Što sam veće čudovište, to sam veći anđeo
02.09.2011. u 10:24 sati


Charlotte Rampling

Što sam veće čudovište, to sam veći anđeo


Glumačka ikona Charlotte Rampling stigla je u Sarajevo kako bi predstavila Von Trierov film Melankolija te dokumentarac koji govori o njoj, The Look, njemačke rediteljice Angeline Maccarone, ali i uručila stipendiju Fondacije Katrin Cartlidge.

Građani BiH zavoljeli su je nakon što je rekla kako Zlatni medvjed ide filmu Grebavička, a priznaje da ga ni danas ne zna izgovoriti. Glumačka ikona Charlotte Rampling stigla je u Sarajevo kako bi predstavila Von Trierov film Melankolija te dokumentarac koji govori o njoj, The Look, njemačke rediteljice Angeline Maccarone, ali i uručila stipendiju Fondacije Katrin Cartlidge. Tom prilikom je u festivalskim programima Kafa sa... i Talent Campus razgovarala s novinarima. Ovaj intervju je priređena kompilacija njenih odgovora i naših pitanja

Posvećena joj je pjesma britanskog rock benda u kojoj se kaže kako su “oduvijek željeli biti njena trampolina”. Engleski jezik dobio je novi glagol – to rample, što je direktna izvedenica iz njenog prezimena i znači ostaviti muškarce bespomoćnima pred hladnom i neuhvatljivom seksualnošću. Ona je jedna od zvijezda koje se tretiraju kao nacionalna blaga i čiji su filmovi odreda antologijski. Zato jer ih je birala pažljivo i jer je uvijek znala šta hoće. Mada nikada nije željela postati glumica. Charlotte Rampling (65) otkrivena je u dobi od sedamnaest, na ulici, a prvu ulogu dobila je u reklami za Cadbury’s čokoladu. Uslijedila je nepotpisana uloga skijašice na vodi, a zatim, 1966. godine, kultni film Georgy Girl. Kćerka NATO pukovnika i slikarice, koja je trideset godina krila istinu od majke o načinu na koji je umrla Charlotteina starija sestra, slijedila je put svojih likova i u životu. Prvi put bila je udata za novinara Bryana Southcombea, s kojim ima sina Barnabyja, danas poznatog TV reditelja. Tada se pisalo da žive ménage à trois s modelom Randallom Laurenceom. Iako je kasnije izjavila kako to da živi s dva muškarca nije mislila u seksualnom smislu, nego samo kao ljudi koji dijele stan, Rampling se na kraju razvela. Drugi put udala se četiri godine kasnije, za francuskog kompozitora Jeana Michela Jarrea, s kojim je rodila drugog sina, danas madžioničara Davida Jarrea. Odgojila je i njegovu djevojčicu Émilie Jarre, danas modnu dizajnericu. Kada je iz tabloida pročitala kako on ima mlađu ljubavnicu, brak je okončan. Danas, nakon nervnog sloma, vjerena je za francuskog tajkuna Jean-Noëla Tasseza.

Kako je došlo do toga da se počnete baviti glumom?

– Nisam željela postati glumica. Željela sam biti dio moje generacije, napraviti neku promjenu, uticati na nešto.

Imali ste sreću da već od početka, sa Georgy Girl, igrate upravo u takvom filmu?

– Taj film predstavljao je za mene moju generaciju, ljude i život koji sam željela da živim. Filmovi su za mene produžetak onoga što osjećam, stvari koje želim istražiti, ljudi kojih želim biti.

Kakav odnos imate prema Meredith, karakteru koji Vas je proslavio?

– Ne bih voljela biti Meredith, ali volim njen slobodni duh, nezavisnost i to što je u stanju otpiliti sve i živjeti život koji želi. Kada ste mladi, to je sve što želite. Tokom šezdesetih to vam je moglo i proći.

Uloga Meredith u Georgia Girl popločala je put likovima kakve ćete igrati – malo dobrica i mnogo loših djevojaka. Kakav je Vaš odnos prema tome?

– Bila sam tako uvjerljiva u toj ulozi da su ljudi mislili kako sam vjerovatno najnemogućija kuja. Postala sam poznata kao loša djevojka. To sam pokušala ispraviti tako što sam prihvatila dvije-tri uloge dobrih djevojaka, ali sam onda odustala i nastavila raditi ono što sam željela. Ljudi su me se bojali. I možda su imali i pravo.

Možda i jesu, s obzirom da ste sami za sebe izjavili kako ste čudovište? Zašto?

– Što sam veće čudovište, to sam veći anđeo. Ne bih mogla biti anđeo da nisam čudovište. Mi živimo u suprotnostima.

Jedan od drugačijih likova igrali ste 1980. godine u filmu Stardust Memories Woodyja Allena, koji je rekao kako ste Vi njegova idealna žena. Šta znači biti idealna Woodyjeva žena?

– Kako sam ja shvatila, Woodyjeva idealna žena je neko ko je potpuno lud dvadeset i sedam dana mjesečno, a ostatak tako savršena, divna i šarmantna da joj se ne može odoljeti.

