Uprkos svemu, Sarajevo nikad nije izgledalo bolje
19.07.2011. u 14:53 sati


Sead Gološ

Uprkos svemu, Sarajevo nikad nije izgledalo bolje


Arhitekta koji je u posljednjih desetak godina ostavio svoj pečat na licu glavnog grada, Sead Gološ, za Graciju između ostalog govori o tome da li živimo u ružnim kućama, imamo li kulturu stanovanja, ko danas gradi u BiH, kako se na tome gdje i u čemu živimo ogleda naša psihologija i jesmo li ekološki osviješteni
Razgovarala: Vedrana Seksan

Za njega kažu da je predvodnik savremene arhitekture u BiH. Sasvim je sigurno da svojim projektima mijenja lice glavnog bh. grada. Dva najveća balkanska nebodera, po mnogo čemu čuveni Bosmal, BBI Centar, Hotel Evropa, ali i najnoviji kompleks Sarajevo City Center samo su neke od zgrada koje je on nacrtao. Arhitekta Sead Gološ (42) potpisuje i enterijer i eksterijer balkanske Al Jazeere, ali i scenografiju filma Ahmeda Imamovića Belvedere. Svestran čovjek koji na poslu provodi većinu vremena, Gološ nema hobije. Ima posao koji ga ispunjava i porodicu, suprugu, sina i kćerku, s kojima provodi vrijeme koje nije posvećeno arhitekturi. U kojoj svoj pravac naprosto naziva “pošteno uraditi posao od početka do kraja”.

