You talkin’ to me?

Reditelj, producent, dvostruki oskarovac i jedan od najvećih američkih karakternih glumaca još je 1976. godine ušao u istoriju Kanskog festivala, osvojivši Zlatnu palmu prvim pojavljivanjem u Cannesu za ulogu u Scorseseovom Taksisti. “Osamdesetih sam dvaput bio predsjednik žirija i znam da mi neće biti lako, ali sam veoma počašćen i sretan zbog dodijeljene mi uloge”, rekao je Robert De Niro, predsjednik žirija 64. Filmskog festivala u Cannesu, mada je 1998. za Le Monde izjavio da se nikad neće vratiti u Francusku, nakon devetosatnog policijskog ispitivanja zbog navodne povezanosti s krugom prostitucije, za vrijeme snimanja Ronina. “Nikad nisam platio za seks, a i da jesam, to nije zločin. Nikada se neću vratiti u Francusku i savjetovat ću prijateljima da to ne čine.”

BOBBY MILK Robert De Niro rođen je u New Yorku, 17. augusta 1943., u porodici umjetnika. Otac, Robert De Niro Sr., pjesnik, slikar i kipar, i majka Virginija Admiral, slikarka, koji su se upoznali na kursu slikarstva u gradiću Provincetown, u Massachusettsu, razveli su se kada mu je bilo dvije godine. Živio je s majkom u dijelu Manhattana poznatog kao Little Italy, a s ocem se susretao uglavnom u kinodvoranama. Nakon osnovne škole majka ga je upisala u privatnu High School of Music & Art and Performing Art, koju je kao trinaestogodišnjak napustio i priključio se uličnoj bandi tinejdžera. Iz tog perioda potiče De Nirov nadimak Bobby Milk, koji je zaradio zbog bljedunjavog tena, krhke građe i stidljivosti. Ipak se ubrzo vratio učenju, te pohađao konzervatorij Stella Adler, kao i Actor’s Studio slavnog Leeja Strasberga, mada se često sukobljavao s njegovim metodama i članstvo koristio samo zbog profesionalnog prestiža. Prvi honorar zaradio je sa šesnaest, ulogom u Čehovljevom Medvjedu, a narednu deceniju proveo je na pozorišnim daskama u mnogobrojnim off-Broadway produkcijama.

Saradnja s Brianom de Palmom važna je za početak De Nirove karijere na velikom platnu, iako isprva nije išlo glatko. Godine 1963. dobio je prvu filmsku ulogu u njegovom filmu Wedding Party, ali je film prikazan tek 1969. i prošao skoro nezapaženo, a uslijedili su Pozdravi 1968. i Zdravo, mama! 1970. godine. Tek poslije tri godine dobio je prvu zapaženiju ulogu igrača bejzbola Brucea Pearsona u filmskoj adaptaciji istoimenog romana Bang the Drum Slowly, reditelja Johna D. Hancocka, za koju je osvojio nagradu njujorških kritičara. Nakon toga ponude su se počele nizati jedna za drugom, a De Niro počinje dugotrajnu i plodnu saradnju s Martinom Scorseseom, s kojim je snimio osam filmova, među kojima kultni status imajuTaksist, Razjareni bik i Dobri momci. Nedavno je potvrđeno da bi Scorsese i De Niro uskoro trebali obnoviti saradnju. U pitanju je film radnog naslova The Irishman, adaptacija knjige I Heard You Paint Houses, Charlesa Brandta, o nestanku mafijaša i sindikalnog lidera Jimmyja Hoffe, u kojem će glumiti još dvije holivudske legende, Al Pacino i Joe Pesci.   

WHATEVER WORKS Svjetska slava i popularnost postale su dio De Nirovog života 1974. godine, kada je za ulogu mladog Vite Corleonea, u Coppolinom Kumu II, dobio Oscara kao najbolji sporedni glumac. Da je od samog početka karijere najozbiljnije pristupao svakoj ulozi i skoro manijakalno se pripremao, govori podatak da je četiri mjeseca učio sicilijanski dijalekt, ne želeći niti jedan detalj prepustiti slučaju. Za ulogu vijetnamskog veterana Travisa Bicklea, usamljenog, neprilagođenog i depresivnog taksiste s PTSP-om, pripremao se radeći kao taksista na Manhatannu, a njegova rečenica You talkin’ to me (inače improvizacija, jer u scenariju piše: Travis gleda u ogledalo), izgovorena pred ogledalom, ušla je u istoriju filma. Scorseseov Taksist De Niru je donio Zlatnu palmu, zaradio je nekoliko nominacija za Oscara, postao jedan od najvažnijih filmova decenije, ali i izazvao niz kontroverzi zbog pretjeranog nasilja. Za ulogu taksiste Travisa prilično je smršao, a pripremajući se za ulogu boksera Jakea La Motte u Razjarenom biku udebljao tridesetak kilograma i naučio boksati. Sparing partner bio mu je lično La Motta, koji je izjavio da se De Niro poslije toliko treniranja može upustiti u borbu s profesionalcem. Godine 1976. zaigrao je u Bertoluccijevom remek-djelu Dvadeseti vijek, priči o dva prijatelja (De Niro i Gerard Depardieu) rođena u Italiji istog dana 1901. te njihovim životima tokom Drugog svjetskog rata. Dvije godine kasnije glumio je Michaela Vronskyja u kultnom Lovcu na jelene, što mu je donijelo nominaciju za Oscara u kategoriji za najboljeg glumca. U mjuziklu New York, New York, koji je prošao katastrofalno i nakog kojeg je ostala samo istoimena pjesma, dobio je ulogu saksofoniste i, prirodno – naučio svirati saksofon; u mračnom i nasilnom Rtu straha, tumačeći okrutnog silovatelja, izbrusio je zube... “Imao sam sjajnu učiteljicu glume, Stellu Adler, koja je prezirala metod Stanislavski, uz niz savršenih i logičnih obrazloženja. Ali, meni je bio OK, glumac mora raditi na sebi, a nikako likove pretvarati u sebe. Morao sam dobiti dozvolu za taksiranje za Taksistu, udebljati se 30 kilograma za Bika…, inače ne bih bio u stanju dobro glumiti. U pravu je Woody Allen kada kaže da postoji samo jedno pravilo u životu: whatever works.”

