Euforija ruralnosti uništila je Sarajevo

Kada je muzika u pitanju, počelo je s usnom harmonikom koju mu je kupila majka i na kojoj je naučio svirati u dvoglasu najprije dalmatinske pjesme, jer su najlakše, a poslije i one druge, moderne u to doba. Uz usnu harmoniku odlično je sjela mandolina iz komšiluka, koju je svirao Šefko Akšamija, njegov drug s nogometa, mada je, kaže, više trčao za knjigom nego za loptom. Kada je odrastao, postao je jedan od osnivača legendarnih Indeksa. Priča kako su svirali ispred zgrade tadašnjeg Radija Sarajevo kada ih je čuo jedan od tonaca i tražio da i njemu nešto odsviraju: serenade se Haf odlično sjeća, kao i toga da je tonac rekao odlično, momci i zatvorio prozor. Haf se nastavio baviti muzikom. Ali i slikanjem, pisanjem, čak je vodio i kviz, koji je, opet, početak priče o karikaturalnim portretima po kojima je najpoznatiji. Naime, u kvizu u kojem su se takmičili bračni parovi, pomagač bi bila neka poznata ličnost, a Haf je kao voditelj iz sarajevskog studija imao i zadatak da tu ličnost nacrta. Nakon kviza nastala je izložba karikaturalnih portreta poznatih Sarajlija, na kojoj su ga likovi s crteža molili da ih otkupe. Haf je pored karikatura slikao apstrakcije, konje, klovnove, pisao nagrađivane radio i TV drame, te pjesme. Pa kad mladi danas zapjevaju Sarajevo, ljubavi moja, ili Napiši jednu ljubavnu, trebaju znati kako su njegove.

Alija Hafizović Haf (71) obilježava 45 godina umjetničkog rada, a jedan segment trebala je činiti i izložba u Umjetničkoj galeriji BiH. Kako se vrijeme mijenja, mijenjaju se i običaji, te u trenutku kada razgovaramo još nije izvjesno da li će izložbe biti. Ne zato jer nema šta da se prikaže, nego zato jer nema galerije. Do daljnjeg.

Trebali ste otvoriti izložbu u Umjetničkoj galeriji BiH. Šta će se dogoditi ako galerija ostane zatvorena?
– To je trebalo biti tako. Pa je izložba uvrštena i u zvanični program MESS-a. Za sada smo na tome da, ako se Umjetnička galerija ne otvori, to bude izložba koje nema. Ovogodišnji MESS pružio je snažnu podršku institucijama kulture čiji status nije riješen, a da li će to uraditi i oni koji odlučuju, to je već neizvjesno. Oni, očito, ne čitaju kulturu u novinama.

Šta Vi prvo čitate?
– Prvo kulturu, sarajevsku hroniku, pa smrtovnice.

Zašto smrtovnice, a ne sport, recimo?
– Puno ljudi počinje sa smrtovnicama, tako da sam ja još i dobar.

Rekli ste kako je 45 godina rada idealno vrijeme za inventuru života. I, da li ste inventurom utvrdili da nešto od inventara fali?
– Bio sam malo strožiji selektor, pa ne fali ništa. Nisam želio vaditi iz budžaka, kantuna, uglova i kutova sve što imam, jer bi bilo previše. Mada moram priznati kako je za autora šok napraviti retrospektivu.

Jeste li ostvarili ono o čemu ste maštali kao dijete?
– Ja nisam maštao, ja sam radio. Ako nešto zamaštam, odmah uzmem pa to i uradim. Srljam u to i radim dok ne dođem do nivoa koji me zadovoljava, ali mi pritom mora biti lijepo.

Da li Vam je bilo lijepo?
– Kad me neko pita, zato, kažem kako imam 45 godina, a ne 71.

Kada je inventura godina u pitanju, fali li tu šta? Je li Vam vrijeme prošlo brzo?
– Ni sporo, ni brzo, nekako normalno. To je, inače, moj odnos prema rađanju, umiranju i življenju. Treba prihvatati stvari onako kako idu i uživati u njima. Moj izbor bio je da uživam u svemu.

Uživate li i danas?
– Bilo bi veće uživanje da imamo uređenije društvo, da oko nas nije ovakav haos.

Kako ste birali šta ćete raditi i čime se baviti?
– Promijenio sam mnogo profesija, ali uvijek u nekoj oblasti kulture i umjetnosti. Ako bi mi postalo dosadno,  promijenio bih područje.

Znači, dosadilo Vam je pjevati u Indeksima pa ste zato otišli?
– Nije. Nego sam imao sjajnog nasljednika, Davorina Popovića.

Kažu da je pjevačima lakše upoznati djevojke. Je li to Vaše iskustvo?
– Jeste lakše. Mada ja nisam bio uobražen, nego sam uživao u pjevanju. To mi je bila rekreacija.

Kako je došlo do toga da počnete pjevati u Indeksima?
– Kada su Shadowsi uzeli Cliffa Richarda da im pjeva, onda su i Indeksi, koji su svirali njihov repertoar, tražili pjevača. Pošto sam ja već pjevao na igrankama, pitali su mene. Zajedno smo napravili i jedan radijski snimak, koji će sada biti uvršten u antologiju Indeksa.

Šta pamtite iz tog perioda?
– Uživali smo. Boravak u muzici bio je, prije svega, zabavan. Ali je i vrijeme bilo ljepše.

