Bolje pet loših dana na putu, nego jedan dobar dan u uredu

Putovanja su njegova strast. Početkom januara, hrvatski pisac Hrvoje Šalković vratio se s puta oko svijeta koji je trajao sto dana.

Opisujući stodnevnu avanturu, Šalković ne želi da mistificira sebe, sve što bi moglo ličiti na samohvalu odmah propušta kroz ironični filter, a više od svega voli život: “Svaki je dan – san, samo treba čovjeku nešto godina da to shvati.” Hrvoje s 37 godina ima toliko iskustva i toliko proputovanih destinacija iza sebe (u dvanaest godina proputovao je sto država na sedam kontinenata), da mu se mora vjerovati kada kaže da su žene najljepše u – Libanonu, a da je najbolje prevozno sredstvo – voz.

Nedavno ste se vratili s puta oko svijeta. Kako je došlo do ideje, a kako je realiziran projekt obilaska planete za 100 dana?

– Nema tu nekog strateškog planiranja, niti vodim posebne evidencije o potencijalnim destinacijama. Obično radim nešto trivijalno, tuširam se, ili zurim kroz televizor, i onda mi sine ideja kako bi bilo lijepo otići, što ja znam, u Južnu Ameriku. Ovo putovanje oko svijeta mi je palo na pamet dok sam se prošlog ljeta izležavao na nekoj plaži i gledao zvijezde. U roku dva mjeseca skupio sam vize, novac i otišao.

Evidentno, to nije bio jeftin projekt. Je li velika indiskrecija ako pitamo koliko je ta avantura koštala? Vjerovatno će to zanimati mnoge koji bi voljeli pokušati isto.

– Takvo putovanje kroz trinaest zemalja (barem nekoliko gradova u svakoj zemlji), uključujući čitav krug oko kugle, uključujući pedesetak letova avionom, da se izvesti sa dvadesetak tisuća eura, ako čovjek pripazi na što troši. Ako ne pazi, pa pegla kartice kao lud, spava po hotelima, jede u skupim restoranima, onda može koštati i 50.000 eura. Spavao sam isključivo po hostelima, u zajedničkim prostorijama gdje obično spava desetak ljudi (29 hostela na ovom putovanju), nekada jeo jeftine gluposti s ulice, nekada si dao oduška u dobrim klubovima, pa potrošio negdje taman između te dvije cifre.

U biografiji kažete da ste neke zemlje proputovali na konvencionalan, a neke na “gonzo način”. Možete li nam detaljno objasniti ovaj drugi? Kakvo je to “gonzo putovanje”?

– To je putovanje bez čvrstog plana kretanja. Uvijek kupim fleksibilnu avionsku kartu koja mi omogućuje da mijenjam destinacije i datume u hodu. Ako mi se svidi Sydney, ostanem tamo sedam, a ne četiri dana. Ako mi se mijenja ruta, skočim do Jamajke da vidim kako je tamo. Gonzo način znači – putovati užasno brzo, luđačkim tempom mijenjati države, gradove ili kvartove, obilaziti što više znamenitosti, partijati do krajnjih granica izdržljivosti, zabadati nos tamo gdje ga običan turist neće zabadati, isprovocirati situaciju da pokaže zube, a onda je zgrabiti za jaja.

Ima li naziv tvrtke u kojoj ste direktor, Gonzo d.o.o., veze s tim što ste sada rekli?

– Ima, moja tvrtka se vrti oko čitave te filozofije, osnovao sam je prije dvije godine, to je moja beba.

“Jednom davno, prodao sam dušu vragu... Zauzvrat mi je dao blagoslov/prokletstvo da sam sretan samo kad se gibam, i da je nemir moj mir” – to je jedna od Vaših putnih bilješki. Pa je li nakon sto dana taj nemir konačno zadovoljen?

– Donekle. Intenzivno razmišljam o tome zadnjih nekoliko dana. Smiren sam, zatvorio sam jedan životni ciklus, skupio tih stotinu proputovanih zemalja. Koliko će trajati ovaj spokoj, to još ne mogu znati. Prvi put, nakon valjda 12 godina, ne putuje mi se nigdje, sjedi mi se kući. Koliko će to trajati – pojma nemam.

Da li to prokletstvo podrazumijeva vječiti žal za onim mjestima na kojima niste? Dok ste na putu, čeznete za Zagrebom, kad ste kući, onda Vas privlače samo neka egzotična, daleka mjesta.

– Kad sam na putu, ne čeznem za Zagrebom. Nedostaju mi samo dragi ljudi, jer to je uvijek tako – grad čine ljudi. Znam da postoji čitav taj home sick koncept, ali nikada to nisam osjetio, niti na milisekundu. Dapače, na putovanjima ne gledam niti portale, nemam pojma što se događa. Šokirao sam se kad sam sa debelim zakašnjenjem shvatio da je Sanader u zatvoru.

