Kratki izvještaj o ljetu

Pokušajte se sjetiti početka ovog mjeseca. Jeste da je to bilo davno, prije više od dvadeset dana, što je na današnjem vaktu daleka prošlost, takorekuć prahistorija. Jer mediji u tri sedmice proizvedu, sažvaću i potroše toliko događaja i senzacija koliko bi nekada stalo u cijeli život.

Ali vrijedi podsjetiti se tih dana. Drugog jula, kada bi ljeto, faktički, trebalo da bjesni, Sarajevo je osvanulo pod oblacima, a temperatura je bila 14 stepeni. Znači, potkošulja, košulja, džemperić, sako. Cipele za kišu i blato. Na to jutarnje razočarenje, kao budali šamar sjelo je ono poslijepodnevno – temperatura nije rasla, nego je pala na 13 stepeni. Kao da smo u poznom oktobru, a ne na početka jula. U isto vrijeme kolone frustriranih turista vraćale su se s Jadrana, odakle ih je potjerala kiša.

A rekli su da će početak jula biti doslovno – vreo. Dakle, niko ništa ne zna. Ne postoji više ništa u šta bismo mogli biti sigurni. Neizvjesnost je postala jedina izvjesnost našeg doba. Niko ništa ne može prognozirati, jer prognoza počiva na uvjerenju ili nekim (para)naučnim saznanjima o budućnosti, a toga više nema.

Zanimljivo je da su se klimatska, politička, ekonomska i socijalna neizvjesnost vrlo ujednačeno raspojasale po planeti. Nema više nikoga ko bi smio ustvrditi da je siguran u svoju egzistenciju i da mirno i dostojanstveno dočekuje mjesece i godine koje dolaze. Afrikom haraju glad, boleščine, diktature. Aziju, i to njenu možda najuspjeliju parcelu, razorila je i unazadila ubitačna kombinacija zemljotresa i tsunamija, a cijelom kontinentu prijete prenapučenost, suše i poplave, glad i nezaposlenost, društveni nemiri i spontani buntovi koji prerastaju u dugotrajne građanske ratove.

Amerika ima nekoliko izvjesnih prokletstava koja njenu budućnost čine neizvjesnom, od sve izglednijeg finansijskog kolapsa na sjeveru, preko bijede i socijalnih nemira na jugu, pa do klimatskih hirova ispoljenih kroz uragane, suše, mećave, poplave... Dolar uglavnom pada, a nezaposlenost, siromaštvo i zaduženost rastu. Otpori demokratskim dostignućima također. Ono što je započeo George Bush, a samo privremeno i samo djelomično uspio zaustaviti Barack Obama – suspenzija ljudskih prava i političkih sloboda radi straha od terorizma – moglo bi postati dominantni model vladanja u budućnosti. A to podrazumijeva slobodnu upotrebu fizičkog mučenja i psihičke okrutnosti, kako bi se sistem i postojeći odnos snaga zaštitili od promjena.

Sve je postalo upitno. Evropom haraju socijalna i ekonomska neizvjesnost, sve otporniji i sve nabildaniji virusi, te periferni udari na euro. Mnoge države su u krizi, svaka na svoj način prolazi iskušenja na koja vlasti nemaju adekvatnog odgovora. Grčka se trese zbog enormnog duga. Belgija zbog podjela i socijalnih razlika. Irska zbog (ne)očekivanog ekonomskog kolapsa. Italija zbog bunga-bunga zabava, korupcije i kraha privrede. Bosna zbog... ah, ma nećemo sad o tome. U toj bunga-bunga zemlji sve gori, a ljudi šute kao da žive u Njemačkoj... Značajan postotak mladih ljudi na ovom kontinentu odbija da pravi potomstvo zbog straha od budućnosti. Oni koji ne razmišljaju tako, koji se ne plaše decenija što su pred njima, ne mogu da prave potomstvo jer im to surova današnjica ne dozvoljava.

Visokosofisticirana zamka našeg doba skrivena je u promjenama koje su trebale doprinijeti kvalitetu života, a izrodile su se u suprotnu varijantu – teror promjena taj život čini sve težim i neizvjesnijim. Nova generacija pametnih telefona dolazi na tržište svaka tri-četiri mjeseca. I to su postali događaji koje sedmicama prati planetarna promotivna groznica. Najreklamiraniji fenomeni naše epohe su nove generacije iPhona, spektakularni transferi najjačih fudbalskih klubova na svjetu – Reala, Barcelone, Chelseaja, Manchester Uniteda, a i navodno formiranje Vijeća ministara u BiH drži se dobro. Nove tehnologije podložne su trci koja je u startu obesmišljena. Neko je već napisao: vaš novi mobitel, vaš televizor, iPod, ili šta li već, zastario je još dok ga otpakujete. Već u tom trenutku na tržištu je nova, brža, spektakularnija i, naravno, skuplja verzija istog čuda, konstruirana tako da po automatizmu obesmišljava model koji ste upravo kupili. I šta vam onda preostaje nego odmah se zadužiti za novu verziju.

Postoji još jedno rješenje – odustati od trke. Ali moguće je da zbog toga istovremeno ispadnete i iz igre, a to zna biti vrlo, vrlo neugodno. Ili igraš po zadatim pravilima, ili si isključen. Rastuće mase beskućnika na svim kontinentima dovoljno su upozorenje.

I da bismo ovo sumorno predviđanje priveli kraju, podsjetit ćemo vas još jednom na početak teksta i start mjeseca koji se polako već bliži kraju. Dakle, juli 2011. godine došao je s klasičnom jesenjom temperaturom od 13 stepeni. Sasvim pristojan i vrlo adekvatan uvod u sva naredna ljeta, za one koji budu imali sreće da ih dožive. Ovo je vrijeme promjena koje je izazvao čovjek i koje su izmakle njegovoj kontroli. U kakve smo se procese pritom upustili, to još niko ne zna. Poplava i suša dva su ekstrema jedne te iste devijacije, istog zastranjenja u kojem se sve više udaljavamo od normalnih uvjeta, normalne klime i normalnog života. Više nikada ništa neće biti onako kako smo navikli. Ako u januaru ili februaru doživimo 18 ili 19 stepeni, a nije da već nije bilo sličnih ekscesa, onda su moguća čak i ona najnevjerovatnija čuda, u koja normalan čovjek ne može povjerovati. Naprimjer, da desetog januara sve probehara, a Bosna i Hercegovina, zemlja poznata po tome što nevoljko formira bilo kakvu vlast, konačno dobije Vijeće ministara i nekoga ko bi u tom Vijeću navodno – ako mu je vjerovati – bio predsjedavajući.

Kao što vidimo, radovi na konačnoj katastrofi – katastrofi svih katastrofa – idu predviđenom dinamikom i u tom pogledu ništa nas ne bi smjelo iznenaditi. Pa čak ni to da jedna blentava balkanska država – uprkos logici i očekivanjima – dobije vlast. Iako svi njeni čelni ljudi žestoko rade na tome da je ne dobije.