Pretplati se

Seksan i grad

Bež ekološka koža

Namještaj u stanu ne svjedoči o našem karakteru, nego o uslovima u kojima živimo

Bež ekološka koža

Volim gledati kako je neko namjestio stan, čak i ako ga ne poznajem. To je, onako, baš ljudski, pa, dobro, možda pomalo i mahalaški, ali se uvijek uhvatim kako virim u osvijetljene sobe kad prolazim pored zgrada. Posebno volim ako u stanovima nema ljudi. Jer me je stid da ih gledam u privatnosti njihovih domova.

Ali me nije stid da gledam domove. Volim vidjeti kakav je luster jer imam teoriju o tome ko bira kakve lustere. U gostima, prvi put najčešće ni ne znam ima li kauč ili fotelju, koje su mu boje stolovi i miljeići, nego prvo zapamtim knjige, i patim ako ima neke koje ja nemam. Volim časopise koji donose slike stanova poznatih, pa i meni potpuno nepoznatih ljudi. Ne čitam tekstove o tome kako je neko opremao stan, koje je majstore zvao, kako je birao namještaj, jer me to ne zanima. Možda i zato jer u svakom od tekstova najčešće piše kako je “omiljeno mjesto susreta porodice dnevni boravak”, što je malo dosadno. Moja porodica najčešće se sastaje u kupatilu koje odjednom treba svima jesam li ja ušla. Ali to je već priča o nečem sasvim drugom.

Kada su u pitanju tekstovi o stanovima poznatih, onda više volim slike, zato jer svi stanovi izgledaju napucano za slikanje. Onako kako bih voljela da izgleda moj. Vidi se da je neko prije dolaska fotografa obrisao prašinu, sklonio sve na šta se inače zapinje, poredao sve što se može poredati. Nema prljavog suđa u lavabou, nema veša koji se suši nasred dnevne sobe jer pada kiša, nema majica prebačenih preko trpezarijskih stolica, papuča u svakom ćošku, a knjige, ako ih i ima otvorenih na namještaju, uvijek izgledaju kao namjerno izabrane. Stanovi govore o ljudima više nego bilo šta drugo. Pokazuju do čega je nekome stalo, kakav je nečiji ukus, gdje je ko putovao, šta voli da čita i – ono što se vidi na prvi pogled – ima li djece i kolika su.

Posljednji put kada smo uređivali stan bilo nam je teško rastati se od namještaja koji imamo otkako smo se vjenčali. Nekako smo emotivno vezani za dvije fotelje i kauč koji smo kupili od honorara koji je moj muž dobio za jedan od prvih filmova. On je za mene podsjetnik na prve velike komade namještaja koje sam ja izabrala trošeći njegove pare, a za njega ugodno sjećanje na dva dana snimanja provedena u prljavoj vodi nekakvog bazena za taljenje čelika. Uglavnom, umjesto da se pozdravimo s njim, odlučili smo ga presvući. Otišli u tapacirsku radnju i dogovorili sve, osim materijala. Čovjek izvadio katalog, mi sjeli da prelistamo i ja odmah otvorila na uzorak s fenomenalnom bež ekološkom kožom. I rekla – to je to. Majstor je vjerovatno u sebi trljao ručice, jer sam nepogrešivo, kao i uvijek, od gomile ponuđenog izabrala najskuplje. I dok su njemu u glavi zveckali novčići, moj muž je mirno, kako samo on zna, uzeo katalog, mene vratio na kauč i rekao “gledaj dalje”. Ali, ali, ali…, počela sam ja. “Ali, ali, ali…”, zaustio je majstor. “Mi imamo dijete”, zaključio je alianje moj muž. “I ja nemam namjeru da slušam krikove iz džungle svaki put kad gospođa tokom spremanja nađe otisak dlana od nutele na bež ekološkoj koži.” Naravno da je bio u pravu. I tada, a i danas. Ah, koliko je tek danas bio u pravu. Na bež ekološku kožu pomislim svaki put kada moj drugorođeni odluči ostaviti na namještaju svoj trag dok ga presvlačim. I na to kako bi me fras strefio kada bi mi na bež ekološku kožu zalijepio poklopac od kreme. Ili istresao tanjur supe. Ili uradio bilo šta od stvari koje sasvim normalno radi na našem prljavo roze, vrlo praktičnom i jednostavnom za održavanje, namještaju.

