Kakav mi je život,takav mi je i stan:nekada je sve uredno,a onda slijedi haos

Ermin Bravo rijetko daje intervjue, a i kada govori za medije, govori isključivo o poslu kojim se bavi. Tridesetjednogodišnji glumac koji je publiku i kritiku osvojio svojim pozorišnim ulogama, profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i dobitnik značajnih pozorišnih priznanja, pristao je na ovaj intervju ubijeđen kako ćemo razgovarati o poslu. I jesmo, ali sasvim malo. Mnogo više pričali smo o njemu. Možda i zbog toga što je u Hipermneziji otvorio vrata svoje intime. Izvrsna predstava u režiji Selme Spahić, koja se dotiče najintimnijih sjećanja i uspomena njenih aktera – osmero mladih glumaca iz BiH i Srbije, pozorišni je čin kakav se rijetko viđa.

Na koji način Vas je Hipermnezija promijenila?
– Čini mi se više nego što sada mogu i da shvatim. Promijenila mi je odnos prema djetinjstvu, vlastitoj prošlosti, stvarima za koje sam mislio da su mi trauma i jako mračne. Kada sam vidio druge da ih igraju, kada sam ih vidio uprizorene, bile su mi jako smiješne i promijenio sam odnos prema njima. Ne bih volio da zvuči kako mi je Hipermnezija bila terapija, ali u nekom smislu jeste.

Koliko je bilo lako otvoriti se i govoriti na sceni o najintimnijim stvarima?
– Bilo mi je zastrašujuće kada me je Selma zvala da radimo, jer sam mislio da to neću moći. Nisam osoba koja lako govori o sebi, a pogotovo ne na sceni. U ekipi su bili ljudi koje vidim prvi put, zatim ljudi koje znam ali nisam nikada radio s njima i neki moji prijatelji, što je strašna kombinacija. Ne znam šta mi je gore: otvoriti se prema nepoznatim ljudima ili reći određene stvari ljudima koji me dobro znaju ali nisu nikada čuli o meni. Bilo mi je kao gledanje u sunce.

Kako su reagirali Vaši roditelji?
– Oduševljeni su predstavom. Mi smo stalno imali taj momenat etičkog preispitivanja koliko je to naša intima, a koliko se tiče naših najbližih i našeg prava da to iznesemo na sceni. Čini mi se da nam je predstava svima oplemenila odnos s roditeljima. Dobili su priliku da čuju stvari koje im ne bismo nikada rekli i to vrlo estetizirano.

Je li Vas nakon ovoga strah roditeljstva?
– Da. I vidim da su to reakcije ljudi koji su već roditelji i koji nisu. Ali, s druge strane, ljudi kažu da iz predstave izlazi i velika ljubav djece prema roditeljima i roditelja prema djeci.

Čega se sjećate iz djetinjstva?
– Najčešće su to audio uspomene: neka muzika koju sluša brat, mama kako pjeva, čujem sebe kako plačem…

Zašto ste plakali?
– Najčešće zbog neke, kao, nepravde koja mi je nanesena.

Šta ste željeli biti kada odrastete?
– Operski pjevač.

Zašto?
– Volio sam i volim muziku.

Zašto onda ne rock zvijezda?
– Ne znam zašto. To me fasciniralo, ta moć glasa. Uvijek me fascinirao glas, ljudi koji znaju dobro da pjevaju, kojima je dat taj dar, ta moć da glasom prenesu emociju.

Pa jeste li vježbali opersko pjevanje?
– Naravno, puno sam vježbao.

Jesu li sinovi mamina djeca?
– Rekao bih ne, i dao standardni odgovor kako su i mama i tata jednaki. Ali sada kada smo završili predstavu u kojoj se radi o odnosu roditelja i djece, i onom prešućenom u tim odnosima, na kraju su ostale moje scene sa majkom. Tako da je vrlo moguće da me taj odnos odredio. Što ne znači da odnos sa ocem nije intenzivan, ali na drugi način.

Šta pamtite iz doba puberteta?
– Taj mi se burni dio života desio paralelno s ratom, tako da je jedno poništilo drugo. Nekako se sjećam rata, a ne sjećam puberteta. Bilo je puno burnije to što se dešavalo izvan mene, sa čime sam se morao suočiti, pa nisam imao tu vrstu introspekcije i ego tripa da sam centar svijeta, da su svi protiv mene. Bio sam usmjereniji na van, što mi je drago, jer mi je olakšalo život.

