To je tako – ko s djecom spava, zna se kakav ujutro ustaje. Naglasak bi ovdje trebao biti na spava. Jer tu noć oka nisam sklopila pa sam opet bila ista kao da sam spavala sa svim polaznicima jaslica JU Djeca Sarajeva. Počeo je plakati u ponoć. I to tako da smo se prvi put prepali. Znam ga, i znam kako plače. Znam onaj bezobrazni plač meni je malo dosadno i ne znam šta bi od sebe, pa me nešto animiraj. Kao i plač nemoj slučajno da me ostavljaš samog, nisam ja budala da sjedim ovdje dok si ti u kupatilu. Znam i onaj gladan sam i ako mi se odmah ne da da jedem bit će svega. Ali ovaj plač nije ništa od toga. Ovaj je bio pomozi mi. I ja jesam učinila sve što sam znala da pomognem: hranila, ljuljala, pjevala, nosila, ljubila, tepala, mazila… i ništa. Pomozi mi! I ja bih. Ali kako?
Negdje oko jedan ujutro spremili smo se i krenuli u Hitnu pomoć. Mislim, spremili je malo ambiciozan pojam. Jer ja sam u majici kratkih rukava, a dijete bosonogo, u pidžami. On se vraća kući da donese čarapice i jaknu, kao, potpuno miran, mada nakon svih ovih godina znam da bi me najradije pojeo u jednom zalogaju. Vozimo se i šutimo. Kada su situacije ekstremne, roditelji na filmovima jedno drugom daju bezrezervnu podršku. U životu se, u situacijama kada dijete plače kao da ga neko guli, okrenu jedno protiv drugog. Jer je tako najjednostavnije. Konačno – Hitna. U kojoj uvijek zapanjeno konstatiram da nije ni nalik na ono što gledamo u serijama o ljekarima. Nigdje užurbanih bijelih mantila, čudnovatih mašina, efikasnih sestara… Samo pacijenti razbacani po klupama, u hodniku koji od svoje muke čak ni ne pogledaju one koji ulaze. Doktorica koja nas prima komentira kako me iz prve nije prepoznala – ošišala sam se. Klimam glavom i smiješim se, mada mi nije do toga. Pregled. Recept. I ponovo smo u autu. Znamo isto koliko smo znali kada smo i krenuli u Hitnu. Ali sad imamo spasonosne kapi, koje će, kažu, zaustaviti urlanje.
Nisu ga zaustavile. Noć provodim pjevajući sve dječije pjesme koje sam ikada znala, dok on gleda u mene i plače kao da mi hoće reći kako repertoar Kolibrija neće pomoći da se osjeća imalo bolje.
Prvi trolejbus dočekujem na prozoru. Sama se sebi ne mogu načuditi da još uspijevam stajati na nogama. Jedino što valja u svemu je tišina. Konačno spava, mada počne ječati i kenkati na svaki pokušaj da ga odvojim od sebe. Odustajem i obavljam sve što normalan čovjek ujutro obavlja tako što balansiram s djetetom u jednoj ruci.
Idemo ljekaru.
Normalno, nije nam ovjerena knjižica. Stojim na šalteru, u redu koji se ne pomjera. Kada konačno dođem na red, momak sa šaltera nakon prvog pogleda na mene počinje da se smije kao da sam mu upravo ispričala najbolji vic na svijetu. “Pa, bona, što si se ošišala?”, kaže kao da se znamo godinama. Preumorna sam i samo se tupo smješkam, razmišljajući kako ću ako se nastavi razgovor upasti u pauzu kod ljekara. Pruža mi knjižicu s komentarom kako mi je i ovako dobro i ja kažem hvala, a on mi namigne, kao – nema problema. Treba biti ljubazan.
