Pobijedi bolest, pridruži se utrci!

S prvom damom Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, Danutom Moon (42), razgovarali smo na bosanskom jeziku. Danuta, koja je rođena i odrasla u Poljskoj, završila je slavistiku i književnost te međunarodne odnose u Varšavi, a na ovim prostorima boravila je i prije nego je njen suprug, Patrick Moon u septembru prošle godine došao na dužnost američkog ambasadora u BiH. Dok je studirala, više puta je posjetila bivšu Jugoslaviju, dolazila je i kao turistkinja, u BiH je radila u misiji OSCE-a, a u Zagrebu u Poljskoj ambasadi. Tamo je i upoznala Patricka Moona, tadašnjeg zamjenika američkog ambasadora u Hrvatskoj, s kojim danas živi u Sarajevu s kćerkama Natalie (5) i Anyom (4).

Danuta se pridružila bosanskohercegovačkim ženama u borbi protiv raka dojke i preuzela dužnost počasne predsjednice Trke za ozdravljenje, koja će se održati 24. septembra na Vilsonovom šetalištu. Kaže da su žene koje se godinama bore protiv ove opake bolesti na nju ostavile snažan utisak, a naročito direktorica Programa osnaživanja zdravlja žena Nela Hasić, koja ju je i pozvala da se priključi. Potporu je dobila i od Američke ambasade, koja redovno prati ove aktivnosti, a nedavno je održala i sastanak s uglednim ženama Sarajeva. Ovim putem supruga američkog ambasadora u BiH poziva sve čitateljice našeg magazina da se pridruže utrci, te da sa sobom povedu prijatelje i članove porodice na jedno lijepo druženje, koje svake godine okuplja hiljade ljudi.

Zašto ste se angažirali u kampanji promocije ranog otkrivanja raka dojke?
– Mislim da je jako bitno u BiH raditi na osvještavanju i edukaciji, jer je broj žrtava od raka dojke ovdje prevelik, a ne bi trebao biti. Rano otkrivanje bolesti ima odlučujući uticaj na tretman i u 95 posto slučajeva je izlječiv ukoliko se otkrije u ranoj fazi. Trka za ozdravljenje ima za cilj da podigne svijest ne samo o raku dojke nego i o drugim vrstama karcinoma i zdravlja u cjelini.

Kako komentirate činjenicu da žene često okreću glavu od punktova za registraciju?
– Vjerujem da edukacija i osvještenje mogu to promijeniti: što više žena sazna o ovoj bolesti, to će bolje shvatiti da rak dojke može da se dogodi svakoj od nas. Nadam se da ćemo trkom za ozdravljenje pridobiti više boraca u borbi protiv raka dojke, a naročito mlađih žena.

Jeste li se prije bavili sličnim aktivnostima?
– Nisam i moram reći da sam mnogo toga naučila otkako sam se angažirala. Kada me Nela Hasić pitala i zamolila da prihvatim funkciju počasne predsjednice trke, nisam znala šta da joj kažem. Toliko toga nisam znala o problemima vezanim za rak dojke, niti o aktivnostima u BiH. Tek nakon sastanka, kada mi je ispričala o naporima da se stvori mreža organizacija u BiH koje se bave borbom protiv raka dojke i da se uspostavi trka za ozdravljenje kao tradicija u Sarajevu, shvatila sam koliko je problem ozbiljan i koliko je opasna ova bolest. Odlučila sam da pomognem.

Koliko ste Vi promijenili odnos prema vlastitom zdravlju?
– Već sam se navikla na zdrav način života. Jedem zdravu hranu, vježbam, mada nisam sportski tip i idem redovno na ljekarske preglede. Što se tiče raka dojke, obavezno, nakon četrdesetog rođendana, jednom godišnje idem na pregled i ne pušim, što je jako bitno, jer ovdje ljudi previše puše.

To poručujete čitateljicama?
– Da. Živite zdravo i razmišljajte pozitivno.