Da li Vas je onda pogodio zakašnjeli pubertet u dvadesetima?
– Nije. Proživio sam i preživio pubertet sa svim budalaštinama koje nosi, ali nije isključeno da me stigne s krizom srednjih godina. Vjerovatno će me tada stići motor i kožna jakna.

Pamtite li prvu simpatiju?
– Da, osnovna škola i ja apsolutni tihopatnjač. Nikad se nije ništa dogodilo, ja sam samo patio. Valjda mi je to odgovaralo. Neka romantičarska vizura.

Koja je razlika između zaljubljenih muškaraca i zaljubljenih žena?
– Muškarci razgovaraju o tome, ali sigurno ne kao žene. Ne volim generalizacije, ali mi se čini da je kod žena neposrednije. Kod muškaraca više iz nekih drugih stvari pročitaš šta se dešava unutra, dok su žene mnogo verbalnije.

Jeste li zbog glumačkog posla, koji u velikoj mjeri ovisi o emocionalnom istraživanju samog sebe, emotivniji?
– Nisam siguran da li sam emotivniji, moguće, ali sam kroz glumu naučio da uklonim barijere u smislu bilo kakvog negativnog odnosa prema emotivnosti. Mislim da glumci imaju profiliraniju emotivnu inteligenciju i možda jaču empatiju zato jer mora tako biti. Moramo da shvatimo onog drugog, čak i kada ne želimo, i da se poistovijetimo s njim. To mi je jedna od najljepših stvari u ovom poslu.

Šta Vas može rasplakati?
– Iskrenost, neka vrsta potpune ogoljenosti, kad vidim da se ljudi potpuno otvore. Rasplače me i film i knjiga. Vrlo često znam imati emotivnu reakciju na nešto lijepo što vidim. Postoje neki lijepi momenti, vrlo rijetki u životu, ali ih pamtim, kada reagujem – plačem.

Znate li se naljutiti?
– Vrlo rijetko i pokušavam to da kontrolišem i da iskomuniciram, izverbalizujem. Osoba sam koja guta, to procesuira unutra, posloži, pa sebi nekako racionalno objasni.

Kako ste podnijeli odvajanje od roditelja?
– Jedva sam čekao! Vrlo sam se rano odlučio na korak odvajanja od roditelja. Tu vrstu samostalnosti su roditelji kod mene podržavali od puberteta. Već tada sam počeo da radim honorarno i da zarađujem svoj novac. Prijaju mi samostalnost i sloboda, to su mi važne stvari u životu.

Jeste li se ikada pokajali?
– Ne. (smijeh)

Koliko se bavite kućanskim poslovima?
– Koliko moram. Nije da uživam u kućanskim poslovima, nije da ih znam  dobro obavljati i radim sve na tome da ih izbjegnem. Bavim se u fazama: kakva mi je faza u životu, takav mi je stan. Nekada je sve uredno, a onda, najčešće kada radim, slijedi period haosa.

Možete li sebe zamisliti kao supruga i oca?
– Uživam u slobodi i poslu, tako da ne znam – sada još uvijek ne razmišljam o tome.

Volite li djecu?
– Ne generalno; volim posebnu djecu. Užasno mi je uzbudljivo kada vidim izražen karakter – onda se rado družim s tom djecom.

Imate li osobine idealnog zeta?
– Ne znam ni koje su to osobine, ali s obzirom na ono što mi moji spočitavaju, da ne odvajam dovoljno vremena i pažnje za porodične odnose, i sigurno su u pravu, onda ne.

Na osnovu čega birate mjesta na koja putujete?
– Prije sam mnogo više samoinicijativno putovao i često sam išao na mjesta na kojima nisam bio, a koja me iz nekog razloga fasciniraju. Sada mnogo više putujem profesionalno, što je dobro, jer spajam ugodno s korisnim. Obožavam da putujem. Putovanja su ventili i filteri, tako se punim, i kada se vratim pozitivna energija me drži dugo vremena. Sve zadrške koje imam prema ovom gradu i sredini manje su nakon putovanja. Napunim se, pa mi sve izgleda bolje nego što jeste.

Kakav ste vozač?
– Uvijek me upozoravaju da ne držim odstojanje.

Volite li voziti?
– Volim. Mnogo sam vozio na relaciji Sarajevo – Beograd, jer tamo igram predstave svaki mjesec, i to mi je pet sati slušanja muzike, što si rijetko mogu priuštiti u Sarajevu.