Dvadeset minuta kasnije konačno se vozim ljekaru s djetetom koje gori. Pedijatar, pa specijalista. Ovjeravam uputnicu, silazim sprat niže i tražim kartoteku. Dočekuje me sestra, koja me prvo odmjeri od glave do pete, a zatim usklikne kako ne može da vjeruje da sam se ošišala. Kako mi, zaboga, nije bilo žao onolike kose! U prvom trenutku najiskrenije ne znam o čemu govori. Pospana sam, dijete ponovo plače, kroz jaknu osjećam kako gori i sve što želim je da što prije izađemo iz Doma zdravlja i idemo kući, gdje ćemo i on i ja plakati na miru. Ona još uvijek priča o mojoj kosi. Ja najljubaznije moguće, jer treba biti ljubazan, molim da mi kaže u koju sobu da idem. Nije joj baš pravo što sam tako nekomunikativna, ali me upućuje u sobu, uz napomenu da pokucam na vrata prije nego što uđem. Valjda misli da sam sa kosom ošišala i dobro vaspitanje. Kucam. Provirujem u ordinaciju u kojoj sjede dva ljekara. Jedan od njih, kasnije će se ispostaviti moj specijalista, odmah podvikne da izađem napolje, sestra će me uputiti unutra. Moju primjedbu da me sestra i uputila ignorira i pokretom mi odmahuje da zatvorim vrata. Sjedim u praznoj čekaonici. Ja i beba od osam mjeseci koja gori. I koju nije mogao da ne vidi. Čekam. I čekam. I čekam. I snažno želim da vjerujem kako njih dvojica unutra razmjenjuju informacije o najnovijim medicinskim dostignućima. Čekam. I čekam. I čekam. I na pitanje sestre frizerke i stilistice šta radim, odgovaram kako čekam. Pjevam Tašuntašun i čekam. Konačno, izlazi jedan od dva bijela mantila dok me drugi poziva da uđem. On je u punoj ratnoj opremi. Izgleda tako da ulijeva povjerenje. Dok me, ne gledajući ni mene ni dijete, ne pita šta je. Molim, kažem. “Šta je?”, ponavlja kao da sam nagluha ili naglupa ili kao da jednostavno nisam na razini komunikacije u kojoj se podrazumijeva da je to pitanje uvod u anamnezu. Shvatam kako me pita zašto sam tu. Zašto nisam otišla da mu ne smetam kad me je fino poslao da čekam i nadao se, valjda, da me više neće vidjeti. “Šta ti je djetetu, bona?”, konačno gubi strpljenje sa mnom, sporom i upornom. Kažem kako ne znam. Ne kažem, samo pomislim, kako bih da znam vjerovatno bila u vlastitoj specijalističkoj ordinaciji. U kojoj bebe od osam mjeseci ne bi čekale dvadeset minuta na hodniku. Nije zadovoljan odgovorom. Što sam došla kad ne znam šta mu je. Upravo zato, mislim, ali treba biti ljubazan pa kažem najgluplje moguće – znate, ja imam uputnicu. Objašnjavam kako sam bila u Hitnoj pomoći, kako sam kapala kapi, kako je plakao…
Prekida me tako što me pita što nisam ranije dovela dijete. Šta radim ja i gdje skitam pa dovodim dijete sada. Da sam ja u pitanju, kaže, ne bi me ni primio, ali sažalio se na dijete. Kakva sam ja majka, pita, pritom mi sve vrijeme govoreći “ti” i gledajući me s Hipokratove visine. Ja šutim. Naime, zauzeta sam time što u sebi brojim do deset. Pa do petnaest, jer do deset nije dovoljno da me zaustavi da humanisti kažem sve što ga sljeduje. Ali ne mogu, jer treba biti ljubazan. U nastavku pregleda ne govori. Umjesto toga kuca na pisaćoj mašini po nalazu koji mi pruža i dalje me ne gledajući. Po načinu na koji se rasprema shvatam da je pregled gotov.
Trajao je gotovo tri puta kraće nego moje čekanje u čekaonici.
To je tako – ko s djecom spava ustaje zna se kakav. Što je mala maca u odnosu na to kakav se bude kada se devera s ljekarima koji su nezadovoljni što su, umjesto da prime Nobelovu nagradu za medicinu, završili u glupom Domu zdravlja i liječe dosadne pacijente koji, eto, baš moraju biti bolesni. Tada se bude po…