Torres del Paine u Južnoj Americi Vaš je kandidat za najljepše mjesto na planeti. Šta ga izdvaja od ostalih lijepih mjesta?

– To je takva lijepa priroda da se uplašiš kada sve to vidiš. Glečeri, šume, ljame, ma divota.

Možete li uporediti iskustva obilaska urbanih predjela, gradova kakav je, recimo, New York, i prirodnih prostranstava, naprimjer, u Mongoliji. Gdje ste se osjećali ugodnije?

– To su kruške i jabuke, nemoguće je usporediti. Gradski sam dečko, najbolje se osjećam uglavljen između betona i čelika. Ali naravno, zanimaju me i osame, ponekad. Osjećam se ugodno u nacionalnim parkovima, na glečerima, ali nakon nekoliko dana počinje mi nedostajati buzz, pa jurim nazad u grad.

A šta Vam je od to dvoje bio veći izazov?

– Svaka stvar na svoj način. Kada doputujem u novi grad, moja je dužnost “pokoriti” ga, osjetiti mu bilo, upoznati kvartove, u njemu steći nove prijatelje. To je za mene jedan od najpoštenijih osjećaja u životu – kad sletiš u novi grad, o kojem nemaš pojma, izađeš iz aerodromske zgrade i kreneš prema centru… onda je – jesi ili nisi… možeš obići dva muzeja i glavni trg, pa ostatak vremena prespavati u hostelu. A možeš i uložiti luđačku energiju da grad dobro upoznaš, da u njemu izvedeš neku glupost koju ćeš pamtiti dovijeka. Opet, kada se čovjek nađe u nekom nacionalnom parku, uvijek tamo ima neka planina na koju se treba popeti, ili glečer koji treba uslikati. To je prekrasan izazov na svoj način.

Je li postojala situacija u kojoj ste zažalili što niste kući, u toplom i na sigurnom?

– Nikada. Bolje pet loših dana na putu, nego jedan dobar dan u uredu.

Kako ste tokom putovanja izlazili nakraj sa samoćom?

– Obožavam biti sam. Jedno je biti sam, a drugo usamljen. Samoću obožavam, a usamljen nisam nikada. Jednostavno mi je stran taj osjećaj. Ljudi zaboravljaju da se sam rodiš, i sam umreš. Budu doktor i babica na početku, pop i grobar na kraju, nešto dragih ljudi između… ali opet – sam se rodiš i sam umreš.

Šta je Vaše omiljeno prevozno sredstvo?

– Vlak. Komotan si u njemu, a i ono klopotanje šina tako slatko omamljuje.

Putovanje obično isključuje čitanje. Ili isključuje bar ono sistematsko, dugotrajno i kontinuirano čitanje. Kako rješavate taj problem?

– Zna biti problem. Ovo zadnje putovanje, put oko svijeta, trajalo je 97 dana, što znači da više od tri mjeseca nisam pročitao niti jednu knjigu, a to mi se nije dogodilo valjda od početka osnovne škole. Knjige mi nedostaju, ali opet, putem kupim fenomenalne časopise, pa ugasim vatru.

Vaš put oko svijeta preko facebooka je pratilo 26.000 ljudi. To već podrazumijeva i izvjesnu popularnost. Kako se nosite s tim demonom? Sad više ne možete izaći na ulicu, mislim na Zagreb i Hrvatsku, i ostati anonimni.

– Ma nemam s time problema, jer sam, na kraju dana, ipak sasvim normalan i običan dečko. Ljudi to osjećaju, pa me nitko ne gnjavi. Jako mi često pišu preko facebooka, šalju mi mejlove, a ja sam pristojan, pa na apsolutno sve odgovaram, i kada mi se da i kada sam mrtav umoran. Smeta me jedino što živim u samom centru Zagreba, na “špici”. Ujutro idem u svoj omiljeni kafić pročitati novine, pa me nekada uslika paparazzo i novine napišu da je Šalković bio na špici. To mi je glupo. Ljudi me ne gnjave, a i što znači biti popularan? Pa danas je popularan svaki bilmez koji je stavio silikon u usta pa su ga zbog toga vrtjeli na televiziji.

Gdje su najljepše žene?

– U Libanonu.

Gdje su najnegostoljubiviji ljudi?

– Svi su ljudi na svijetu isti. U Hrvatskoj, Maleziji, Bosni ili Boliviji jednak je broj majmuna i odličnih ljudi, jednak broj glupih i pametnih, srdačnih i ološa… Ako imaš čisto srce i širok osmijeh, svako će te primiti toplo. Nigdje nisam imao problema, dapače.

Kako se nosite s fizičkim i psihičkim naporima koje iziskuje Vaš stil putovanja?

