Holivudska buntovnica

Bilo je dovoljno samo nekoliko filmova da Veronica Lake postane jedna od najpopularnijih holivudskih diva četrdesetih, a sve ih je snimila u razdoblju od svoje sedamnaeste do dvadeset i šeste godine. Intrigantan izgled fatalne žene bio je naglašen slapom platinastoplave kose koja je prekrivala jedan dio lica, frizurom zvanom peek-a-boo, koju su jednako kopirale Amerikanke i žene širom svijeta. Upravo je Veronikin izgled više od pedeset godina poslije inspirirao Kim Basinger za ulogu zavodljive Lynn Bracken u filmu L.A. Confidental, Curtisa Hansona, za koju je nagrađena Oscarom.

SHIZOFRENIČNA MISS
Constance Frances Marie Ockleman rođena je 14. novembra 1922. godine u New Yorku. Bila je kćerka jedinica, vrijeme uglavnom provodila sama ili s majkom, te odmalena bila povučena i usamljena. Kao desetogodišnjakinja ostaje bez oca, Harryja E. Ockelmana, koji je poginuo od ozljeda zadobivenih usljed eksplozije na naftnoj platformi Sun Oil Company, gdje je radio. “Ponašala se veoma čudno, nije pustila ni suzu. Taj tragični događaj ostavio je neizbrisiv trag na Connienu već tada osjetljivu prirodu”, riječi su njene majke Constance Charlott Trimble, koja se godinu poslije ponovo udala. Stupila je u brak s dugogodišnjim porodičnim prijateljem Anthonyjem Keaneom, čije prezime je dobila i mala Connie, a koristila ga je na samom početku filmske karijere. Pohađala je strogu katoličku školu za djevojčice Villa Maria, u Montrealu, a kako odvajanje od porodice nije dobro podnijela, školovanje nastavlja u Miamiju. Već u tom periodu bio joj je dijagnosticiran lakši oblik shizofrenije, koji se vremenom razvio u paranoičnu. Bila je zatvorena, teško je sklapala prijateljstva i ni s kim se nije družila. Majka je pokušavala sve kako bi je socijalizirala te ju je prijavljivala i na izbore ljepote. Connie je u Miamiju zauzela treće, a na najvećem državnom izboru Miss Florida prvo mjesto.

OPIJANJE MALOLJETNICE
U pobjedi nije dugo uživala, diskvalificirana je kada su saznali da je maloljetna – imala je samo petnaest godina. Ipak je od toga imala neke koristi: direktor Hotela Flamingo angažirao ju je u spektaklu na vodi, tokom kojeg ju je zapazio lovac na talente Metro Goldwyn Mayera i pozvao na audiciju. Zbog toga porodica 1938. godine seli u Hollywood, u mali stan na Beverly Hillsu, ali MGM otkazuje probu. Odlučna majka ne želi odustati i ubrzo potom upisuje je u renomiranu školu glume Bliss-Hayden. Uskoro Connie počinje dobivati prve manje uloge kao Constance Keane. Reditelj jednog od prvih filmova, Sorority House, John Farrow, primijetio ju je zbog plave kose i šiški koje su padale preko desnog oka i neobične, pomalo mistične pojave. Predstavio ju je producentu Arthuru Hornblowu, te je Constance 1941. potpisala svoj prvi ugovor s Paramountom, s početnom zaradom od 75 dolara sedmično, a na prijedlog Hornblowa ime promijenila u Veronica Lake. “Hollywood se mladoj djevojci čini kao velika farma orgija, čijim stanovnicama je bitno jedino to da uskoče u krevet svakoga ko naiđe”, izjavila je jednom prilikom. Već tokom snimanja filma Forty Little Mothers 1940. počelo je njeno opijanje: slobodne večeri provodila je u baru Ciro’s, isprobavajući sva pića koja su nudili, a još nije bila punoljetna.

