice za tehničko, svi kontrolni iz matematike, i pismene vježbe iz engleskog, i padeži i vremenske odredbe, i koliko ima kantona, i gdje se šta ulijeva, i koje su biljke krstašice – sve to nije ništa u poređenju s periodom kad ne idu u školu.
To je belaj.
Zato jer je DOSADNOOOOO!!!
Već nekoliko mjeseci sam uvjerena kako to što se budi u krevetu koji smo zajedno izabrali, to što jede za našim stolom i motlja se po našoj kući, zapravo nije naše dijete. Mislim, to mora da je neki naučni eksperiment u kojem neko dođe i tvoje divno, pametno, strpljivo, razumno dijete zamijeni nečim što samo fizički podsjeća na tvoje dijete, a ustvari je tu kako bi ti i zadnji živac čačkalicom izvuklo vani. I ispitalo otpornost na konstantni stres. Kao da sam odjednom u kući zatekla vanzemaljca. I niti govorimo istim jezikom, niti ima ikakve šanse da se sporazumijemo.
Prirodno – za to sam kriva ja. Odnosno, mi. Što treba čitati kao hladni, okrutni svijet pun nerazumijevanja. Jer svi koji misle drugačije su neprijatelji. I niko je ne voli. I niko ne želi da shvati. I jadna ona, oh, ah, uh – pa tres vratima, koja su već pomalo iskliznula iz štoka od silne patnje. A kako nećeš misliti drugačije. Napolju je preko trideset stepeni, ona iz ormara vadi zimsku duksericu i pita me gdje su joj čizme. I kad ja, sasvim mirno, kažem kako mislim da je više za neke majice bez rukava i japanki, ona me pogleda s visine, pogledom šta ja znam o oblačenju i vremenskim prilikama, kaže dobro, obuče ono što sam rekla i onda cijeli dan izgleda kao da joj je neko izvadio zub i to pogrešan.
Kako, hvala Bogu, živimo u doba meteoroloških katastrofa, već sutradan je 17 stepeni i duks i čizme mogu proći, ali je ona u šorcu i majici na bretele, spremna da izađe iako pljušti kiša. I kad kažem kako pada, opet me pogleda kao da sam ja dvadeset i nešto godina mlađa i kaže – pa ima kišobran, logično. A meni je jedino logično da je uhvatim i raščerupam, ali živimo u vrijeme kada djeca imaju dječija prava a roditelji mogu samo da raščerupaju svoju kosu. I slušaju o tome kako su to te godine i kako će proći taj famozni pubertet. Kad slušam jednu te istu pjesmu stotinu puta, jer ju je stavila na repeate i ponavlja je dok i mačka ne počne da mjauče prateće vokale, pa kažem kako želim da se teror zaustavi, kažu mi pusti, ona je sada u pubertetu.
Kad ne mogu da shvatim zašto moram sedamdeset puta ponoviti da je potrebno spremiti krš u sobi, pa sedamdeset i prvi put poludim i počnem da se tresem ko Japan, šuškaju mi i prevrću očima, dok usnama oblikuju bezglasno – pubertet. Kad kažem kako ne može ostati cijeli dan na ulici i da odmah skine lak s noktiju te da nema teorije da se šminka ni najblažim sjenama, dok ona plače krokodilskim suzama, a ja se tresem, sliježu ramenima i s razumijevanjem kažu – ta ćeš, pubertet.
Kad nešto bolje razmislim, mora da sam i ja bila u pubertetu. Samo što mi niko nije rekao kako mi to daje bjanko ček za nerviranje svih oko mene. Mora da sam i ja nekada imala pravo na neograničeno lupanje vratima, ali o tome niko nije obavijestio moju mamu, koja je nakon što sam lupila jednom, metodama koje nisu u skladu s dječijim pravima, učinila da mi drugi put ne padne na pamet ni da ih malo jače zatvorim. Bila sam i ja na raspustu. I nisam imala ni Wii, ni DVD, ni kompjuter, ni internet, ni satelitsku, ni kablovsku, ni digitalnu televiziju, nego sam imala gumu i člansku za gradsku biblioteku i nije mi bilo dosadno. A njoj je neizdrživo. Ne zna šta će od sebe. I kako ja nikako ne mogu da shvatim da ona ne može da čita, ne da joj se da sprema sobu, mrsko joj je da obriše prašinu, glupo joj je da se igra, nema nikoga na chatu pa joj ni kompjuter ne valja, i sve joj je pravo glupo. Ne može ustvari ništa da radi, a neizdrživo joj je kad ne radi ništa i sad će početi plakati koliko je njen život samo dosadan i glup.
Jedina dobra stvar u svemu je što joj ta dosada daje inspiraciju da napiše sastav o tome kako je sve crno, kako nju niko ne razumije, kako je svijet u nemogućnosti da shvati da je ona osoba koju bi trebalo pitati o svemu i svačemu, jer ona ima sve odgovore i svima bi nam bolje bilo da nju konsultiramo umjesto da lutamo besciljno… i sve nešto tako. Čitam i ne mogu da vjerujem. Ko je, ljudi moji, autor ovih redova? I gdje je ono divno dijete koje mi je napravilo slikovnicu o putovanju gospodina Gampija? I zašto se ikada Jagodica Bobica mora zamijeniti s Lady Gagom? I da li je moguće da su svi u pubertetu ovako patetični? I trebam li možda i ja sjesti i nazvati sve ljude koji su me poznavali kad sam bila u famoznom pubertetu i da im se izvinim za vlastitu glupost i slične uratke o neprolaznosti mog talenta i prolaznosti života i vremena?
Na kraju je rekla kako mrzi raspust. Jer više nema ništa obući kad ide da šeta gore-dole po školskom dvorištu. I kako je raspust najgori period u cijeloj godini. Što me kao roditelja malo obradovalo. Shvatila je, dakle, besmislenost gluharenja, gubitak vremena po skajpovima i fejsbucima, plitkoću magazina koji ti savjetuju kako kul provesti ljeto. I sada jedva čeka da počne škola, pa će imati obaveze i bit će joj sjajno. Samo me pogledala pogledom koji je jasno govorio – jadna mama, opet si rekla nešto glupo. I malo pojačala sto trideseto izvođenje iste omiljene kompozicije.
A ja sam duboko udahnula i po ko zna koji put ovog raspusta počela brojati. Do devedeset i jedan. Jer dotad je, valjda, najgore. Poslije to ide nekako.
