Ja sam čitav život u pubertetu, zato razumijem današnju djecu

Ko god ima dijete, a dobio ga je posljednjih dvadesetak godina, zna njegovcjelokupan repertoar. A počelo je za prvi rođendan njegove kćerke, s medenjacima starim dvadeset godina, svijećom i gitarom na kojoj je svirao svoje pjesme. Prvo u jednom haustoru, pa u drugom, trećem...  Tokom rata imao je oko šest stotina nastupa.I kao što su nekada djeca uzvikivala ta-ta-ta-tira,danas čak i ona koja jedva da govore više od desetak rečenica znaju čuvenu Koga ćeš pozdraviti?. Mirsad Abdagić Kike (51) kaže da je proživio takav život da ne bi žalio sutra umrijeti. Osim djecom i gotovo svim vrstama sportova, bavi se i skulpturom te priprema izložbu, a piše i poeziju, za koju je osvajao nagrade. S Mirsadom Ibrićemosnovao je Humane zvijezde, koje pomažu u sakupljanju novaca za liječenje bolesne djece tako što odigraju fudbalsku utakmicu i naprave koncert. Specifičan po stajlingu, za koji se brine supruga Azra, on je i specifičan otac dvadesetogodišnje Rebeke, koja je bila prvi konzument njegovih pjesama. I izuzetno ponosan otac, jer ima, kaže, fenomenalno dijete.

Kakvi ste Vi bili kao dijete?
– Nemirno.

Naprimjer?
– Sa sedam godina sam s drugom Baketom biciklom otišao u Ilijaš, pa u Srednje, da vidimo njegove tetke, da niko nije znao. To najbolje govori kakav sam bio.

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?
– Odrastao sam u radničkom, jednosobnom stanu na Vracama, pa sam djetinjstvo i skoro čitav život proveo na Grbavici. Nismo bili bogati, odnosno,bili smo čak i siromašni jer je moj otac rano otišao u penziju, a mama je radila u vešeraju, tako da nismo imali mnogo. Ali i da jesmo, mislim da bi moje djetinjstvo bilo isto.

Kakvi su bili Vaširoditelji?
– Strogi. Babo je bio dobar čovjek, ali strog. Sjećam se da je imao jedan kaiš,pa kad dođe s roditeljskog bilo bi “pruži ruku”. (smijeh)

Znači, bilo je batina zbog loših ocjena?
– Nisam bio neki skroz loš učenik, ali jesam bio nemiran i to mi je obilježilo čitav školski život. Bio sam stalno u nekim kaznama i iz vladanja nikada nisam imao dobru ocjenu, uvijek onu pred isključenje. U srednjoj školi sam bio isti. Tu su me izabrali za predsjednika razreda.

Šta ste mislili da ćete biti kada odrastete?
– Mislio sam da ću biti fudbaler; kao i svakom dječaku, to mi je bilo nešto veliko. Prirodno, kako smo živjeli na Grbavici, i brat i ja navijali smo za Želju. Otišao sam na probu u Želju i tu me nisu primili. Bilo je nekih šansi da me prime u Sarajevo, ali ja to nisam htio ni mrtav, pa sam otišao u Fudbalski klub Vraca. Igrao sam za Proleter, Sedrenik, Vraca…

Ali je Željo ostao tiha patnja?
– Za Želju sam dvije godine boksao. U lakoj kategoriji.

Boks?!
– To je moj najdraži sport. Volim i biciklizam, tri puta sam kao mladić biciklom otišao na more; volim planinarenje – popeo sam se na Mont Blanc također kao mladić; volim i fudbal, dizanje tegova… ali sam prirodni talenat za boks. Puno sam batina dobio u životu pa je prirodno bilo da postanem bokser. Boksao bih i dalje, ali sam u dvadesetoj godini saznao da sam rođen s jednim bubregom pa sam iz zdravstvenih razloga morao prestati.

Jeste li se tukli zbog djevojaka?
– Nisam imao razloga. Po prirodi nisam ljubomoran, niti sam imao nekih problema s djevojkama. Nisam bio latinski ljubavnik, imao sam djevojaka, ali mi one nisu bile prioritet. Više sam volio sjediti s rajom.

Po čemu pamtite pubertet?
– Ja sam čitav život u pubertetu, pa ne mogu da ne opravdam današnju djecu. Svojih tinejdžerskih godina sjećam se kroz disko klub Kaktus, kroz to da sam i tada izgledao drugačije od ostalih, s tim što sam imao dugu kosu, hodao poderan i svi su mislili da se drogiram. Ni tada nisam bio neki mirnica. Taj tinejdžerski period bio je protkan budalaštinama.

Kojim?
– Uvijek je neko brisao od kuće, to se zvalo “drincanje”. Ja konkretno nisam nikada, ali su se bjegunci uvijek mogli osloniti na mene. Bio sam potpora.