Jedan ste od arhitekata koji mijenjaju izgled grada u kojem žive. Jeste li zadovoljni kako se mijenja?
– Načelno, nisam zadovoljan. Ne radi se o nekoliko zgrada, nego o procesu koji je slika društva. Vrlo sam subjektivan jer je u pitanju moj posao, ali reprezentativnih objekata ima malo, još manje onih koji valjaju i koji su uspješni, i pritom se radi samo o našim okvirima. Kada su u pitanju evropski okviri, to je srednja produkcija.
Znači li to da je glavni grad ružan?
– Treba biti realan. Sarajevo, recimo, nikada nije bolje izgledalo. Govorim o onome što se vidi u ekspresiji grada: o fasadama, koje nikada nisu bile obnovljene kao danas, o ulicama koje nikada nisu bolje izgledale. Treba se sjetiti kraja osamdesetih i početka devedesetih, zaboraviti Olimpijadu i realno pogledati kakav smo grad imali. Ali, ne mislim da će za mog života Sarajevo ličiti na metropolu.
Je li arhitektura sujetna struka?
– Kako da ne, to je najsujetnija struka, rekao bih sujetnija i od medicine. Mi nismo spremni na komunikaciju, nismo spremni na kritiku, svi mislimo da smo najpametniji… U nekim svjetskim okvirima to je smiješno.
Možemo li se arhitektonski takmičiti sa svijetom?
– Možemo u okvirima u kojima živimo, s resursima koje imamo i novčanikom koji nam je u džepu. Arhitektura je prvenstveno vezana za novac; mjeri se kvadratni metar produkcije, pa ako se zna da je kod nas on 600 eura, a na Zapadu 2.000, onda je jasno koja je razlika između nas i svijeta.
Kako izgleda raditi po narudžbi? Šta je važno prepoznati?
– Potrebno je prepoznati, osjetiti puls, vidjeti kulturni krug naručitelja. Moja je sreća što sam radio dosta velikih objekata, tako da sam imao komunikaciju s investitorima iza kojih su stajale banke, tada je komunikacija lakša. Kod malih objekata moraš biti dobar sa suprugom onoga ko naručuje posao, jer na kraju je supruga ta koja odlučuje i daje mig valja li nešto ili ne valja.
Ko su ljudi koji danas grade?
– Kod nas danas grade oni koji imaju novac. Ne bih postavljao stvari crno-bijelo, ali većina onih koji imaju novac nemaju stambenu kulturu. Nama trebaju arhitekti koji će tim ljudima pokazati kako da grade i kako da bolje i kvalitetnije žive, ne oni koji će udovoljavati potrebi za kičem i dokazivanjem. Umjesto da smještamo lavove oko kuće, napravimo život boljim.
Da li se slažete s tim da živimo u zemlji ružnih kuća?
– Arhitektura po BiH je grozna. Mi smo toliko neodgovorni prema društvu, prema budućnosti, toliko zaposijedamo i uništavamo prostor da je to nevjerovatno. Treba samo pogledati našu standardnu kuću na tri sprata, koja uvijek ostane bez fasade, u kojoj se živi uvijek i samo u prizemlju, a spratovi služe da bi se bio veći od komšije.
Zbog čega je to tako?
– To je ta sirotinjska filozofija. Stambena (ne)kultura odražava ljudske frustracije. Nekada se poštovalo pravo na privatnost, na pogled... Ljudi koji danas grade kuće kao da se osjećaju dobro što će nekoga zagraditi. To je neki otpor prema društvu i komšiluku. Ako govorimo o gradu, to je ona borba koja nas očekuje u budućnosti, s investitorima koji hoće više, koji hoće da izvuku maksimum iz lokacije. I tu je sada bitna arhitektonska diplomatija, zadovoljiti investitora, što je uvijek vezano uz finansije i kvadrate, i zadovoljiti interes grada. Gdje se to može spakovati u nešto što neće biti grdoba u gradu?
Projektirali ste Bosmal, za koji se često moglo čuti da ne pripada okolini u kojoj je sagrađen.
– Pripada isto toliko koliko su pripadale zgrade ispod Bosmala koje su izgrađene ranije. One su prema gradu imale isti odnos kao Bosmal prema njima; ispod tih zgrada u doba kada su građene nalazile su se stambene zgrade na sprat, a one su bile četiri puta veće od njih. Bosmal je sada četiri puta veći. To su procesi koji nemaju veze s nama koji kontroliramo arhitektonske tokove, nego s politikom i urbanizmom. Ako u BiH dođe neko ko hoće da napravi neki novi koncept, mi možemo reći ne može, ili može. Ako ga prihvatimo, moramo ga napraviti.
Da li je savremena arhitektura humana? Živimo u zgradama, jedni drugima na glavi.
– U Bosni nije, ali na Zapadu jeste. Poredimo li švicarsku ili holandsku arhitekturu, onda je to jako ugodan i lijep život. Ovo što mi u Bosni imamo kao interpretaciju arhitekture je u većini slučajeva odraz naše frustracije i jeste nehumano.
Zašto je kod nas najvažnije živjeti što bliže centru grada?
– To je, opet, pitanje psihologije. Umjesto da bježimo van gradova, što je idealno za život, s nekim urbanim vilama čiji kvadrat ne treba da bude 500 ili 1.000 eura, nego nešto što može da se plati, mi se guramo u centar. U Sarajevu je takav apsurd da su čak i brda zaposjednuta do te mjere da samo čekam kada će i ona početi da pužu prema centru.
Od čega počinjete kada krećete s crtanjem nekog projekta?
– To shvatam kao vježbu duha i nikada nisam smatrao kao problem, nego kao zabavu. Za mene je to pričanje priče, koju će svako onda različito tumačiti.
Zašto je toliko betona, stakla, mesinga...
– Beton i staklo su nezaobilazni materijali u savremenoj arhitekturi. Staklo je divan materijal, savremen, daje mogućnost transparencije, povezivanja vanjskog i unutrašnjeg. Mesing ne koristim i ne volim, ali mislim da je to materijal koji, ako se pravilno upotrijebi, može biti dobar.
Šta se desilo s prirodnim materijalima? Da li smo u smislu gradnje ekološki osviješteni?
– Mislim da nismo. Mi uvijek sanjamo za onim što nemamo: o prostorima koje nikada nismo imali, o materijalima koje nemamo, volimo egzotične podove iz Južne Amerike umjesto da koristimo ono što nam je dostupno, ne računamo koliko treba energije da se to preveze. Ekološka osviještenost je uvijek direktno vezana za novac. A kod nas je novca malo.
Ima li arhitektura u BiH dobrih strana?
– Mnogo dobrih strana. Imamo historiju i taj neodoljivi šarm Istoka i Zapada, konflikta te dvije kulture koji je ovdje stvarno dao jedan bogati svijet i plemenitu refleksiju na društvo. Imamo i savremenu arhitekturu koja je prije rata bila razvijena, a i sada ima nekoliko arhitekata i ateljea koji prave odlične stvari.
Šta je naša najveća mana?
– To što ljudi nemaju odnosa prema prostoru. Arhitekti koji se bave arhitekturom u mnogo slučajeva nemaju odnosa prema prostoru i često su spremni, da bi dobili neki posao, upropastiti projekat. Zato je mnogo apsolutno katastrofalnih zgrada, vizuelno, da ne nabrajam sada, jer bih mogao nabrajati dugo.
Na koji ste projekat posebno ponosni?
– Na većinu, ne ponosan, nego su mi dragi: Hotel Evropa, gdje je postignut maksimum s budžetom koji smo imali; BBI, koji je u selekciji za najbolji šoping centar u Evropi u kategoriji malih centara; čak i Bosmal, koji nije uspio ili zaživio, ali koji je bio prvi projekat te vrste, pokrenuo neke druge procese u BiH i dao neku sliku mogućnosti, bolje budućnosti.
Koliko vremena provodite u ateljeu, a koliko na gradilištu?
– Nacrtano ne znači mnogo i nacrtati je uvijek jedno, a izgraditi drugo. Volim gradilište. Meni je to izuzetno drag dio struke i segment profesije. Volim napraviti pozitivnu atmosferu na gradilištu i mislim da me vole i radnici i izvođači, jer nisam tip koji priča samo sa šefovima.
Šta biste savjetovali mladom arhitekti koji tek počinje?
– Da se bavi nekom drugom strukom. To je težak posao. Čovjek se mora odreći slobodnog vremena, umjesto osam sati raditi barem jedanaest. Ja nemam hobija; moj hobi je opet posao. Ko god želi da se bavi arhitekturom, želim mu mnogo sreće jer to jeste i divan i kreativan posao, ali je i težak.
Zašto je tako malo žena u Vašem poslu?
– Mnogo je teže, u našoj sredini pogotovo. Moraš komunicirati s radnicima, s nekim izvođačkim firmama, i žene su tu uvijek u lošijem položaju.
Čitate li psihologiju ljudi na osnovu prostora u kojima žive?
– Kako da ne! Čovjeka tako čitate lakše nego kada je u pitanju garderoba: ona može biti odraz trenutnog stanja i neke životne situacije koja dugoročno ne mora biti tako jasna i čista kakvo je stanje s prostorom u kojem živi. Tu se vide korijeni, kakav je ko čovjek, šta mu je važno. Kada uđeš u nečiju kuću, vidiš šta želi u životu. Stan sa plafonima od dva i sedamdeset s namještajem koji treba da stoji u palati s pet metara visokim plafonom, recimo, super je pokazatelj ljudske psihe.
Kakve prostore Vi volite?
– Volim čiste prostore, bez tepiha. Mada, radi se o afinitetu. Ne mogu reći da ovo valja, a ono ne.
U čemu ljudi najčešće griješe kada uređuju svoj prostor za život?
– Kada počnu sami uređivati prostor. Kao što ne možeš sam popraviti zub, ne bi trebalo sam ni da uređuješ prostor: ili zovi nekoga ko se bavi interijerom, ili nekoga ko se bavi organizacijom prostora. Svako treba da zove arhitektu ako ima potrebu za savjetom. Čak i loš savjet je bolji od nikakvog.

