Čitam neki dan u novinama kako je neka malezijska aviokompanija odlučila da djeci zabrani letenje prvom klasom. Odnosno, odlučili su da roditeljima s djecom zabrane prvu klasu, mada nije tako napisano, jer koje to dijete prvom klasom leti samo. Dakle, nije dosta što su roditelji svakako kažnjeni da moraju letjeti s djecom, nego se još moraju skvrčiti na ekonomskim sjedištima, čak i ako imaju novca da se šire na onim rezerviranim od sada za ljude bez djece. Zabrana se odnosi na djecu kojoj se, kako kažu, ne može razumno objasniti da svojim ponašanjem ne uznemiravaju ostale putnike. Ko god da je sastavljao zabranu garant se nikad nije susreo s djecom. Ja ih znam u rasponu od puberteta do pelena i ni u jednoj od ovih faza nije moguće razumno objasniti da postoje ponašanja koja uznemiravaju i one čiji su živci kao sajle, a ne tanjušni naši, što kaže moj muž, ratom oštećeni. Ko leti prvom klasom, čitam, mada tako ne piše, neće da ga se uznemirava pitanjima i rečenicama tipa jesmo li došli?, kad ćemo stići?, meni je dosadno, ja bih piškio, kakio, gladan sam, zašto ne mogu iskočiti kroz prozor, pa šta ako se ne smije skakati po sjedištima meni se baš skače… Nego, dakle, hoće rahat da lete. Kad su već platili da piju iz kristalnih čaša i avionski obrok umjesto plastičnim režu pravim escajgom, neće da im se neko u ćeif…. Čitam i mislim kako bih i ja rahat da letim. I kako i mene uznemiravaju sva nabrojana pitanja. I kako bi bilo divno kada bi neko zabranio da djeca sjede na zadnjem sjedištu moga auta jer uznemiravaju roditelje na prednjem sjedištu. Ali se takav još nije rodio.
Nije da sam se nešto u životu naletala prvom klasom. Jesam jednom, u doba viza. Nakon što su otkazali let, mene ostavili da čekam na jednom europejskom aerodromu, bili maksimalno bezobrazni, a ja jednom u životu bila još bezobraznija i u trenutku pucanja filma nabrojala sve heroje njihove prošlosti koji su se jednako odnosili prema građanima drugog reda. Ne da sam na licu mjesta dobila vizu, plaćen hotelski smještaj, nego su me ugurali i u prvu klasu pa sam se uvjerila u kristalne čase i pravi escajg. Sa mnom tada nisu letjela djeca, već samo otmjeni svijet koji je poskidao cipele, otvorio laptope i ophrvao se papirima čim smo poletjeli. Mnogo sam se češće vozila vlastitim automobilom s djecom na svim dugim i kratkim relacijama. Ako ćemo iskreno, nema tu neke velike razlike. I moja djeca poskidaju cipele, razbacaju papire i tresu laptop na kojim im prikazujem crtane da se smire. Čak i jednako pomrve sjedišta mada ne jedu pravim escajgom. Kada su putovanja u pitanju svijet se dijeli na one koji putuju bez djece i s djecom. Imala sam priliku u životu odsjesti u pravo napucanim hotelima (istina, ne zato što mi je pukao film, nego zato što smo debelo platili) i jasno se sjećam da ni u jednom od njih nije bilo djece. U najboljem hotelu u kojem smo odsjeli, muž i ja bili smo sami. Dijete smo ostavili na čuvanje kod kuće, a nas dvoje smo otputovali da ronimo s egzotičnim ribama i pijemo voćne koktele u bazenu. Zanimljivo je da kada se vratim u hotel, za koji sam kada smo tek ušli u njega bila sigurna da je posljedica pogreške i da će neko doći da nas obavijesti kako mi nismo tu, nego u depadansima nekih šest kilometara odatle, ne sjećam se niti jednog jedinog djeteta. Jasno mi je zašto. Zato jer je sve sasvim drugačije, od pakovanja pa nadalje. Kad se pakuješ za hotel u kojem je sve tako da se stalno u sebi moliš samo da sve izdobri i da taj rahatluk debelo ne naplatiš, onda stvari pakuješ u kofer u kojem se neće izgužvati, u kojem su najbolje haljine koje imaš, za svako doba dana druga i za svaki dan druge, pakuješ cipela i papuča kao da si stonoga, šminke kao da ćeš šminkati po plaži svakoga ko naiđe, nakita, parfema, krema za tijelo, šešira, raznih kupaćih kostima, parea, osvježavajuću termalnu vodu u spreju i sve ostale stvari koje ti na pamet nikada ne padnu kad se pakuješ za privatni smještaj blizu plaže, koji ne samo da prima djecu, nego mogu i životinje, pa pakuješ i mačku. Tada se uzima što veću torbu da stane sve što može zatrebati djeci i životinjama, a tebi je dovoljan jedan šorc, majica, jedna papuča i pola kupaćeg kostima. Jer taman toliko mjesta ima u najvećoj mogućoj torbi za tebe i tvoje potrebe.
Gepek je, prirodno, pun. Nema ugodnog čekiranja na aerodromu sa sunčanim naočala na očima i šeširom širokog oboda. Nego se kreće u četiri ujutro dok djeca još spavaju, pa ćeš bar dva sata biti miran od pitanja jesmo li stigli i koliko još ima i od toga da se mora nahraniti, presvući i zabavljati jer je njima dosadno. Kad stigneš nema pića dobrodošlice i čokoladica na jastuku, odmora od puta i pića na terasi s pogledom na more. Kad se putuje s djecom i životinjama, onda ima raspakivanje, odmah, što brže, pripremanje pijeska jer mačka nije piškila osam sati, i odlazak na plažu u trku jer će se sve srušiti u more ako se odmah i istog trena ne okupaju i niko te neće pitati kako ste putovali i da li vidite svjetlace pred očima jer ste upravo vozili cijeli dan nakon što niste spavali cijelu noć unoseći stvari i kombinujući kako strpati u gepek kofere, tute, hodalice, rolšule, WC za mačku, ležaljke, delfina, dušek i ostale stvari na napuhavanje.
Nema povratka s plaže dok ti koža miriše na kokosovo ulje, nego se vraćaš izgoren jer si sebi zaboravio ponijeti kremu; njih si, normalno, namazao, pa su uživali pljuskajući se u plićaku dok si ti gorio u istom, pokušavajući ih iščupati iz vode i ne zaspati u isto vrijeme. Na večeri te neće dočekati romantična atmosfera za dvoje, nego komentari kako ono ne voli ribu i pokušaji da u čvrsto zatvorena usta sa šest zuba uguraš barem dvije kašike supe. I konačno, nema romantike kada se svjetla pogase. Ležimo ja, ono, ono, pa onda on, mačka nam je pod nogama tako da se ne mogu ni ispružiti kako treba. Kao da nije dovoljno što već i ja i on visimo s kreveta koji je trebao da bude samo naš, a u kojem ćemo spavati svi petnaest dana jer ono i ono neće da spavaju u svojim krevetima. Ležimo u mraku, svjetlo ne palimo da ih ne pojedu komarci. I šutimo. I znamo da nas očekuje petnaest dana godišnjeg odmora u kojem je zapravo jedino uživanje to da oni beskrajno uživaju.
Gdje si ti sad?, pita on šapatom da ne probudi čudovišta.
Konačno letim, kažem ja. Prvom klasom malezijske kompanije.