Zapravo, koliko god se može reći o karakteru osobe na osnovu namještaja, još više se može reći o prilikama u kojima živi. Jer o mom karakteru apsolutno ništa ne govori to što su mi ladice i ormari zalijepljeni sivom, vrlo čvrstom, tzv. armaturnom, trakom za ljepljenje. Ja se čak nerviram što je to tako. Ali drugačije ne može biti. Jer kada imaš dijete koje je počelo da hoda, onda je neminovno da dođe do otvaranja ladica. A kada se već otvore, onda se moraju i zatvoriti i to nekoliko stotina puta. A radost ne može biti veća nego kada zatvori prste. I radost naša, koji ga moramo smiriti i provjeriti ima li još uvijek prste, a i radost komšiluka koji sluša urlanje. Dakle, o mom karakteru siva traka za ljepljenje ne govori ništa. Ona govori o karakteru situacije u kojoj trenutno živim. I koja je cijeli stan pretvorila u bućkuriš onoga što je sigurno za dijete i mojih trzaja da sačuvam svoj karakter u svom stanu. Pa je tako sada svaka figurica koja se može ugurati u nos, uho ili pojesti, na visini. Problem je u tome što naš namještaj nema mnogo visina, samo jednu, pa je sve zgurano na tu jednu. I izgleda strašno da strašnije ne može biti. Kolekcije CD-ova, DVD-ova, uredno složene po žanru i abecedi, sada su nagurane tako da ih se ne može dohvatiti i izglodati; saksije sa cvijećem su završile na balkonu nakon što je zemlja iz istih previše puta završila na ćilimu pa u ustima; svuda su loptice, kockice, autići i, da nije sramota reći, lutke.

U pokušaju da nađemo nešto u čemu će voljeti boraviti duže od trideset sekundi, kuću zauzimaju stolice, igraone, bazeni na napuhavanje, sve u bojama koje se apsolutno ne slažu ni sa čim, pa ni sa dobrim ukusom, zatim ljuljačke, skakalice, stolovi koji viču kako je ovo nekada bila kuća u kojoj se podna prostirka morala slagati sa suđem a sada je okupirana, zauzeta, osvojena. A što je najtužnije od svega – i pored svih pokušaja da se pretvori u sigurno mjesto za dijete, ona je jednako nesigurna. Jer uvijek odnekud viri neki kabal. Uvijek ima neki nezaštićeni ćošak, i to ne samo jedan, nego toliko njih da ozbiljno razmišljam o nabavki kacige koja će konačno riješiti sve moje probleme; uvijek se nešto može ugurati u usta i izazvati gušenje; uvijek je nešto što se može prevrnuti na sebe, nešto čime se može povrijediti, napraviti čvoruga, posjekotina ili dobra masnica. I ja još uvijek hvatam sebe kako kao kobac hodam i govorim ne-ne, pec-pec, boc-boc, ostavi to, majko moja, eno pade, ne da mama...

Jednom je jedan moj prijatelj rekao kako ozbiljno razmišlja o tome da u bašti iskopa rupu duboku dva metra od jedno dvadesetak kvadrata, obloži je nečim mekanim, vodootpornim i jednostavnim za čišćenje, natkrije kako ne bi propuštala kišu, i onda u nju ubaci svoju djecu. Ja nemam baštu. Ali moja kuća sve više podsjeća na tu rupu.

Zato valjda i volim gledati tuđe stanove. Naročito one s bež namještajem.

 
Piše: Vedrana Seksan