Kakve ste zahtjeve postavili kada je u pitanju prostor u kojem ćete Vi živjeti?
– Imao sam sreću pa sam gradio svoju kuću te sam mogao napraviti ono što je meni važno. To je jedan lijep prostor s mnogo prirodnog svjetla i unutrašnjim vrtom.
Kako izgledaju Vaše pauze od posla?
– Pokušavam napraviti pauze u poslu i putovati, i zbog posla, ali i zbog sebe. Imam mnogo pauza. Putujem, tako se educiram, obilazim objekte, a istovremeno i odmaram.
Grad ili priroda?
– Više volim grad. Volim ulicu. Nisam još doživio taj smiraj da bježim u prirodu. Ona je meni lijepa, odlična za odmor, ali ne bih mogao živjeti u prirodi.
Šta čitate?
– Čitam svašta. Volim literaturu koja se bavi problemima savremenog društva, koja tumači religiju na neki drugi način.
Bavite li se sportom? Pratite li sport?
– Sport ne; volim skijanje u zimskom periodu. Ne gledam fudbal. Sin me “navlači” da s njim gledam i mogu pogledati neku važnu utakmicu, ali nisam osoba koja će gledati fudbal ili košarku na televiziji.
Kakve su Vaše odgojne metode?
– Vruće-hladno. Mislim da djecu treba odgajati u realnim okvirima. To je vrlo teško i to su pravi životni projekti.
Jeste li od onih muževa koji pamte sve datume, prate godišnjice...?
– Ne na taj način, ali mislim da jesam pažljiv suprug. Te godišnjice meni nisu bile nikada pretjerano interesantne i mislim da je to lažno pokazivanje osjećanja i pažnje ako se baviš samo godišnjicama. Ženom bi se trebalo baviti svaki dan.

 

(Gracija 159)