Prije rata snimili ste album Kike i veliki cirkus….
– To je, vjerovatno, najteže snimljen album na svijetu. Mislim da me je došao skuplje nego što Rolling Stonesi plate svoj studio.

Zašto?
– Zato što nisam imao para, pa sam došao u studio kod Brane Likića na Skenderiji i rekao da nemam para, a Brane je rekao da ćemo se dogovoriti.

Kako ste se dogovorili?
– Tako da su neki mislili da sam tamo zaposlen (smijeh).

Dakle, odradili ste pjesme?
– Prvu pjesmu snimio sam tako što sam svaki dan, a bilo je vrijeme pred Novu godinu, kada su pjevači nastupali na platou Skenderije, iznosio razglas,postavljao, čekao da pjevači završe, kupio razglas i vraćao ga u studio. I tako petnaest dana po najvećoj zimi. Drugu pjesmu sam snimio tako što niko nije htio otčepiti WC u studiju koji je bio povezan s WC-om u Domu mladih, u koji su tokom koncerata ljudi bacali konzerve i šta sve ne, pa sam ga ja otčepio i snimio drugu pjesmu. Za treću sam Brani rezao neko pjeskareno staklo, koje isto tako niko nije htio rezati, i ustakljavao nekakav prostor…

Koliko je bilo pjesama? Jer sve počinje da liči na Herkulesove zadatke.
– Osam pjesama, ali šest poslova, znači, manje od Herkulesa, jer je moj drug Goran Čičak, koji se oženio u Njemačkoj, poslao pet stotina njemačkih maraka da snimim pjesme. Ja snimio dvije. Onda se njegova žena predomislila, pa je tražila pare nazad. Meni plata u Vasi Miskinu Crnom, gdje sam tada radio, sedamdeset maraka kada se preračuna. Onda sam prodao pojačalo i gitaru,koje sam volio najviše, vratio pare i otad ne pričam sa njim.

I onda ste ga, konačno, izdali?
– Jedva. Uvijek si morao nekoga pogurati ili imati nekoga iza sebe da tebe pogura.

Pa koga ste Vi pogurali, ili koje pogurao Vas?
– Moj drug Mile Kitić, s kojim sam igrao u tadašnjoj estradnoj reprezentaciji u fudbalu. Mile je igrao špic, a ja sam igrao dobro, papredriblam njih nekoliko, dodam Miletu, Mile da gol i tako smo se sprijateljili. On me  upoznao sa šefom Južnog vetra, s kojima je tada svirao, odveo me kod njega kući – tada sam prvi put vidio da neko u kući ima bazen. Kaže on nebrini ništa, mali, okrene neki broj i mene izda Diskos.

Jeste li imali barem neke koristi od tolikog truda?
– Izašlo je sedam hiljada, a ja sam se obavezao da ću prodati pola tiraža.Pa fino uzmem ruksak i s onom djecom koja su po kafanama prodavala karanfile prodajem svoju ploču. Ko je nije kupio, ne pričam ni danas s njim.

Izgleda da niste neki nesebični prijatelj: malo-malo pa s nekim ne govorite.
– Rijetko ko ima toliko prijatelja. Ljudi obično imaju poznanike, a ja imam prijatelje. Jesam prijeke naravi, i koga ne volim, baš ga ne volim, koga prekrižim – prekrižen je, ali koga volim, volim ga i zna da u meni uvijek imao sobu koja će mu pomoći.

Kakav ste prijatelj?
– Onaj koji bi za prave prijatelje išao na život i smrt u svako doba dana ili noći. Do kraja. Ali znam da bi i oni isto uradili za mene.

S kim se najradije družite?
– Moj najdraži izlazak je sa suprugom Azrom. Ne volim izlaziti bez žene, nije mi lijepo, i na svoju ženu ne gledam kao na ženu, nego kao na jarana.Nikada nisam shvatao muška društva i ne izlazim ako mi kažu da moramo bez žena.Moje najdraže društvo su Azra, Rebeka, moja kćerka, i Adi, moj zet.

Sjećate li se gdje ste bili kadasu Vam javili da ste postali otac?
– Rebeka je rođena 1991. godine. Azra je bila na porođaju, a ja s njenom najboljom prijateljicom na koncertu Bajage u Fisu. Pred sami početak koncerta saznao sam da sam postao tata.

Kažete da volite izaći sa “zetom”. Kako ste uopće pregulili to da Vam kćerka jedinica ima momka?
– Upoznao sam sve kandidate za kćerkinog momka, a bilo ih je mnogo, jer je Rebeka lijepa i pametna – na mamu, ne na mene. Adi je njen prvi momak i jedini do sada, zajedno su tri godine. Došla je i rekla kako ima jedan simpatičan Adi,  pitala nas šta mislimo, mi vidjeli i rekli aferim, kćeri.

