Reditelj sa srcem slikara

Rodio se u Düsseldorfu 14. augusta 1945., nekoliko mjeseci nakon Drugog svjetskog rata, kao jedino dijete hirurga Heinricha Wendersa, a  ime je dobio po djevojačkom prezimenu njegove majke porijeklom iz Nizozemske. U to doba nije bilo uputno da se “njemačko dijete” zove Wim, pa su ga roditelji zvali Wilhelm, a u zvanične knjige upisan je kao Ernst Wilhelm Wenders. Odrastao je kao, u najmanju ruku, neobično dijete. Sa sedam godina otkrio je ljubav prema fotografisanju, s dvanaest imao vlastitu mračnu komoru, a sa sedamnaest prvu Leicu. Sa strašću je gutao stripove i knjige, napamet znao Toma Sawyera i Huckleberry Finna te gledao američke filmove koji su preplavili postratnu Njemačku, naročito melodrame i vesterne. Otkrio je rokenrol, Chucka Berryja i Elvisa Presleya. “Jedini radio koji sam slušao u to vrijeme bio je American Forces Network, a rokenrol je jedina muzika koja mi se sviđala.” Prvih dvadeset godina života proveo je kao katolik, potom napustio religiju, da bi se na kraju obratio na protestantizam.

Studirao je medicinu, pa filozofiju, ali je potonji studij prekinuo i s dvadeset godina odselio u Pariz želeći postati slikar. Nije mu pošlo za rukom, te se zaposlio kao graver u ateljeu američkog umjetnika Johnnyja Friedlandera. Gledao bi po pet filmova dnevno u kinima, a jedan od razloga bio je taj što u njegovom oskudno namještenom pariškom stančiću nije bilo grijanja. “U Parizu sam otkrio film. Za 25 centi po projekciji pregledao kompletnu svjetsku kinematografiju, od njemačkih nijemih filmova do američkih klasika. Za godinu dana vidio sam preko hiljadu filmova i postao potpuni ovisnik. Od tada je slikanje za mene bilo prošlost. Jedino što sam želio bilo je snimati filmove.” Godine 1967. vraća se u Njemačku i u Münchenu upisuje Akademiju za film i televiziju. Paralelno sa studijem piše filmske kritike u njemačkim magazinima kao što je FilmKritik. Godinu nakon povratka biva uhapšen na studentskim protestima i osuđen na šest mjeseci uslovno.

NIŠTA BEZ HITCHCOCKA
Iako je diplomirao crno-bijelim filmom Summer in the City, pravi filmski put započinje 1971. kada prema romanu avangardnog austrijskog književnika i dramskog pisca Petera Handkea, inače njegovog dobrog prijatelja, snima Strah golmana od jedanaesterca. U ovom filmu Wenders je ujedinio tri teze koje će kasnije stalno biti prisutne u njegovim ostvarenjima: otuđenje, želju za putovanjem i američku pop-kulturu. “Bio sam pod ogromnim utjecajem Hitchcocka kada sam snimio taj film, koristio sam njegov filmski jezik i kadrove. On je bio moj junak među rediteljima. A, opet, sadržaj te filmske priče bio je sve osim hičkokovski”, rekao je trideset godina kasnije. Vizionarski nastrojen, Wenders početkom sedamdesetih osniva produkcijsku kuću Filmverlag der Autoren, koja postaje temelj nove njemačke kinematografije, a nekoliko godina kasnije i producentsku kuću Road Movies Filmproduktion. “Uvijek ću producirati svoje filmove i izbjegavati da se nađem u milosti i nemilosti distributera. Želite li kontrolirati sudbinu svog rada, morate postati producent. U suprotnom, vaš film postaje nečiji tuđi i on može raditi s njim šta mu je volja.” Također, Wenders voli igrati po vlastitim pravilima i kad je žanr u pitanju. “Teško je ostati unutar žanrovskih granica. Divim se ljudima koji to mogu, ja nemam tu disciplinu. Ono što volim kod žanra je to što možeš igrati na kartu očekivanog, a onda zaobići ili raditi potpuno protiv ustaljenih pravila.”