– Zna biti naporno, ali za to sam se rodio. Toliko to volim da ništa nije problem, lijeganje u dva ujutro i ustajanje u četiri, promjene vremenskih zona, mamurluci, bolni mišići… ništa nije problem jer to jednostavno – volim.

Od svega pravite priču, anegdotu. Čak ni svoj nastanak niste opisali na klasičan način, nego ste od toga ispleli duhovitu dosjetku. Kako je to zapravo bilo, kako se desilo začeće malog Hrvoja?

– Hahahaha, sklepali su me na Badnjak 1972. Majka je kitila bor, ispala joj je kuglica, sagnula se da je podigne, i eto me… Tu sam anegdotu objavio u jednom statusu na svojoj facebook grupi, pa me majka nazvala (tada sam bio negdje na Galapagosu, ako se dobro sjećam) i rekla da to i nije možda bilo baš tako. Da je prava istina da im se nije dalo ići na polnoćku, tako nešto. Smijali smo se skupa, i nekako mislim da priča s kuglicom ipak stoji, samo je gospođi Šalković malo neugodno. A priča kao priča, rodi se u glavi, uhvatiš se za detalj, okreneš na zafrkanciju kad ti se zeza, daš dubinu kada tako osjećaš – i eto ti priče.

U životu ste nakupili impresivnu zbirku najrazličitijih zanimanja. Možete li za čitatelje Gracije nabrojati bar ona najupečatljivija?

– Anketar, redar na koncertima, vozač dostavnog kamiona u Londonu, skladištar, vozač auto utrka, direktor … ma svega je bilo, snalazio sam se, kao i svi drugi.

Od čega danas živite? Jeste li materijalno situirani i je li kraj eksperimentima s najrazličitijim životnim pozivima?

– Situiran sam materijalno zato što nemam velike prohtjeve. Kažu da nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj koji malo treba. Mene ne zanimaju odjeća, niti satovi, niti automobili (ne posjedujem ga), niti skupi restorani. Zarađujem dovoljno za režije, hranu, cugu kad je dernek, za knjige i muziku… to je sve što mi treba. Putovanja obično plati neki klijent, pa se i tu pokrijem, čak i zaradim. Nemam za Armani i Ferrari, ali to mi niti ne treba, što će mi to.

Je li moguće da ste se za 37 godina selili petnaest puta?

– Je, tako je ispalo. Živio sam u tri različita stana u Londonu, u 12 u Zagrebu. A što ja znam, dugo sam bio podstanar, znate kako je to… Nekad je gazda problematičan. Živio sam i sa nekoliko bivših djevojaka – ne u isto vrijeme (smijeh), pa onda prekineš, tražiš novi stan… nakupi se tih selidbi.

Živjeli ste nekoliko godina i u Londonu? Kakav je život u megapolisu? Haotičan, ili ste uspijevali organizirati i nešto malo mira za sebe?

– Ma bio sam tada klinac u ranim dvadesetima, nisam znao tko mi glavu nosi, nikakva organizacija, samo zezanje. Uspio sam tamo završiti poslijediplomski studij, uz sav taj dernek, nije mi još uvijek jasno na koju foru.

Kako usklađujete putovanja i emotivne veze?

– Te dvije stvari jako teško idu skupa. Jako teško.

Anterfile

Naslov: Kao curica sam, plačem svakodnevno

Imate li kultnu knjigu koju biste mogli čitati bezbroj puta?

– Kesey: Let iznad kukavičjeg gnijezda, čitao sam je valjda deset puta. Lovca u žitu sam isto čitao deset puta. O Strahu i prijeziru u Las Vegasu neću niti pričati.

Omiljeni pisac?

– Hunter S. Thompson.

Kakvu biste knjigu željeli napisati?

– Sve isto kao i do sada – da je meni dobra i da mi se sviđa. Da sam zadovoljan kada lupim zadnje slovo.

Gdje biste voljeli ostariti?

– Tamo gdje je netko koga volim i koji mene voli.

Kakvu muziku slušate?

– Pixies, White Stripes, Blur, Bob Dylan, Johnny Cash, Nirvana, Bowie, Norah Jones, Edo Maajka, Letu Štuke, Azra, Artic Monkeys – to najčešće vrtim na iPodu.

U čemu najviše guštate kada niste na putovanju?

– U čitanju, pisanju, dernečenju s prijateljima i nedjeljnom ručku sa sestrom i starcima.

Kad ste zadnji put zaplakali?

– Danas. Ma kao neka curica sam, plačem često, gotovo svakodnevno, kad nitko ne vidi. Kad se sjetim nečeg lijepog, kad čujem neku stvar koja me dirne…

Kako biste opisali svoj dan iz snova?

– Svaki mi je takav. Svaki je dan – san, samo treba čovjeku nešto godina da to shvati.

Šta biste ponijeli na pusti otok, a šta u New York?

– Knjižničarku s lijepom guzom i dugim nogama na otok, a prijatelje u New York.