Kakve su Vaše impresije o našoj zemlji?
– Imate prelijepu zemlju. Ljudi su gostoljubivi i mnogo vole druženje. Najviše mi se dopada to što su ovdje porodica, a pogotovo djeca, u prvom planu.

Kao supruga ambasadora imate mnogo protokolarnih,  diplomatskih obaveza. Kako ste se navikli na njih?
–  Volim ih jer je ovo moj život. Ova funkcija mi daje priliku da upoznam mnogo zanimljivih ljudi, a volim druženje i zanimljive ljude.

Da li pratite modu? Da li postoji određeni kodeks odijevanja s obzirom na Vašu funkciju?
– Ne postoji kodeks. Volim kreativnost. Omiljena TV emisija mi je Project Runway koju vodi Heidi Klum i mnogo volim pratiti modne trendove, ali ih ne primjenjujem. Volim što je klasično, bezvremensko, ženstveno i nije preskupo.

Jedan Vaš svakodnevni dan u Sarajevu?
– Ujutro obavezno provjeravam e-mailove, to mi je glavni način komuniciranja sa svijetom, te pratim štampu, da znam šta se dešava u svijetu i u BiH. Imam pripremljenu listu stvari koje moram obaviti i ako nemam mnogo obaveza, volim provoditi vrijeme s djecom: plešemo, pjevamo, crtamo... Volim otići u šetnju gradom, a omiljena destinacija mi je Ferhadija.

Da li je teško odgajati djecu u stranoj zemlji?
– Odgajati djecu u inostranstvu je velika privilegija. Na taj način djeca uče da su ljudi različiti, uče se toleranciji. U mješovitom smo braku i djeca već znaju da postoje različite kulture i jezici, a meni je drago da i u BiH imaju priliku da upoznaju još jednu kulturu. Također želim da dodam da imamo najbolju dadilju na svijetu, Sofiju, i djeca je obožavaju.

Kakva su Vaša iskustva u braku koji usklađuje
različite kulture, tradicije, ispoljavanja emocija...
– Naravno da postoje znatne razlike između američkog i poljskog mentaliteta. Međutim, to nama nikad nije bio problem i te su razlike uvijek obogaćivale naš brak. U diplomatskim krugovima postoji mnogo miješanih brakova, i zbog toga većinu života provodimo putujući po svijetu. Ako nešto u tim brakovima ne funkcionira, to nije zbog različitih kultura i nacionalnosti, već različitih ličnosti.

Osjećate li se Amerikankom ili Poljakinjom?
– I Poljakinja sam i Amerikanka. Ne postoji tipična Amerikanka ili Amerikanac. Ljudi u Americi dolaze iz cijelog svijeta i to šta nas veže su iste vrijednosti. Svi vjerujemo u slobodu, toleranciju i demokratiju. I ja vjerujem u te vrijednosti i to me čini Amerikankom. A moja poljska strana je emotivna.

Šta Vas podsjeća na domovinu?
– Sjećanja na djetinjstvo, porodicu, hranu, običaje, praznike i prirodu. Rođena sam u Poljskoj, tamo sam odrasla i život me oblikovao kao osobu. Rođena sam u malom gradu u zapadnom dijelu Poljske, a pošto je otac bio vojno lice, mnogo smo putovali.

Iz kakve porodice dolazite?
– Otac je bio vojno lice, a majka je radila u osnovnoj školi; sada su oboje u penziji. Imam starijeg brata, bliski smo i uvijek sam bila okružena ljubavlju, mada je otac bio dosta strog, imao je visoke standarde koje je bratu i meni bilo teško dostići. Bio je prvi u svojoj porodici s visokim obrazovanjem. Očekivao je od mene da doktoriram, međutim, kada sam već dva puta magistrirala, nisam bila više raspoložena za doktorat. Jako se naljutio, i u 66. godini je doktorirao sam (smijeh). Na što sam ponosna.

Idete li često u Ameriku i Poljsku?
– U Ameriku idemo jednom godišnje, da djeca imaju kontakt sa svojom zemljom, a u Poljsku češće jer je bliže.