Dobro se sjećam da sam, kao djevojčica, papiriće u izlozima na kojima su cijene prekrižene pa pored njih napisane druge smatrala hvale vrijednim znakom štednje papira. Nisam bila ekološki osviještena, niti sam se emotivno vezivala za drveće Amazonije, ali mi je bilo za pohvalu da ne bacaju cijene kad su ih već jednom upotrijebili. Kasnije sam, naravno, spoznala koliko je to daleko od štednje. Jer kad vidiš da je nešto koštalo čak deset maraka više, a sada je tako povoljno i košta deset maraka niže, hajde stisni pa ne kupi.
Sniženja su opasna po život. Za mene, u svakom slučaju. Ne znam smije li se ovo reći naglas: mrzim da kupujem garderobu. I tako sam daleko od onih impulsivnih kupovina koje svi povezuju sa ženama. Još mi se nikada nije desilo da se od depresije liječim tako što provučem karticu dovoljno puta da joj se izliže broj na poleđini. Ili zapravo da bilo šta kupim od prve. Procedura moje kupovine je takva da mi se nešto najprije svidi, pa uđem u radnju da to pogledam, uredno se zahvalim i odem. Ukoliko o tome razmišljam i nakon što sam se pristojno udaljila od prodavnice, vratim se sutradan. Pogledam, probam, zahvalim se i odem. Ukoliko i dalje razmišljam, otići ću da probam i sutra. Pa prekosutra, samo u nekoj drugoj kombinaciji, i ako sve kombinacije pašu – e, onda ću pustiti da prenoći. Prenoćivanje je ključno. Ako ujutro još mislim kako bi to moglo trebati – otići ću da pogledam još jednom. Zahvaliti se, otići iz radnje. I najvjerovatnije to nešto kupiti sutra ili eventualno prekosutra. Jasno je da su me u međuvremenu zamrzile sve prodavačice u obje smjene. I da se najčešće desi da se to nešto proda. Smiješna stvar je da mi rijetko bude žao što se prodalo, nego mi pomalo i drago. Vidim kao sudbonosni znamen to da nisam ni trebala kupiti, pa o njegovu glavu.
Ovakva kupovina beskrajno nervira mog muža koji odlučno odbija ići sa mnom u prodavnice. Jer na isti način kupujem i kuhinjske krpe i fasungu za kuću i električne aparate... On se ježi moje promišljenosti i tvrdi da kad vidiš nešto što ti se sviđa, odmah kupuješ, bez obzira na cijenu i na to imaš li ili nemaš s čim da ga kombinuješ. Ovo je princip od kojeg se meni diže kosa na glavi. Nepromišljen je, znači impulsivno trošenje novca na sebe, što se u mom svijetu kažnjava najstrožijom kaznom.
I sva ova promišljenost vrijedi sve dok nema magične riječi i oznake da je nešto sniženo. E, tu se pravila mijenjaju. Tu važi samo jedno pravilo – DAJ!!! Kad se strasti smire i kada već sjedim kod kuće okružena kesama, kutijama i računima, često sebi pokušavam objasniti ovu bolest. Ali završim pravdajući se. Pa šta ako ovu haljinu neću obući više od pet puta? Cijena je tako povoljna da i da je obučem po kući – isplatilo se. Ili, ove cipele. Jeste da me žuljaju i da su jedne od najneudobnijih koje je moguće pronaći, ali pogledaj koliko su koštale. Bit će veći rahatluk kada ih skinem. To što sam kupila kupaći kostim koji nikada, nikada, nikada neću obući i o čijem bi oblačenju na javnom mjestu razmislila i neka od Viktorijinih anđelica, to je sasvim logično. Ko ga ne bi kupio kad je ovako snižen? I sve tako. Vadim se i gadim se sama sebi. Jer sam potrošila bruku para, a sve će to sigurno završiti u crnoj plastičnoj kesi, a onda u ormaru nekog drugog. Ponešto čak i sa etiketom. Jer, koliko god sam škrta kada je u pitanju kupovina odjeće, toliko sam podatne ruke kada je u pitanju njeno eliminiranje. Lako se odijelim od svega za šta mi se učini da mu u ormaru nikada nije bilo mjesto i što je najčešće plod prokletog sniženja. A kako stvari kupujem na način na koji sam već opisala, tako sam u vječnom raskoraku. I kad kažem kako nemam šta obući, to je zaista tako. Recimo, zna mi se desiti da nemam doslovno niti jednu majicu dugih rukava. Sve što sam imala odletjelo je u crnilo kese za smeće, a druge kupila nisam jer me uhvatila panika od gomila odjeće koje su se u radnji nalazile. Ili sam umjesto džempera kupila dvije majice bez rukava – jer su bile na sniženju.
Uglavnom, ono što ostaje u mom ormaru odjevni su predmeti koje mi kupi muž. Ne zato jer mi je frka da bacim nešto što je on kupio, nego zato jer su trajni, kvalitetni, dobro mi stoje, mogu se kombinirati sa svim, bili su najčešće skupi kao sam đavo i nikada nisu kupljeni na sniženju ili nakon nekoliko dana pregovaranja sa samom sobom. U suštini, kada se sve sabere i oduzme, sniženja su me koštala mnogo više nego njega kupovine odmah i sada, u rijetkim prilikama kada je sa mnom pristao ući u prodavnicu.
Prije nekog vremena održana je noć kupovine u kojoj su radnje na glavnoj ulici objavile sniženja i još otvorile vrata do ponoći. Naravno da me je sniženje izvuklo iz kuće u situaciji u kojoj bi me i tenk teško pomjerio. Odlučno sam krenula da si nešto kupim. I gurala se s gomilom iste nakane. A onda pred prvom prodavnicom vidjela gomilu muškaraca se prebacuju s noge na nogu, puše ili ljuljaju u kolicima rasplakanu djecu. U radnji je odjeća letjela na sve strane. Žene užarenih očiju, naoružane karticama, izvirivale su povremeno kako bi vidno iznerviranom muškarcu rekle da sačeka samo još pet minuta i onda u transu nastavljale kopati po sniženoj robi. I mada je bilo svega, i mada je bilo tako primamljivo, i mada je sniženje bilo napisano najvećim velikim slovima – ja sam odoljela! Shvatila sam da se sniženja zapravo ne isplate. Da iako se kupovina smatra ženskom stvari, treba potpuno poštovati muški princip. Koji kaže kako se u kupovinu ide zato jer ti nešto treba. Koji kupuje samo ono što mu treba, nikad ništa preko toga. Koji kaže kako se u kupovini zadrži najdulje pola sata. I koji sebi nikada ne bi dozvolio da se počupa s drugim muškarcem radi komada odjeće.
Zato u kupovinu treba slati muškarce, shvatila sam.
I tako prosvijetljena sjela, naručila kafu i počela praviti spisak.
