Spremam film: bit će to ili Žaba ili jedna od serija koju radim

U maloj afiši za pozorišnu predstavu Žaba, pisac ove drame Dubravko Mihanović prepričava kako je ovaj komad s rediteljicom Frankom Perković postavljan u njemu najljepšoj zagrebačkoj dvorani, onoj Teatra &TD, i ne sakriva radost što je “Žaba odlučila oživjeti i u Sarajevu”, s rediteljem Elmirom Jukićem. Uistinu, ovo je predstava koju gledaoci prate širom otvorenih očiju, iščekujući šta će se desiti između četiri ličnosti koje se, svako na svoj način, nose s postratnom duševnom boli. Ovjenčana nagradama, u hronologiji našeg pozorišta Žaba je postala fenomen po rijetko viđenom uspjehu kod publike i van naših granica, to je predstava za koju se karte rezervišu mjesec-dva unaprijed. Elmir Jukić dijeli zadovoljstvo i uspjeh predstave s glumcima, no ne zanose ga komplimenti i laskanje. “Drag mi je uspjeh Žabe, ali sam naučio da od laskanja najlakše zaboli glava. Dovoljna mi je satisfakcija vidjeti lica ljudi koji izlaze iz sale, nije ih malo koji se predstavi vraćaju i gledaju je po treći ili četvrti put. To su mi važne stvari, ali mora se raditi dalje, iz početka, od nule.”
Reditelj značajnih pozorišnih predstava i TV serija koje obaraju rekorde gledanosti neće sasvim prihvatiti primjedbu da je zapostavio film. Nedavno je snimio kratki film Majka: bilo je to, kaže, u pauzi snimanja serije, a sada je zaokupljen pisanjem filmskog scenarija. “Da je vrijeme da se radi dugometražni igrani film, vrijeme je. Do sada nisam imao scenarij koji bi mi bio važan, ali prije nekoliko mjeseci uspjeli smo dobiti prava za Mihanovićevu dramu Žaba, i trenutno s Pjerom Žalicom pišem scenarij za film. Proces je interesantan jer se konstantno pokušavam odmaći od predstave, a opet ne izgubiti ono što je ljudima u njoj tako drago.”   
    
Završili ste snimanje serije Dva smo svijeta različita koja ističe kontrast urbanog i ruralnog. Kako ovaj kulturološki nesklad doživljavate lično?
– Taj nesklad nije samo naš ekskluzivitet, to je sukob koji postoji svugdje. Ne tvrdim ni da je urbano sinonim za ispravno, nipošto, ali sigurno bih volio da mi ne pišaju po haustoru, ne razvaljuju poštansko sanduče, ne trube kad se upali zeleno svjetlo na semaforu a ja ne krenem iste sekunde, da mi ne jedu smoki tokom predstave, da ne probavaju nasilu ući u salu deset minuta nakon početka predstave...
Radili ste s ekipom u studiju po cijeli dan. Kako ste i Vi i glumci izdržali žestoki tempo?
– Imali smo motiv i bilo nam je važno da radimo, jer je teško pokrenuti novi projekat pod teretom senzacionalnog uspjeha serije Lud, zbunjen, normalan. Moraš raditi duplo angažovanije da bi eventualno dobio 60 posto pažnje koju je ranija serija imala. Meni je to bila motivacija, jak pokretač da probam napraviti novi projekat, da bude drugačiji, ako je moguće i bolji od prethodnog. Naravno, sve je to lakše postići ako se taj žestoki tempo amortizuje dobrom atmosferom u kojoj posao postane zabava.
Koju vrstu humora volite i šta Vas može najlakše nasmijati?
– Inteligentna šala, takav i humor volim. Meni su u serijama koje radim najbolje epizode uvijek bile one koje ne funkcionišu samo na nivou vica, već one u kojima je zaplet dramaturški složeniji. Volim način na koji humor funkcioniše u serijama kao što su Crna Guja ili u novije vrijeme Flight of the Conchords.
Mislite li da Vaše kolege reditelji rijetko dolaze u pozorište?
– Nisam vodio evidenciju koliko ko ide u pozorište. ali sam se na primjeru Žabe uvjerio da i najpametniji među njima mogu imati jako glup izgovor zašto nisu došli pogledati predstavu koja je doživjela stotinu izvedbi za nepune dvije i po godine. Ja pratim šta kolege rade i uvijek ću s merakom pogledati, recimo, predstave Aleša Kurta.  
Kakav imate odnos s glumcima i šta Vas kod njih može naljutiti kad se radi i snima?
– Najviše bih volio da je taj odnos ljudski, korektan. Prošao sam sve faze, od Akademije, potom kao mladi reditelj, pa sve do danas, i nisam ih volio. Mislio sam da postavljaju previše pitanja i da bi zapravo trebali raditi ono što im kažem. Bio sam glup – vjerovatno zato što sam o poslu i prirodi režije  malo znao. Sad glumce volim, al’ jako. Uživam raditi s onima koji vole svoj posao, s glumcima punog angažmana i predanosti. Mi jedni bez drugih ne postojimo, saveznici smo, zajedno se dižemo i zajedno padamo.