SAVRŠENI PAR
Publika i kritika najbolje su prihvatili Veronikine noir filmove koje je snimila s Alanom Laddom: This Gun for Hire, Stakleni ključ, Plava dalija. Bili su savršen filmski par ne samo zbog glumačkih sposobnosti, ljepote i skladnosti: Veronica, visoka tek 151 centimetar, bila je jedina glumica niža od Ladda, visokog 168 centimetara. Ali, paralelno s uspjehom i visokom zaradom, i do 4.500 dolara sedmično, Veronica je zbog svojih psihičkih smetnji i neobičnih promjena raspoloženja navukla odbojnost mnoštva kolega i zaradila epitet teške osobe. Osim toga, ni u privatnom životu joj nije bilo nimalo lako. Godine 1940. udala se za četrnaest godina starijeg Johna Detlieja, filmskog animatora i dizajnera, a sljedeće dobila prvo dijete, kćerku Elaine. Tri godine poslije, John i Veronica dobili su još jedno dijete koje je sedam dana kasnije umrlo. To je veoma teško podnijela, pogotovo što je ubrzo uslijedio razvod, a onda i katastrofalne kritike filma The Hour Before the Dawn. Vrhunac lošeg perioda na privatnom i profesionalnom planu bio je zahtjev vlade da promijeni izgled, jer su je mnoge radnice imitirale: kako bi ličile na Veroniku puštale su kosu, te se znalo dešavati da bude uhvaćena mašinama i da dožive teške povrede na radu. Prema mišljenju mnogih, novi Veronikin izgled negativno je uticao na njen šarm, ali je činjenica da popularnost i prije promjene imidža nije bila ravna nekadašnjoj i da su njeni filmovi donosili sve manje zarade kinima. Veronikin novi look uticao je i na Marlona Branda, koji se u nju zaljubio gledajući je u filmu I Wanted Wings 1941: kada su se upoznali nakon predstave Tramvaj zvani čežnja bio je nemalo razočaran jer je upravo peek-a-boo frizura bila ono što ga je najviše privuklo. Njihova afera, kako je tvrdio reditelj Elia Kazan, trajala je “deset noći – ako i toliko.” “Naša romansa bila je kratka ali slatka”, priznala je Veronica. “On je bio na početku jedne sjajne filmske karijere, a ja na zalasku. Naravno, moja karijera se ne može porediti s njegovom.”

BUNTOVNICA DO KRAJA
I dok se Veronikino zdravstveno stanje pogoršavalo, na nagovor drugog muža, reditelja Andréa de Totha, s kojim se vjenčala 1944., ipak prekida s redovnim posjetama psihijatru. U tom periodu počinje sve više piti, što pogubno djeluje na njenu karijeru te Paramount 1948. raskida ugovor. Ponovo je pokrenuta prava lavina loših dešavanja: kako je nakon raskida ugovora snimila samo dva filma, 1952. je bankrotirala i razvela se od De Totha, s kojim je imala dvoje djece, sina Michaela i kćerku Diane.

Uslijedilo je nekoliko angažmana na televiziji i u teatru, uglavnom nezapaženih, a 1955. i treći brak, s kompozitorom Josephom McCarthyjem. Kada je 1959. povrijedila članak, prestala je raditi i nezadovoljna životom, napustila muža i preselila u New York. Nažalost, treći razvod i promjena sredine nisu nimalo pozitivno uticale na rastrojenu Veroniku, nekoliko puta je uhapšena zbog opijanja i nedoličnog ponašanja, a novinar New York Posta otkriva kako tajno radi u Hotelu Washington na Manhattanu kao konobarica. Iako je to negirala, objašnjavajući kako je gošća hotela, događaj joj je neočekivano pomogao, te je dobila nekoliko angažmana na televiziji i sporednih uloga u filmovima. Šezdesete godine obilježilo je pogoršanje Veronikinog zdravstvenog stanja, postala je paranoična i čak umišljala kako je FBI agenti prate i prisluškuju joj telefon. “Dosegla sam fazu u životu u kojoj ne marim za mnogo stvari... Uvijek sam bila buntovnica i vjerovatno bih postigla daleko više da sam promijenila način razmišljanja. Ali kad sad mislim o tome: dospjela sam daleko i bez promjene stava. Ovako sam sretnija”, govorila je.

ZAGUBLJENA URNA
Početkom sedamdesetih uslijedio je konačno jedan uspješan period u burnom životu nesretne glumice. Snimila je svoj posljednji film, doduše niskobudžetni horor Flesh Feast 1970., a dvije godine kasnije objavila knjigu Autobiografija Veronike Lake, koju je promovirala u emisiji legendarnog Dicka Cavetta. Dobivene honorare iskoristila je kako bi preselila u Englesku, gdje se ponovo i udala. Četvrti muž bio je Robert Carleton-Munro, britanski pomorski kapetan, a brak je trajao do početka 1973. i njenog povratka u Ameriku, gdje je pokrenula brakorazvodnu parnicu. Sedmog jula iste godine, Veronica Lake umrla je od hepatitisa i prestanka rada bubrega, komplikacija nastalih zbog alkoholizma, u 51. godini. Pored nje, u bolnici u Burlingtonu, u saveznoj državi Vermont, nije bilo nikoga od rodbine i prijatelja, bila je okružena ostalim pacijentima, medicinskim sestrama i ljekarima, a slično je bilo i na sahrani u New Yorku. Među malobrojnim osobama koje su je ispratile na vječni počinak jedini član porodice bio je sin Michael, iz braka s Andréom de Tothom. Umrla je u siromaštvu i bijedi, kremirana je, a dugo se nije znalo gdje je završila urna s njenim pepelom, da li je u Miamiju ili je prosuta u more kod Floride. Tek 2004. godine, tri decenije nakon smrti, urna je pronađena u jednoj njujorškoj staretinarnici, čija ju je vlasnica Laura Levine obožavala.