Može li se cijeli život igrati zloće?

– Nikada se nećete zakleti da ćete nešto raditi cijeli život.

Ali ipak, zar Vas to nije na određen način gurnulo u pretinac?

– Zašto da ne, ako su to dobre uloge. Onda je dobro da vas stavljaju u pretince. Nisam ni karakter, niti imam lice i pojavu da bih igrala Mary Poppins.

Zašto ste uvijek birali teške filmove?

– Nešto se dogodilo u mom životu kada mi je bilo dvadeset godina, što je promijenilo moj život i odvelo ga u drugom pravcu. Moja sestra umrla je pod tragičnim okolnostima i ja više nisam mogla da se zabavljam niti sam osjetila pravo da treba da se zabavljam, kao što se desi nakon tragedija. Ne znate kako da nastavite dalje. Nisam željela praviti filmove koji su plitki. Morala sam zaroniti u najtamniju stranu života.

Jedan od njih je i Noćni portir. Kakav imate odnos prema tom filmu?

– Čak i danas ljudi mi prilaze i govore kako je to film koji je napravio ogroman uticaj na njih. Svaka generacija nalazi filmove u kojima mogu pročitati poruke koje respondiraju s određenim vremenom. Mislim da je Noćni portir postao takav film. U svakom slučaju, meni je otvorio mnogo čudnih, interesantnih, divnih i prilično zastrašujućih vrata u svijet.

Radi se o izuzetno teškoj i osjetljivoj priči. Jeste li se bojali kontroverze?

– Prvi scenarij bio je više analiza nacističke krivice, dok je ljubavna priča bila periferna. Dirk Bogarde i ja željeli smo izvući ljubavnu priču jer smo osjećali da je to jedini način da se cijela stvar održi. Suštinski, to je priča o dvoje ljudi koji se iskorištavaju i zloupotrebljavaju u nenormalnim okolnostima i koji ne znaju nastaviti život u normalnim okolnostima. I kada se sretnu, žele do kraja ostati zajedno jer je to jedini način na koji se osjećaju ispunjeni.

Na koji način zapravo birate šta ćete raditi?

– Nikad mi nije uspijevalo raditi ako nisam osjećala magnetsku privlačnost uloge. Ako ne osjetim da sam uvučena od strane karaktera, reditelja ili priče, znam da ću se dosađivati i neću sebe moći zadovoljiti u potpunosti.

Snimili ste malo holivudskih filmova. Zašto?

– Rano sam odlučila da neću raditi holivudske filmove, osim ako se ne radi o nezavisnim ostvarenjima. Željela sam raditi filmove koji govore nešto o životu što odjekuje u meni. Ne nužno teške filmove, ali one koji se konfrontiraju. Ne želim praviti nešto što je samo zabava i ništa više.

Kakav odnos imate s publikom koja gleda Vaše filmove?

– Mi imamo odbrambene mehanizme da zaliječimo ono što nas je povrijedlilo ili potisnemo ono što nas vrijeđa. Ja želim raditi filmove koji to izvlače na površinu. Ne zato jer se tako liječim, jer iako idem na mjesta koja su opasna i mračna, znam da samo igram. Želim ih raditi zato što ću u publici probuditi određene usnule stvari. Film mora biti katarzičan.

Da li su današnji filmovi takvi?

– Uvijek će biti ljudi koji će biti dovoljno divni i hrabri da istražuju. I snimaju takve filmove. Ne želim da vjerujem u suprotno.

Kako izgleda kraj snimanja?

– Osjećam se vrlo izgubljeno, tužno i treba mi nekoliko nedjelja da se vratim u normalni život.

Mislite li da su današnji filmovi ipak manje hrabri od onih prije?

– Ne. To je vrlo individualna stvar. Danas je moguće biti pristalica ovoga ili onoga, slagati se otvoreno ili ne slagati s društvenim pokretima, imate pravo da kažete šta želite i kako želite. Ako ostanete vjerni sebi, a ja mislim da sam to oduvijek radila, možete stvoriti vlastiti svijet unutar ovog posla.

Kako gledate na izjavu Larsa von Triera na Festivalu u Cannesu?

– Nije to trebao reći.

Kako je bilo raditi Melankoliju?

– Lars me zvao da igram u Europi, što tada nisam mogla jer sam radila nešto drugo, i ostalo je da ćemo jednom raditi zajedno. Sada me zvao da igram ženu koja je, zapravo, njegova majka. Vrlo iskrena žena koja zbog toga ispada okrutna.

Vi, naravno, ne mislite da je tako?

– Meni se to dopada. Ne mislim da je okrutno govoriti istinu, s tim što moraš biti oprezan. U filmu žena koju igram nije oprezna.

Kakav je Lars reditelj?

– Bio je jako drag dok smo snimali. Radilo se o velikoj sceni s mnogo glumaca i svi smo stajali i čekali da počne režirati, a on nas je pustio da otkrijemo kako ćemo i šta uraditi. I tako je, malo-pomalo nastala scena. To je prelijep film koji je tako lako gledati.

Zašto ste pristali snimiti The Look (Pogled), dokumentarac o Vama?

