Godina je 1993. Zakonski, još sam maloljetna, s tim što mi izlaz ne određuje mama, nego država u vanrednom stanju. Zaljubljena sam smrtno, najviše na svijetu, sasvim sigurna kako je on taj, pravi, jedini mogući, i već se vidim kako mu perem veš, rađam djecu i, kao i svaka prava žena, stojim iza njega, uspješnog muškarca. Iz svega rečenog jasno je da je moja fascinacija feminizmom došla kasnije. Ili, da budem sasvim iskrena, kad si zaljubljen do ušiju i kad ti je još uvijek zakonski zabranjeno da glasaš, boli te za feminizam i jednakopravnost spolova, pa samim tim i za to ko iza koga stoji. Ja bih, dakle, potpisala da u njegovoj sjeni provedem ostatak života. I on to zna. Dijelom zato jer je stariji, mnogo namazaniji nego ja, a dijelom i zato jer ne propuštam priliku da mu to kažem. Kao i to da bih bila najsretnija kad bi me sada, odmah, usred rata, gladi i neimaštine, oženio. Jer svakako se živi od ljubavi. A u tom trenutku i od humanitarne. Pa kako svima tako i nama.
Ja u klin, i to uporno, kako samo može neko ko je juče izašao iz jajeta, a on u ploču, singlicu sa šlagerom, koji se, istina, pojavio tek nekoliko godina kasnije, ali koji odlično rezimira njegove odgovore na moje cukeće “ženimeženimeženime” – vjetar se vezati ne može. I tako ja fatam vjetar da ga ipak uvežem i dokažem suprotno, vjetar neuhvatljivo klizi između mojih prstiju, mi, hvala Bogu, klizimo između granata i snajpera i održavamo najsuludniju vezu koju jedna tinejdžerka može imati. Ne zato jer smo mi suludi, nego zato jer je suludo sve oko nas. Pa ne da nemamo mejla da se dopisujemo i četamo po svu noć, kako rade današnje tinejdžerke, nego ja nemam ni telefona, pošto je izgorjela pošta. Helem, kako bismo ipak održavali vezu – mi pišemo pisma. Uz svijeću. Odnosno, uz ono što se nazivalo kandilo, a zapravo je smrdljiva voda od nekog nazovi ulja u kojem pliva pertla uvučena u plutani čep. Od toga čovjek hem očoravi, hem se nasmrdi, hem se sav izgaravi, ali ja pišem najljubavnija, najnježnija, najpatetičnija i najbesmislenija pisma na svijetu. Pa pošto nema pošte, mi jedno drugom damo ta pisma kad se vidimo slijedeći put, tako da prvi dio našeg susreta prođe u čitanju onoga što smo napisali. Dakle, veza je uzbudljiva da uzbudljivija biti ne može. I kako ja znam da je on taj bit ćeš moj muž, otac mog djeteta (da se poslužim još jednim šlagerom kasnije objavljenim), vodim ga na ručak kod svojih. Što je vrlo osjetljivo jer ručka nema. Naime, nema šta da se skuha, pa je mama bijesna što sam dovela nekoga pred kim treba da se bruka. To što mi nemamo šta da jedemo treba da ostane naša tajna i unutar naša četiri zida, a ne da se budućim zetovima pokazujemo u najgorem svjetlu. Uz makarone bez ičega servirana mu je i porodica u kojoj svi govore u isto vrijeme i to tako glasno da se doima kao da su svi nagluhi. Dakle, moj ili ničiji se odmah na početku razbio o hridi našeg gostoprimstva u kojem se nikako ne smije reći da je dosta hrane u tanjuru, makar je i nemalo više, niti dopustiti da te neko prekine u pola rečenice jer je sasvim sigurno nikada nećeš završiti.
I tako, prošao taj susret, meni se čini da smo nekih golova dali, ne znam sad da li je rezultat sto posto u našu korist, ali sasvim prirodno očekujem revanš. Ako sam ja tebe dovela na svoj teren, vrijeme je za uzvratnu utakmicu. Sve sam ja to nekako pokušavala upakovati, pa biti pristojna, pa ne navaljivati, ali kad imaš tako malo godina, jedino što znaš je ko june u zijan, pa kud puklo da puklo. Ovdje treba reći i to da smo oboje djeca samohranih majki. S tim što je on bio i jedino dijete svoje samohrane majke, pa sam očekivala da će joj biti drago da sazna kako sada može manje da brine o njemu. Mislim, sad kad ima mene da ga dijelimo. Moje navaljivanje se konačno isplatilo i došao je dan revanš utakmice. Što je samo povećalo moje uvjerenje da sam ja maltene već udata, samo što još nismo potpisali u opštini. Ne upoznaje se sa roditeljima svako.
Dolazim, kucam, zvono ne radi – nema struje, otvara on, uvodi me u stan koji je tiši od mog kad u njemu nikoga nema. Prva stvar koju vidim je knjiga na trpezarijskom stolu. Na francuskom. Da se razumijemo, čita se i kod nas, ali ne na francuskom, a na trpezarijskom stolu je nekada stajala zdjela s jabukama, a sada stoje kanisteri. U dnevnoj sobi kauč, a na kauču otvorena knjiga. Na engleskom. Kod mene kreće panika. Kojoj nimalo ne pomaže momenat u kojem se konačno pojavljuje gospođa s frizurom kao da je sad izašla iz salona, a nije, jer je, kažem, 1993., savršeno ofarbana, s nalakiranim noktima kao da je sad s manikira i, ja to primjećujem oduvijek, s pedikira. Tiha, odmjerena, hladna, sređena i očito nespremna da sina dijeli s isprepadanom maloljetnom kokoškom. Iako je naša veza trajala još neko vrijeme, kad sve saberem i oduzmem, mislim da se završila tu i tada. Kada sam shvatila da me je strah.
Život je htio da, kada sam konačno upoznala onog koji jeste moj muž i otac moje djece, dobijem ne jednu, nego dvije svekrve, s obzirom da moj muž ima i majku i pomajku. Obje čitaju, istina, ne ostavljaju knjige po kaučima i stolovima, i obje su izuzetno sređene, ali danas je manikir, pedikir i frizer normalna stvar. Ima trenutaka kada se osjećam mala kao makovo zrno, ali nikada kao kokoš, pa su ti odnosi lišeni straha koji je moja nesuđena mama, mislim, čak mogla i namirisati. Kada sam dobila sina, moja prijateljica rekla je da joj je drago samo zato jer ću biti svekrva. Ona, naime, zna za ovaj susret treće vrste i uvijek mi se smijala, a kao majka dva sina rekla je da joj je sasvim jasno sve što se dogodilo. Utakmice se ne dobijaju na tuđem terenu tek tako, govorila je. A ja nekako mislim kako je svejedno gdje igraš, nego protiv koga igraš, pa se često zapitam treba li baš tako jako da se rugam mom mužu koji ima posebno osjetljiv odnos prema eventualnim budućim udvaračima naše kćerke. I da li i za eventualne buduće kokoške moga sina važi ista rečenica koju njemu stalno ponavljam – i to su nečija djeca. I iako za primjer imam dva komada sasvim drugačijih žena koje jednako vole svoga sina a mog muža, ponekad, ma koga ja lažem, često, dok noću u gluho doba čekam da moj sin, moj, ljubi ga majka, završi izvlačenje svih životnih sokova iz mene, ne sjetim se niti jedne od njih.
Nego se sjetim ovog susreta.
I ponekad, ma koga ja lažem, često, dok tako sjedim, pomislim kako je prva stvar koju ću uraditi ujutro kupiti neku knjigu na francuskom.