ANTIZVIJEZDA Iako decenijama slavan i poznat u cijelom svijetu, De Niro oduvijek ljubomorno čuva vlastitu privatnost i jedna je od rijetkih holivudskih antizvijezda. Poznat je po tome što rijetko daje intervjue, a kada na njih i pristane, novinari dobiju spisak pitanja koja ne smiju postavljati. Njegovo ime se rijetko pojavljuje u žutoj štampi, nema ga na zabavama i mondenskim dešavanjima, koje uglavnom vrve i mladim i starim, poznatim i manje poznatim glumcima, te nema mnogo poznatih detalja iz De Nirovog privatnog života. Ono što se zna jeste da je 1976. oženio pjevačicu i glumicu Diahnne Abbott, s kojom je dobio sina Raphaela, a usvojio je i njenu kćer iz prethodne veze, Drenu. Nakod razvoda, 1988. godine, imao je nekoliko veza, a najviše se pričalo o onoj s top modelom Naomi Campbell. U drugi brak ušao je u junu 1997., tajno se vjenčavši s bivšom stjuardesom Grace Hightower, s kojom je prethodno bio u dvogodišnjoj vezi. Mada se u medijima često špekuliralo o njihovom razlazu, De Niro i Grace su još zajedno. Godinu kasnije dobili su sina Elliota, a De Niro iz dugogodišnje veze s bivšim modelom Toukie Smith ima još dva sina, blizance Juliana Henryja i Aarona Kendricka, začete in vitro i koje je rodila surogat majka.

OCU U ČAST Tokom redovnog ljekarskog pregleda, De Niru je krajem 2003. dijagnosticiran karcinom prostate u početnoj fazi, nakon čega je njegov glasnogovornik izdao kratko saopćenje za javnost i zamolio za poštivanje glumčeve privatnosti. Nekoliko mjeseci kasnije, uspješno je operisan, a nakon potpunog oporavka dao je kratku izjavu za Daily Record: “Sretan sam što je moj ljekar primijetio da nešto nije u redu. Mom ocu je ustanovljena ista dijagnoza kad mi je bilo četrdeset, te od tada odlazim na kontrolu tri-četiri puta godišnje.” Iako je Robert De Niro stariji 1993. umro od karcinoma prostate, sin je bio optimističan i duboko vjerovao da će se oporaviti, nimalo ne zapostavljajući karijeru. U znak sjećanja na pokojnog oca, De Niro je ustanovio nagradu za umjetnike, koja će se početi dodjeljivati od 2012. godine. Nagradom od 25.000 dolara želi pomoći slikarima koji su kao njegov otac “cijeli život posvetili umjetnosti”.  

Godine 1989. osnovao je producentsku kuću TriBeCa Productions i 1993. debitirao kao reditelj s filmom Bronx. Nakon terorističkog napada na New York, kao rođeni Njujorčanin predano se uključio u projekt obnavljanja Manhattana, pogotovo kvarta Tribeca, koji često služi kao filmska lokacija i gdje žive poznati glumci: Kate Winslet, Meryl Streep, Gwyneth Paltrow, Scarlett Johansson... Zajedno s Craigom Hatkoffom i Jane Rosenthal, uz pomoć 1.300 volontera i za 120 dana planiranja, 2002. osniva Tribeca Film Festival, koji je postigao ogroman uspjeh kod publike i kritike, te postao jedan od najznačajnijih, a Triangle Below Canal, kvart nekad krcat napuštenim industrijskim skladištima, danas je okupljalište umjetnika iz cijelog svijeta.

BITI NORMALAN Mada gleda mnogo filmova, i to uglavnom rano ujutro, De Niro nikada ne gleda svoje. Pokušavao je, priznaje, ali svaki put je to pravo mučenje: “Počnem gledati i s prvim kadrovima u kojima se pojavljujem počnu se otvarati drugačije mogućnosti, postane mi jasno da sam to mogao uraditi mnogo, mnogo bolje. Kako sam s godinama postao tolerantniji i manje samokritičan, počeo sam razmišljati o tome da uzmem malo duži odmor i jednom odgledam sve što sam snimio, da konačno shvatim šta sam to radio svih ovih godina. Van seta ne želim glumiti, biti tamo neki lik, pa ima ljudi koji pomisle da sam uobraženi snob. U glumačkom svijetu je kao nekakav grijeh biti normalan, kad da svijet već nije dovoljno lud sam po sebi.” Nedavno je izjavio kako nikada neće otvoriti profil na društvenoj mreži kao što su twitter ilifacebook, jer ne osjeća potrebu da obožavatelje svakodnevno obavještava o tome šta ima novo u njegovom životu. “Nemam nikakav online klub obožavatelja s kojima komuniciram, ne treba mi to. Moji mlađi rođaci su u svemu tome i tu i tamo mi pokažu. Služim se ja kompjuterom i sve to, ali jednostavno ne koristim društvene mreže.”