– To je najviše zasluga producenta koji je jako insistirao na tome, i mada sam odbijala, na kraju sam pristala. I znala sam da radimo nešto dobro zato što mi je bilo tako neugodno. Nikada se nisam osjećala ugodno igrajući svoje uloge, niti sam ikada mogla reći kako se odlično provodim. Ovo je bila dvostruka neugodnost. I snimanje i to što nisam bila sigurna da li to što govorim ima ikome ikakvog smisla.

Kako se spremate za uloge?

– Imam vlastiti metod i on nema veze ni sa kakvim formalnim treningom. Radi se o tome kako preživjeti još jedan film.

Nikada niste dobili formalno glumačko obrazovanje. Zašto?

– Nisam željela biti obrazovana glumica. Sebe sam vidjela kao nekoga ko će se oslanjati na životinjske instinkte i osjećaj, intuiciju kako prenijeti emocije u akciju. Željela sam da se obrazujem kroz rad s rediteljima i glumcima.

Kako radite na filmu?

– Tu sam pomalo kao kamikaza: bacim se s povezom na očima koji skidam u posljednjem trenutku i tako znam šta radim. Ne pripremam se. Svaki put morate zaroniti u sebe i dostići najbolje što možete. Tu trening ne pomaže.

Govorili ste o animalnom instinktu. Kako ste kao jako mlada osoba mogli vjerovati da će Vas odvesti u pravom smijeru?

– Osjećala sam kako je to snažna sila koja me može pratiti na vrlo specifičan način kroz život. Nisam željela da intelektualiziram, nego sam je željela koristiti kao primarnu snagu. Kao kada ste umjetnik na trapezu pa kažete ovaj put ću bez mreže. Mislite kako ste u stanju da sebe gurnete taj jedan korak dalje. Ako ste ta osoba i ako volite da živite na rubu, morate imati tu snagu i koristiti je. I bolje da je koristite na filmu nego u svakodnevnom životu, jer će vas odvesti u problem. Ovako je sigurnije.

Ima li tu straha?

– Ne može se postići ništa dobro bez straha. Ali strah morate koristiti da letite. Da vas odvede tamo gdje ni sami niste znali da možete otići.

Koliko Vam je važno kako izgledate u filmu i koliko kostim igra za Vaš karakter?

– Sve dolazi iznutra. Možete na mene staviti šta god želite, ja ću igrati ono što mislim da je ispravno. Nije mi važno. Ne čitam mnogo knjiga, ne pripremam se, ne istražujem. Imam unutarnji vodič koji mi govori kako da nešto igram. A pretpostavljam da će kostimograf uraditi svoj posao i staviti mi pravi šešir na glavu.

Koji je najljepši dio glumačkog posla?

– Za mene je najneugodniji, najuzbudljiviji i najpotresniji momenat kada se počne igrati. I najiscrpljujući.

Kako podnosite snimanje, ponavljanje…?

– Tijelo ima limite, ne možeš igrati beskrajno. Postoje priče o rediteljima koji uzimaju po trideset dublova. Ja to nikada nisam uradila jer bih bila mrtva, ali upozorim prije nego što počnemo da ni neću ponavljati zauvijek.

Koji je, po Vama, idealan odnos glumca i reditelja?

– Glumac se stavlja u poziciju da postaje ostvarenje rediteljeve imaginacije. Ja to volim – staviti se u ruke reditelja – što nikako ne znači da ste lutka na kanapu. Naprotiv, želite biti u stanju da postanete bilo šta što se od vas traži.

Šta reditelj nikada ne bi smio uraditi?

– Nikada ne smije ponižavati i zloupotrebljavati glumce. Osim ako ne žele biti zloupotrijebljeni, jer ima i glumaca koji vole da ih se tretira loše jer samo tako mogu postići rezultat, ali se onda mora raditi o međusobnom dogovoru.

Koja je razlika između rada s rediteljicama i rediteljima?

– Izostaje urođeno zavodništvo. To je poput odnosa s majkom i ocem: djevojčica zna kako zavesti oca da bi postigla šta želi; s majkom je drugačije. Slično je i sa ženskim rediteljima, one će znati ko ste jer ste obje žene. I u tom smislu mnogo je više otvorenija, iskrenija veza. No, ne znači da će rezultat biti bolji.

Da li je zbog toga Pogled režirala žena?

– S muškarcem bi bilo drugačije. Nisam željela divljenje, nego razumijevanje. A s muškarcem bih dobila divljenje.

Stare li glumice teško?

– Naravno. Teško je stariti i kao čovjek, jer se približavamo umiranju. Lice nam se mijenja i ljudi ga gledaju i komentiraju kako smo malo ostarili. Da, teško je. Ali treba živiti sa sobom, a ne protiv sebe.

Kakve uspomene nosite sa SFF-a?

– Voljela bih se vratiti sljedeće godine i samo gledati filmove.

 
(Gracija 165 )
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Niko neće s nama Bosancima Razgovor Kemala Montena sa Senadom Pećaninom za Feral Tribune
Niko neće s nama Bosancima