Danas to svi govore, tako da zvuči više kao nostalgija nego kao činjenica?
– To je činjenica. Danas nema osjećaja sigurnosti, da o osjećaju mira i ne govorim. To su strašni potresi. Mi smo tada dok smo svirali bili na početku nekog lijepog vremena koje je postajalo sve ljepše. Bilo je lako živjeti.

Zašto Vam je danas teško?
– Sve što se dogodilo, izazvalo je, da citiram Gradimira Gojera, euforiju ruralnosti. Mnogo se toga promijenilo, ali ljudi su mi pričali da se to dogodilo i poslije Drugog svjetskog rata. Grad prestaje biti gradom i treba mnogo vremena da se to vrati na svoje.

Zajedno ste rasli Sarajevo i Vi. Jeste li danas na istim talasnim dužinama ili su se prijatelji iz djetinjstva razišli?
– Sarajevo je zastalo, a ja sam očigledno stario. S tim što bi ono sada trebalo početi ispočetka, ali stvari, nažalost, stoje. Poričemo prošlost, ne daju nam sadašnjost, a ako nema toga, nema ni budućnosti. U takvim okolnostima treba biti strpljiv, a mi smo svi nervozni. I vjerovatno s razlogom. Jer nikome nije dobro.

Pratite li dešavanja u modernoj muzici i kakav imate odnos prema Lady Gagi i ostalima?
– Pratim ono što moram i na šta naletim, sticajem okolnosti, odnosno silom prilika, jer cijeli dan slušam radio.

To znači da niste oduševljeni?
– To je sve bezveznije. Ljudi koji su se bavili muzikom nekada govore i misle isto. Ti užasni miksevi i remiksi koje sada puštaju, to je da čovjek poludi. Sve se radi samo zbog novca. A takva komercijalizacija govori mnogo i o mladim ljudima koji su spremni slušati takvu muziku.

Možda je u pitanju sukob generacija?
– Ne, samo mislim da u naše vrijeme nije bilo toliko trke za novcem, tolike industrije… Slično je i s ostalim umjetnostima: u likovnoj umjetnosti, književnosti… Ljudi koji nisu ništa uradili u životu, ne znate ni šta su, pišu knjige koje se uz to još i prodaju. Retrogradnost iz muzike može se prenijeti na sve oblasti.

Je li moguće napraviti svačiju karikaturu?
– Lako je napraviti karikaturalni portret nekoga ko ima nešto specifično na prvi pogled, pa ako je nos veliki, onda se on još poveća. Problem je s onima koji imaju savršena lica – onda se traže finese. Ali, u svemu mora biti naklonosti i prema toj osobi i prema poslu, ili bolje da kažem, toj umjetnosti.

Je li se nekada neko naljutio zbog načina na koji ste ga naslikali?
– Nikada. Moje karikature su blagonaklone. Ljubica Ostojić napisala je da su nezlobive.
Neko ste vrijeme u penziji. Kako idu penzionerski dani?
– Nema tu velike razlike. U penziji sam neko vrijeme, a prije toga sam bio samostalni umjetnik, s promjenjivim radnim vremenom, pa mi je isto. Razlika je samo u tome što je tržište bilo bolje, pa su se mogle prodavati slike, drame, postojali su tantijemi za pjesme... Danas ni ne znam šta je s TV dramom u Sarajevu, više ne postoji.

Ima li danas nekadašnjeg druženja?
– Nema. Danas se družimo preko Skypea, a nekada smo sjedili u kafanama.

Kojim kafanama?
– Ta mjesta više ne postoje. Imali smo kafane s bagremima, šljunkom pod nogama. Na mjestu gdje su bile dvije lijepe kafane danas je robna kuća. Starih mjesta nema i poneko lijepo uspijem pronaći još samo na moru.

Gdje danas rado odete?
– Volim otići u Slogu jer znam da ću sresti neka poznata lica, ali i to se svelo na dva-tri. Mada, svjestan sam da to mora biti tako. Zato nas valjda više ni ne privlači takva vrsta druženja. Ljepše je sjediti u kući ili ateljeu.

 Čega ste se morali odreći radi godina?
– Skijanja.

Čime ste ga zamijenili?
– Volim šetati.

Kakav ste suprug?
– U suštini, oboje smo tolerantni i to je ono što je važno. Supruga Vanja je također umjetnica, nagrađivana za produkt dizajn, tako da smo se i tu našli.

Koja je Vaša omiljena zajednička aktivnost?
– Putovanja. Putovali smo cijelom Evropom i to su divne uspomene. I danas, koliko novčane prilike to dozvoljavaju, rado odemo u Veneciju. Prelijepo putovanje smo imali u Firenci i obišli poznate stvari iz istorije umjetnosti.

Šta je recept trajanja?
– Biti sretan. A sreća ovisi o mnogo toga, ali može biti najmanja stvar. Mislim da je baš u tome vještina i mudrost. Kada vidiš nekog poznatog na ulici, pa mu se obraduješ i on se obraduje tebi.

Jeste li sretan čovjek?
– Jesam. Ali bih volio da je i oko nas sretnije.

Beatlesi ili Stonesi?
– Beatlesi. Ali Angie Rolling Stonesa mi je jedna od boljih pjesama uopće.

Da li biste danas mogli napisati jednu ljubavnu?
– (Pauza) Ma bih…

Koji je moderni gadžet bez kojeg biste teško mogli?
– Laptop. Tamo mogu odmah postaviti ideje koje imam.

Kućni ljubimci ili daleko im lijepa kuća?
– Imamo malu perzijsku macu koja se zove Mrvica i koja je ljubav.

Planina ili more?
– Planina nekada, danas volim more. Volim plivanje.