Bili jednom jedan Ivica, još u pelenama, i jedna Marica, u pubertetu. I imali roditelje. Zaposlenog oca koji je za sebe volio misliti kako drži sve konce u rukama, a zapravo ga je Marica motala oko malog prsta. Zato što nikada nije imao srca da izdrži nijednu njenu kaznu do kraja, jer ko bi i mogao kada Marica tako tuuuužnooo plače, on je bio dobri otac. Dvoje dječice imali su i majku koja je o sebi voljela misliti kao o strogoj, ali pravednoj, a zapravo je bila sluđena i najčešće se u sudaru s djecom osjećala kao zec pred farovima. S kobnim posljedicama po zeca.
Pošto je zabranila neograničeno korištenje facebooka, odlučno se usprotivila tome da Marica na +22 stepena Celzijusa obuje čizme i najavila kako bi se moglo desiti da ista ne ode u školu u prirodi bude li još jednom ostavila sobu kao da ju je pogodio cunami, ali i zato jer su njene kazne obično bile konačne i uvijek se morale izdržati, ona više nije bila majka, nego maćeha. Zla maćeha. Koja, uza sve, još nije bila ni cool. Avaj!
Jednoga dana, koji je za zlu maćehu počeo u dvadeset do šest tako što ju je mali slatki Ivica ugrizao za rame sa svoja dva novonikla zuba, Marica je objavila kako je zaboravila reći da je prije petnaest dana najavljeno kako se tog dana treba u školu donijeti maketa raskrsnice. Zla maćeha je bila bijesna. Bez ikakvog razloga, rekla je Marica, koja je i ovu priliku iskoristila da lupi vratima sobe i kaže kako nju niko ne razumije. Mali Ivica nije ništa rekao, odnosno, ništa što bi se moglo razumjeti. Umjesto toga je vrištao kao da ga neko guli tupim nožem. Da li zbog šuma u komunikacijskom kanalu, ili nečeg sasvim drugog, više povezanog s konstantnim nespavanjem, čak je i dobri otac drvosječa toga jutra bio indisponiran. Pa je tako umjesto da brani Maricu, rekao kako bi se moglo desiti da njihova idilična zemlja dobije prvog beskućnika koji će spavati na kartonu ispred vrata ako se još jednom čuje lupanje vratima. I kako on neće da ima išta s nekakvim raskrsnicama.
Zla maćeha je okupala i obukla Ivicu koji je i dalje vrištao, pokupila veš s balkona, ubacila novi u mašinu, raspremila krevete, ignorisala nered ispred Maricinog ormara, ubacila i sebe i Ivicu u automobil i krenula u šumu da skupi ono što je potrebno za maketu raskrsnice. Dobri otac ostao je da nahrani Maricu. Nekih pola sata kasnije i nekih trideset maraka manje u novčaniku, natovarena stiropor-pločom veličine 65 puta 90, {tapovima za saobraćajne znake, materijalom za semafore, baš u trenutku dok je u jednoj ruci držala Ivicu, a drugom pokušavala smotati zeleni hamer papir za travu, zloj maćehi zazvonio je mobilni telefon. Marica ju je obavještavala da je dobri otac, režući hljeb pogrešnim nožem, presjekao prste i da je na putu za Hitnu pomoć. Zla maćeha je nabrzinu platila papire, ljepila, boje, semafore, kartone, utrpala u auto sve to plus još uvijek vrištećeg Ivicu i krenula kući. Negdje na drugom semaforu zvao je dobri otac iz Hitne da je obavijesti kako mora u bolnicu jer je prerezao tetivu. Zla maćeha nije imala snage da bilo šta kaže. Došla je kući i s vriskavim Ivicom u naručju obrisala krv, raspremila nered, dala doručak uplakanoj Marici, a onda ponovo razgovarala s ocem koji je obavještavao da će ga možda ostaviti u bolnici i da bi mu trebala spakovati stvari. Zla maćeha je ispratila Maricu u školu, spakovala stvari dobrom ocu, da bi, dok je zatvarala rajsferšlus na torbi, saznala kako mu one ipak neće trebati, raspakovala stvari, u međuvremenu tri puta nahranila i dva puta presvukla Ivicu, pa ga onda ostavila na čuvanje i konačno otišla na posao. Da se odmori.
Kad se vratila kući i saznala da je Ivica osobu koja ga je čuvala doveo gotovo do nervnog sloma, prevrnuo saksiju sa cvijećem i raznio zemlju po cijeloj kući, a da je Marica zaboravila svesku pa je dobila opomenu, nije imala snage da išta kaže. Umjesto toga, vriskavog Ivicu spustila je u stolicu za ljuljanje, koju je ljuljala nogom dok je pravila maketu raskrsnice, ustajući povremeno da doda nešto dobrom ocu koji je sada imao samo jednu operativnu ruku i realno nije mogao pomoći ni oko čega. Nego je samo pričao kako je glupo uzeo pogrešan no`žza hljeb i umjesto hljeba umalo odrezao dva prsta. I kako ga sada ništa ne boli, ali se nikad ne zna. Zla maćeha se mogla zakleti da se zna i da će ga boljeti kako nikad nikog boljelo nije. Opet je istovarila veš iz mašine, okupala, nahranila i uspavala Ivicu, ignorisala Maricine tužbalice oko facebooka, poslala je u krevet, udarila finiš na raskrsnici, i dobrom ocu, kojem je popuštala anestezija, dala nešto za bolove. Koji su bili takvi da to živ čovjek izdržati ne može. Taman kada je željela sjesti i zabaviti se omiljenom aktivnošću svih zlih maćeha – peglanjem veša, Ivica se probudio i vrištao tako i toliko da ga je nakon neuspješnih pokušaja smirivanja i u strahu od komšiluka i socijalnih radnika, policije i vatrogasaca, s dobrim ocem odnijela u Hitnu pomoć. U kojoj je ostala do iza ponoći. S jednorukim dobrim ocem i Maricom koja je svakih pet minuta zvala na mobilni da provjeri da li i kad se vraćaju kući i da kaž`e kako joj je groooznooo što je sama.
Negdje u tri ujutro dobri otac i maćeha sjedili su za stolom, pušili i gledali djecu koja su konačno spavala. I zla maćeha nije mogla da odoli a da ne kaže dobrom ocu kako bi mogao jednom odvesti djecu da im malo pokaže planine, olimpijska borilišta i tako to. Da ih malo prošeta na svježem zraku. I da se ne sekira mnogo ako se desi da kada se vrati primijeti da je neko od njih izgubio u šumi. Dešava se. Ljudi stalno nešto gube. Novčanike, kišobrane, rukavice, naočale… Djecu?
Dobri otac nije ništa rekao. Ali on jeste dobri otac, a ne zla maćeha. Kojoj mogu zamjeriti i kamen na nju baciti samo oni koji nikada, NIKADA, nisu pomislili ništa slično. A takvi valjda žive samo u bajkama. Istina, ne ovakvim kao ova, već u onim u kojima je sve divno, princeze se udaju za prinčeve i svi su na kraju bogati i sretni kao u turskim sapunicama. Onima koje pričamo djeci prije spavanja. Dok u sebi prekrajamo krajeve nadajući se da nas zlo neće ozbiljno shvatiti. I kajući se i jedući što možemo i pomisliti nešto tako. I naglas zahvaljujući Bogu da su živa i zdrava.
Dok duboko u nama glasić zle maćehe kaže kako bi takva zdrava i živa mogla biti i malo mirnija, malo manje u pubertetu ili konačno prestati da skiče.
Čiča miča gotova je priča.