Pa kakav je zet?
– Zet je odličan, vrijedan. Ove godine se sprema da upiše Likovnu akademiju, gdje Rebeka završava prvu godinu. Tako će oni biti slikari, a ja ću uokvirivati slike i prodavati im.

Kakav je Vaš odnos s Rebekom?
– Moja Rebeka je moj drug. Nema niti jedne tajne ili stvari koja se Rebeki desi u životu a da Azra i ja ne znamo. Među nama postoji apsolutno povjerenje.

Naravno, ne postoji recept, ali šta je presudno za stvaranje takvog odnosa s djetetom?
– Da se posvetiš djetetu, potpuno. Čitaš mu, pričaš mu priče, razgovaraš s njim. Ni meni ni Azri to nije bilo teško. Uživali smo u tome i dijete vrati taj trud.

Stalno ste s djecom. Kakva su današnja djeca?
– Radim s djecom toliko dugo da su djeca kojoj sam svirao na početku danas dobila svoju djecu. Ova generacija me razočarava pomalo zato jer pune sale nakojekakvim koncertima šund pjevača, pjevaju s njima uglas, plaćaju karte za tu glupost i slušaju bezvrijednu muziku, a pozorišta su prazna, biblioteke su prazne. To mi smeta. Ali, nisu svi takvi, ima i dobre djece koja još cijene vrijednosti.

Kako je prošlo Vaše upoznavanje kao zeta s punicom?
– Kad smo se Azra i ja upoznali, moj stajling i ponašanje nisu bili baš uobičajeni za te godine. Važio sam za prgavu osobu, bilo mi se šega potući, a osamdesetosme ili devete izgledati ovako kako ja izgledam sada bilo je malo čudno. Tako priča kaže da je Azrina mama vezla goblen, a sestrična pitala Azru ima li momka i kakav je. Azra joj rekla kako će joj nacrtati tog svog momka. I nacrtala krug, pa dva kruga unutra gdje su oči i jareću bradicu. Mama se nagela,pogledala crtež i preko goblena rekla: “Meni ga ne dovodi!”

Kako su Vas, ipak, prihvatili?
– Azra je bila dobro dijete, odlikaš, pametna, fina, vaspitana, i kad sam ja počeo dolaziti, kad se znalo da je ozbiljna veza, onda je sav komšiluk pričao ja onakvo dijete za onakvu budalu.Ali su promijenili mišljenje jer su vidjeli da nisam ni ja loš. Kako komšiluk, tako i punica, s kojom sam imao takav odnos kakav rijetko ko ima.

Bavite se djecom na svaki način, kroz Humane zvijezde pomažete djeci kojoj je potreban novac za liječenje. Ko su Humane zvijezde?
– Humane zvijezde smo osnovali Mirsad Ibrić i ja, i sve što rade Humane zvijezde, Mirso i ja zapravo napravimo uz pomoć prijatelja. Pomažemo isključivo djeci kojoj treba novac za liječenje. Organiziramo utakmicu, napravimo koncerti novac doslovno ide iz ruke u ruku onom ko ga treba. Nije to nikada mnogo novca, ali jeste pomoć. S nama su bivši fudbaleri Želje i Sarajeva, Nihad Alibegović, Enes Begović, Omar Mjesečar, Rizo Ruža, Gogi Radić… Ljudi iz javnog života koji igraju fudbal.

I, ko je najbolji fudbaler?
– Bio bih ja da nisam težak i spor. Ovako je Gogi.    

Ko u kući kuha?
– Ja sam kuhar u porodici.

Dajte nam neki recept.
– Moje uštipke svi vole jer nisu masni. Kad naspem ulje u tavu ostane mi skoro onoliko ulja koliko sam i nasuo. Za sijelo treba kila brašna, dva praška za pecivo, jedno jaje, sol i potkuha se pivom. Ko ne pije alkohol, može i bezalkoholna piva, a ko pije neka proba i s mlakim bijelim vinom. Tijesto se zakuha da bude dovoljno tvrdo da se može razvlačiti. Razvuče se na jedno centimetar i pol, reže i prži na vrelom ulju.   

Malo ljudi zna da se amaterski bavite skulpturom.
– Sve su koje sam do sada napravio prodane.

Koliko ste napravili?
– Dvije.

O kakvim se skulpturama radi?
– Prvu sam radio od brijesta, Lažna djevica, i ona je prodata u Njemačkoj. Onda sam na nekoj humanitarnojakciji, gdje su poznati slikali, napravio ćurku i nazvao je Dan zahvalnosti, a nju je otkupio Zijah Sokolović. A sad u galeriji Zvono pravim izložbu portreta Saša Bukvić: proljeće, ljeto, jesen i zima.