Da sam ja Džej...

Ako postoji reinkarnacija i ako je moguće uticati na sljedeću formu postojanja, onda, molit ću lijepo, u narednom životu hoću da budem Džej. Ta želja nije nikakav hir, niti egzistencijalna nastranost, niti plod egocentrične namjere da se bude originalan & zapažen. To je jedno jako, strastveno htijenje, izvučena iz dubine mog uvaženog bića, natopljeno emocijama i žarkim nadama.

Jao, Tito dragi, šta bih ja radio ovom napaćenom narodu, samo kad bih znao da pjevam. Kako bih ih klepao po ušima, pa to ne bi bilo humano. Mala otegotna okolnost je da bih novce morao da otimam i od sirotinje. Ali, bože moj, svakako ih deru. I to svi: vlada, banke, tržni centri, pijace, država, kanton, grad... I šta sad? Bolje da ih, kada su zabava i slobodne društvene aktivnosti u pitanju, opaljujem ja nego Nazif Gljiva ili Šerif Konjević. Mislim, za mene bolje. A i za čovječanstvo, kad se u obzir uzmu širi parametri. Otimačina se ovdje ne tretira kao moralni prestup ili nekakvo kažnjivo djelo. U državi koja je nastala i strukturirana na otimačini i koja opstaje zahvaljujući istoj, to se smatra vrlinom. Ali ja kad bih otimao, za šta sam u etičkom pogledu – kao što se vidi iz priloženog – odavno zreo, pa sirote bih ljude permanentno bacao u trans. Kod mene ne bi bilo osrednjeg ritma, mlakog teksta, mlitave melodije. Ništa od toga me ne zanima. Ja kada izađem na scenu, to je isto kao da je pred publiku bahnuo cunami u ljudskoj formi. Ja plijenim, udaram, opaljujem teški ritam, raspaljujem najniže strasti. Moj bubanj razvaljuje. Moj bas dere. A sintisajzer kad zacvili, oponašajući violinu, to pogađa ravno u srce, uzburkava krv i uzbunjuje ljude. Podiže tenzije. Kad ja izađem pod reflektore, to je, samo da znate, blaža forma euforije. A kada padne uvodni krik, kad poteku stihovi ljubavi i ljubave patnje, to je već trans. Moje pjesme su...

...doslovno ovim redom:

lude, brze, opake, trajno u povišenoj intonaciji. Od početka do kraja euforične. To je neka vrsta ludila na koju publika pristaje dragovoljno. Kada krenu prvi taktovi, ljudi znaju u šta se upuštaju. I znaju da nema nazad. Ja sam bez milosti; pružam čisti užitak. I, najvažnije, nudim kratkotrajni bijeg iz krize, kapitalizma, neimaštine. Pomažem ljudima da zaborave ono što ni u snu ne mogu zaboraviti. A, eto, na mojim koncertima mogu. Evo još samo jedan opis i odmah se zaustavljam, kako ova deskripcija slučajno ne bi prešla u nekakvu samohvalu: ja sam vam, da prostite, jedna ozbiljna adrenalinska atrakcija i u tome se svi nezavisni eksperti slažu.

Ali postoji nešto što ne mogu da odgonetnem i što mi ne dozvoljava da izvršim kvalitetan prodor u svijet folk muzike i u svijest širokih narodnih masa. Zašto su tekstovi tih pjesama onako tužni, prava mala remek-djela lamentiranja nad izgubljenim ljubavima i teškim životom, a prati ih tako veseo, žestok, ili čak razdragan ritam? Taj institucionalni i kulturološki košmar nema objašnjenja u logici. Jeste li ikada bili na događaju koji bismo mogli opisati kao klasična narodna svadba? To je ona ezoterična disciplina na kojoj dominira prostodušni puk, ophrvan životom i problemima, i koji u takvim zgodama nalazi priliku da malo odlijepi. I sad, kada biste stavili čepove u uši i prepustili se samo vizuelnoj percepciji, znači: ima slika nema ton, vidjeli biste stotinjak razdraganih, veselih i neobuzdanih ljudi kako igraju kolo. Na osnovu njihovog bjesomučnog tjelesnog ritma, i na osnovu radosnih faca zaključili biste da ih je na taj mahniti ritual natjerala neka dominantno vesela pjesmica. A onda izvadite te imaginarne čepove iz ušiju i shvatite da je pjesma urnek tuge i patnje: ona ga je ostavila a on razmišlja kojom metodom da uskrati dalji protok vitalne tekućine kroz svoj krvožilni sustav. Hoće li se baciti pod šinobus, ili popiti sve što zatekne u krčmi, to je sad pitanje tehnike, materijalno-finansijskih mogućnosti i hrabrosti rečenog podnositelja patnje. Ili, on je nju ostavio, a ona vene u kafani, časti okolne stolove i filozofira im kako njena konkurentica možda i jeste bogatija, mlađa i ljepša od nje, ali rečeni hajvan nikako da shvati da nisu važni ljepota, pare i zgodnoća, nego duhovne vrijednosti, obrazovanje i viši etički kvaliteti. I zato sad ona neselektivno razbija čaše po birtiji, dok gosti za okolnim stolovima s dubokim razumijevanjem prate taj lom.

Jer ja da bih bio Džej, i da bih uza sve to ostao krepostan i društveno odgovoran pojedinac, moram prije svega razriješiti tu dihotomiju. Ako mi je tekst tužan, nema onda kola, ni igre, ni razdraganosti. Minimum koji očekujem od budućih fanova, od izvora svog žuđenog bogatstva, jeste ta ritmično-semantička usklađenost. Evo, uzmimo za primjer onu divnu Amy Winehouse. Love Is A Losing Game može imati samo onaj ritam koji ima – lagan da ne može biti laganiji, jedino što uz njega možete plesati je stiskavac. Nikakvo kolo. A kad masama ponudim one zapaljive poskočice, od kojih mozak uzavri, a tijelo pobudali, to neće biti ljubavne žalopojke, nego obijesne ode u slavu naše političke situacije i ekonomske krize. Ono, Dejtonski sporazum, strukturalni dijalog, dogovor stranačkih lidera i to. Da narod zna o čemu se radi i da više nikad u historiji čovječanstva ne dođe do nesklada između onog što piše u pjesmi i načina na koji pripadnici različitih etnonacionalnih komponenti tijelom prate te stihove.

I da, još nešto, vrlo važno. Ovaj kapitalni projekat počiva na pažljivo osmišljenoj ideji: kad vam ja roknem jednu prefinjenu žalopojku, vi se odmah predate. I vadite takulin. A do tada, do te nove reinkarnacije, pozdravljam vas uz dirljive stihove pravog Džeja:

                     Ni jedne usne se ne ljube same,

                    O, draga, pomisli bar noćas na me,

                    ti znaš da same se ne grle ruke,

                   o dođi, smiluj se na moje muke...

Tako ja pjevam.