Kakav ste prijatelj?
– Pokušavam da ne odgovorim s onim kako bi o tome trebalo pitati moje prijatelje, a teško mi je odgovoriti. Nemam rezerve u tim odnosima. To su mi najintimnije relacije i vjerovatno najvažnije u životu. Zbog toga želim da mislim da sam dobar prijatelj, da se dajem i da sam odan.

Onaj koji sluša ili onaj koji savjetuje?
– I jedno i drugo. Mada često više slušam nego što pričam.

Znate li i možete li presijeći prijateljstva zauvijek?
– Uvijek vidim i dobre i loše strane, ne zato jer želim, nego zato jer mi tako mozak funkcioniše. Možda je to profesionalna deformacija, ali volim da pronađem razloge zbog kojih je neko uradio nešto, pa i najlošiju stvar, čak i prema meni. I uvijek nađem neki razlog, opravdanje, kako bih mogao to shvatiti. Ali, zna mi se desiti neki kuršlus, pa mi pregori dio odnosa prema nekome. To mi se znalo desiti, i ne volim taj osjećaj.

Volite li jesti?
– Obožavam!

Slatko ili slano?
– Ne biram. Imam strast prema hrani. A s druge strane, jedem brzo. Iz mog odnosa prema hrani volio bih da gustiram, da to traje dugo, ali ne mogu da izdržim.

Kuhate li?
– Slabo i rijetko.

Šta da spremi onaj ko Vas želi pozvati na ručak?
– Nešto što ima veze s kikirikijem.

Postoji li idealna žena?
– Ne, naravno.

Šta je najbliže idealnoj?
– Ne vidim tako odnose s ljudima u smislu bilo kakvog očekivanja. Mislim da je bilo koji odnos, ako postoji potreba za produbljivanjem, samo rad i rad. Ja tako razmišljam, ne znam da li je to dobro.

Psi ili mačke?
– Imam posebniji odnos prema psima jer sam imao fobiju koju sam, čini mi se, uspješno prevazišao i zato valjda psi.

Tračate li?
– Vrlo je moguće da nešto što sebi želim predstaviti kao analizu ispadne neki sofisticirani trač.

Kako se branite od trača?
– Ne volim, generalno, konverzacije na nekom niskom nivou, ne volim da budem u takvom društvu i imam sreću da se družim s ljudima koji komuniciraju na jednom visokom nivou, ali nisu pretenciozni i nisu lišeni humora.

Po čemu ste Balkanac, osim po mjestu rođenja?
– Znam biti tvrdoglav. I imam taj neki defetizam, koji je, po mom mišljenju, balkanska osobina.

Koju biste osobinu rado promijenili?
– Tvrdoglavost.

Postoji li neka vještina koju biste voljeli naučiti?
– Ima mnogo stvari: gitara, jazz pjevanje, klavir, španski i njemački jezik… Puno stvari.

Imate li tremu?
– Uvijek. Pusti me odmah na početku, ali pred samu predstavu uvijek. Pred Helverovu noć mi se Mirjana Karanović uvijek smije zbog moje treme.

Koji sport volite?
– Tenis obožavam. Mogu da ga gledam satima i rado igram.

Vježbate li?
– U fazama, nisam konstantan. To jako često ima veze sa ulogom za koju se spremam. To mi je na neki način važno. Mogu brzo da smršam i da se udebljam. Najčešće se to odnosi na film, ali ako iz nekog razloga zamislim da je lik deblji, samo po sebi mi dođe da se vrlo brzo udebljam.

Kakav imate odnos prema starenju?
– Prija mi starenje. Imam neke sijede, brada, kosa, i osjećam se sve bolje i bolje u svojoj koži.

A prema smrti?
– Više imam strah od gubitka drugih nego strah od vlastite smrti.

Šta je za Vas idealan odmor?
– Aktivan. Odmor mi nije ležanje na plaži, za mene je odmor punjenje, da što više doživim. Ako je to neki grad, to su muzeji, koncerti, šetnje i sport.

Kojim se knjigama uvijek vraćate?
– Pripovijetkama Andrića, Salingera i Marqueza.

Koju muziku slušate kada ste najumorniji?
– Ella Fitzgerald Best off.

Remake?
– Aleksandar Seksan, Dino Mustafić, podrška.

Mirjana Karanović?
– Krhkost, nježnost.

Selma Spahić?
– Snaga.

Pozorište?
– Hram.

Mediji?
– Moć.

Intervjui?
– Uh.