AMERIČKI PRIJATELJ
Ljubav prema slikanju nikad ga nije napustila: ta je strast utkana u njegove filmove. Veliku pažnju posvećuje kompoziciji i boji, te filmovi ponekad izgledaju kao pokretne fotografije; pejzaži mu često nalikuju američkim prostranstvima, a duge kadrove “ispunjava” pješacima, automobilima ili vozovima. Svoje je filmove podijelio na grupe A i B: u prvu svrstava crno-bijele nastale kao proizvod njegovih maštarija i ideja, a u drugu one u boji koji striktno prate određenu filmsku priču, odnosno scenarij. Njegov prvi međunarodni projekat bio je film Američki prijatelj, u kojem je utjecaj reditelja Nicholasa Raya (Buntovnik bez razloga) toliko vidljiv da su kritičari kasnije navodili kako se Wendersovo ostvarenje moglo nazvati i po poznatom Rayevom motu “Ja sam ovdje stranac.” Kakogod, Američki prijatelj privukao je pažnju i velikog Francisa Forda Coppole koji ga poziva u New York, gdje 1982. snima film Hammett, a iste godine u Veneciji dobija Zlatnog lava za Stanje stvari. Dvije godine kasnije ovjenčan je Zlatnom palmom za Paris, Texas, snimljen prema zbirci priča i poema američkog pisca i glumca Sama Sheparda. U ovom kultnom filmu, koji govori o nijemom čovjeku bez sjećanja u potrazi za prošlošću, glavne uloge igrali su Harry Dean Stanton i Nastassja Kinski. “Svi moji prijašnji filmovi bili su vježba za Paris, Texas”, rekao je Wenders, koji ima čitavu listu reditelja kojima se divi: “Na prvom je mjestu Yasujiro Ozu, majstor nad majstorima, japanski reditelj koji je napravio pedesetak filmova od kojih je sve i jedan sjajan. Zatim, Francois Truffaut. I Andrej Tarkovski. I Howard Hawks. I John Ford. I Fritz Lang. I Jim Jarmusch. I, i… Uvijek muku mučim s ovakvim listama. Uvijek zaboravim najvažnije. Kako mogu zaboraviti Fellinija? Ili Bergmana? Ili Godarda? Ili, ili…”

VEZA S DJETINJSTVOM
Tokom osamdesetih Wim Wenders postaje ikona novog njemačkog filma, a Nebo nad Berlinom, transcendentalna odiseja s Brunom Ganzom u ulozi anđela koji se zbog ljubavi prema ženi odriče besmrtnosti, smatra se njegovim klasikom. “Nisam bio u Njemačkoj osam godina. Nakon Hammetta bilo je vrijeme za povratak. Ponovo sam otkrivao svoju zemlju, a Nebo nad Berlinom je u najvećoj mjeri priča o tome kako sam se povezao s Njemačkom i svojim djetinjstvom. Nastao je bez scenarija, s puno zabilješki i s idejama koje sam zapisivao na zidu.” Za ovo ostvarenje u Cannesu je 1987. dobio priznanje za najboljeg reditelja, a iste godine započinje i novu tradiciju: objavio je prvu knjigu fotografija Written in the West. Od tada do danas fotografije će biti neodvojivi dio njegovih filmova, te odražavati impresije zemalja koje je proputovao. Od Written in the West i ostalih Wendersovih fotografskih radova nastala je izložba  Pictures From the Surface of the Earth (nazvana kao i jedna od njegovih knjiga), koja je dosad obišla cijelu planetu, od Guggenheima do Hamburger Bahnhof Museuma. “Shvatio sam da fotografije kakve ja volim mogu nastajati samo ako niste ničim opterećeni i zahtijevaju različit pristup. Naravno, ja mogu slikati iPhoneom, što i činim svako malo, ali u tom slučaju nisam fotograf, nego običan čovjek. Fotografija je stanje svijesti.”