Koji Vas je film oduševio u zadnje vrijeme?
– Nije baš najnoviji, ali zadnji koji me je uzbudio i emotivno i intelektualno je film Život drugih reditelja Floriana Henckela von Donnersmarcka. To je film s onom vrstom genijalnosti u kojoj je sve toliko jednostavno da čovjeku čisto bude krivo kako se toga nije i sam sjetio. Sve je nekako tu, blizu tebe, nadohvat ruke.
Šta čitate? Postoji li pisac čije biste djelo rado ekranizirali ili postavili na scenu?
– Kako da ne! Za jedno ugledno pozorište već spremam dramatizaciju zbirke pripovjedaka Aleksandra Hemona Ljubav i prepreke. Mislim da je ta priča o ljudima koji žive u okruženju koje nije njihovo, na koje se navikavaju teško, polako i neumitno, veoma važna, jer ogroman broj Bosanaca živi upravo na taj način.
Da je moguće, s kojim biste svjetskim rediteljem voljeli da se upoznate?
– To poznanstvo će se, nadam se, načekati, jer se možemo upoznati samo na onom drugom svijetu: volim filmove Krzystofa Kieslowskog, a još mi je draži nakon što sam pročitao knjigu sabranih razgovora s njim. O svojim filmovima govori analitično, preispituje ih, kritizira, za neke kaže iskreno i ljudski, bez ustezanja i krupnih riječi, da su loši.
Kod nas ste među najpoznatijim rediteljima. Da li ste privatno ikad doživjeli potvrdu popularnosti?
– Nedavno sam na Ciglanama pritrčao čovjeku misleći da je moj dugogodišnji prijatelj. Daleko mi je bio, nisam ga dobro vidio i tek kad sam mu pružio ruku, shvatim da sam se pravo izradio. Al‘ šta ću, ruka je u zraku, kontam, ako je već tako, daj bar da se upoznamo. I predstavim se. Na to mi čovjek kaže: “Nit’ te znam, nit’ znam ko si.”
Posao i novac? Vežete li ih uvijek zajedno?
– To bi bilo sjajno, za taj posao bih odmah aplicirao. U principu, neke sam projekte radio ne pitajući za novac. Zna se desiti da je potreba da se neka priča ispriča jača od visine honorara.
Brinete li o zdravlju i fizičkoj kondiciji?
– Dok me nisu “pojele” serije, i dok sam imao malo slobodnog vremena, rekreativno igrao sam fudbal. Sad me na to podsjećaju samo ožiljci po cjevanicama.
Važi mišljenje da moćni i poznati muškarci postižu veći uspjeh kod žena. Jeste li se i sami uvjerili u to?
– U tu teoriju vjerujem. Moj jadni stepen poznatosti, koji sam već ilustrovao, na moju veliku žalost nije omogućio da se u tu teoriju i praktično uvjerim. U tom smislu, ljubazno molim uredništvo da me počasti naslovnicom.
Djelimično ste promijenili imidž, sada imate tzv. bradu i brkove od dva dana. Jesu li oni ukras muškog lica, simbol muževnosti? Mislite li da ste zgodniji?
– Jednostavno, sviđa mi se tako. Možda tu ima i zrno lijenosti, valja se svakodnevno brijati. Prošao sam razne faze, imao sam svakakve brade i raznolike brkove, a sad kad vidim svoje fotografije iz najekstremnijeg perioda, dok sam nosio velike i duge brkove, nije mi jasno gdje mi je pamet bila.
Je li Vam u umjetničkom svijetu ikad neko naudio, najviše razočarao?
– Ja sam sebi. I ja sam sebe. Nažalost.
Koju biste svoju manu javno otkrili?
– Kopam nos.
Čega se u životu više plašite: starosti, bolesti ili samoće?
– Starost i bolest su neizbježni, a od stvari koje su neizbježne, uvijek je manji strah. Samoća se da izbjeći, nekako je svakog strah samoće, mada nekada godi, zna biti ljekovita, korisna, ali na nivou izbora a ne neminovnosti. Trenutno, meni je to sat i po dnevno kad se izmaknem sa strane.
Šta mislite o današnjoj pomami virtuelne komunikacije, umjesto neposrednog susreta i razgovora?
– Ima prednosti i mane, kao i sve što je čovjek izmislio. Koristim društvene mreže, ali je jadna komunikacija u kojoj je emocija banalizirana i svedena na piktogram. Nema detalja, svi smijehovi su svedeni na jedan znak, sva neraspoloženja na jedna iskrivljena usta. S druge strane, otvorena je neviđena mogućnost komunikacije, a ona je važna. Treba samo znati i uzeti svega tačno “onoliko koliko jelo zahtijeva”.
Znate li već sada što će biti Vaš sljedeći rediteljski projekat?
– Sve vrijeme se spremam kao da će to biti film Žaba, ali sam negdje u sebi siguran da će to, ipak, biti nastavak jedne od dvije serije koje radim.