WENDERS I BONO
Pet godina nakon Neba nad Berlinom, okupio je Brunu Ganza, Otta Sandera i Petera Falka te snimio Tako daleko, tako blizu, nastavak priče o anđeoskom, danas ujedinjenom Berlinu. Ovaj film, kao i četveroiposatno SF ostvarenje Do kraja svijeta prikazani su na prvom SFF-u u opkoljenom Sarajevu. Muziku za ova dva filma napisao je Bono Vox, a  Wenders je s bendom U2 snimio video za njihov doprinos albumu Red Hot and Blue, humanitarnom projektu za borbu protiv AIDS-a. Godine 2000. Bono Vox je u otvorenom kinu Metalac predstavio Wendersov Hotel od milion dolara, snimljen prema njegovoj priči i za koji je snimio muziku. Film s elementima komedije i trilera u kojem su se istakli Milla Jovovich kao neurotična prostitutka, Jeremy Davis kao retardirani mladić te Mel Gibson kao policajac, po vlastitoj tvrdnji luđi od svih ostalih stanara, nagrađen je Srebrenim medvjedom u Berlinu. S osmijehom se Wenders prisjeća rada s australskom glumačkom zvijezdom: “Bio je fantastičan i stvarno se naradio. Nakon nekoliko dana snimanja okrenuo se prema meni i promrmljao: ‘Ovo je teže od Hamleta’.”

ŽENE I FILMOVI
“Seks i nasilje nikad nisu bili moj način – uvijek sam više bio za saksofon i violine”, rekao je jednom, objašnjavajući kako nije fasciniran prvim dvjema temama. Privatno, seksa i ljubavi nije manjkalo. Ženio se čak šest puta: prvi put kao dvadesettrogodišnjak, a zadnji put 1993. sa sadašnjom suprugom Donatom, koja se, kao i on, bavi fotografijom. Sa skoro svim svojim suprugama sarađivao je na nekom od svojih filmova. Prije Donate, kroz njegov život su prošle: Solveig Dommartin (Nebo nad Berlinom), Lisa Kreuzer (Alisa u gradovima, Američki prijatelj, Pogrešan potez i Kraljevi ceste), Isabelle Weingarten (Stanje stvari), Edda Köchl (Alisa u gradovima, Ljeto u gradu, Strah golmana od jedanaesterca) i Ronee Blakley (Docu Drama i Lightning Over Water).

UMJETNOST DOKUMENTARCA
“Postaje li film mrtav jezik, umjetnost koja je već u procesu nestajanja?”, pitao se 1982. u Cannesu gdje je snimio TV dokumentarac Soba 666. U svojoj hotelskoj sobi okupio je Jean-Luca Godarda, Wernera Herzoga, Stevena Spielberga, Rainera Wernera Fassbindera i Michelangela Atonionija koji su odgovarali na njegova pitanja ima li kino budućnost te mijenjaju li televizija i video publiku i gledateljske navike. Wenders je snimio petnaestak dokumentarnih filmova, a među najpoznatijim je onaj o vremešnim kubanskim muzičarima Buena Vista Social Club, iz 1999., koji je bio nominiran za Oscara.

Njegov posljednji dokumentarac, kojeg će predstaviti na SFF-u, a govori o životu njemačke koreografkinje i plesačice Pine Bausch (1940- 2009). Godinama dogovaran i planiran film Wenders je snimao zajedno sa čuvenom umjetnicom, sve dok u junu prije dvije godine ona nije umrla. Očajan, želio je otkazati cijeli projekat, ali se vratio snimanju i napravio film u 3D tehnici, koji je ove godine prikazan na Berlinaleu. U nešto izmijenjenom konceptu, plesači Pinine baletne grupe izvode njezina djela na sceni i ulicama Wuppertala, a između plesa pričaju o svojoj mentorici. “Godinama smo Pina i ja planirali film, a onda se dogodilo nešto što nikako nisam mogao zamisliti i – više je nije bilo. Osam dana prije toga bio sam s njom na večeri. Izgledala je umorno, ali nisam brinuo, ona je uvijek tako izgledala. U bolnicu je otišla na rutinske pretrage, a pet dana kasnije bila je mrtva. Htio sam otkazati snimanje, ali sam se predomislio i odlučio nastaviti. Imao sam osjećaj da nas gleda cijelo vrijeme…”, rekao je Wim Wenders.