Ne postoje frigidne žene, već strah koji ometa uživanje

Imali smo najbolju volju, bili naoružani pitanjima, rezultatima anketa, urođenom znatiželjom i svim ostalim novinarskim alatima kako bismo došli do saznanja o seksualnim navikama Bosanaca i Hercegovaca. Ali, teško je bez osnovnih informacija: u BiH nije rađeno nijedno ozbiljnije istraživanje koje bi dalo uvid u ovaj važni aspekt života. Merima Vejsilović, neuropsihijatrica i jedina seksologinja u BiH, specijalizaciju za seksologa je, nakon godina psihijatrijske prakse, završila tokom izbjegličkih godina u Parizu: “Seksualnost je pitanje intime i diskrecije i naslanjalo se na psihijatriju. Pacijenti su mi se često znali obraćati upravo zbog takvih problema”, kaže danas, prisjećajući se kako je bila trinaesta generacija specijalizanata. “Nije to oblast dugog vijeka; i u svijetu je to mlada specijalnost.” Nažalost, u BiH nikakva istraživanja ne postoje, iako nas seksologinja Vejsilović uvjerava da spektakularnih rezultata ne bi bilo: “Nema velikih odstupanja u odnosu na susjedne zemlje: zna se koliko traje prosječan seksualni odnos, zna se da je kod parova koji su kraće u vezi odnos uzbudljiviji i frekventniji, a da nakon godina braka seks postaje rjeđi.”

Koliko je seks važan dio života?

– Apsolutno važan, i toga su svi svjesni. Dobro se zna da je seksualnost aspekt života koji je jako prožet ostalim aspektima ljudskog bića. On odražava najdublje želje, spoznaje, maštanja, žudnje svakog pojedinca, tako da seksualnost u dobroj mjeri održava cjelokupnu ličnost.

Jesmo li nacija koja voli razgovarati o seksu?

– Volimo, ako ništa, to je prilično zastupljena tema u vicevima i šalama, uz jutarnju kaficu. Više bih voljela da je to tema kojoj se pristupa ozbiljno, s poštovanjem, zato što predstavlja važan aspekt života. Seks nije tabu tema, o tome se priča i prisutan je u medijima.

Kakve probleme najčešće imaju oni koji Vam dolaze u ordinaciju?

– Seksualna problematika naših ljudi je ista kao i svih ostalih ljudi na svijetu: kod muškaraca je to najčešće erekcijska disfunkcija, a kod žena je češće vezano za psihičke i emotivne probleme koji se onda odražavaju na seksualni život.

Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili tokom specijalizacije?

– Potrebno je znati i ljudsku psihu i dušu kako bi se mogao liječiti jedan seksualni problem. Volim raditi s parovima: seksualni problem je tada proizašao iz nesklada unutar veze i to je velika zadaća i fini posao i proces tokom kojeg pomažete paru da dođe do pravog razloga nesuglasica i razilaženja, pa i na seksualnom planu.

Postoji li danas tabu tema kad je o seksu riječ, ono o čemu ne pričamo javno?

– O svemu pričamo, čak i o onim “najcrnjim” pojavama koje se tiču nekih perverzija, o pedofiliji. U krajnjoj liniji, zakon nas tjera da govorimo o tome: o perverznim ponašanjima, organiziranom kriminalu, trgovini ljudima. Naravno, postoje razlike u pristupu. Svako malo fenomen homoseksualnosti diže strašnu prašinu, o tome se priča, ali na  čudne i nekvalitetne načine. Pristup je taj koji treba promijeniti, biti sofisticiraniji, ne možemo samo objaviti vijest da je neko dijete u našoj zemlji bilo žrtva pedofilije i da to ostane samo na tome.

Kako promijeniti pristup?

– Takva vijest medijima automatski treba značiti i imperativ edukacije. Šta je to, kako se ponašati? Još nisam čula da su roditelji, a kamoli djeca, dobili instrukciju kako se ponašati u takvim slučajevima. Postoji stereotip, kao da su to nepoznati ljudi, s druge planete, došli među nas. To su ljudi koje poznajemo, pedofili koji su bliski i poznati djeci. Rijetko su to nepoznate osobe. Treba informirati roditelje da educiraju djecu, ali ne samo o ponašanju prema nepoznatim ljudima već i o poznatim “tetama” i “čikama”. Koliko biti povjerljiv ili nepovjerljiv? Djecu treba naučiti da prepoznaju ponašanje koje nije dozvoljeno i koje odmah trebaju prijaviti.

Jeste li Vi majka?

– Majka sam dvoje odrasle djece, sina i kćerke, od 26 i 21 godinu.

Kakav je bio Vaš pristup njihovom seksualnom educiranju?

– Profesionalnost, poznavanje i educiranost može pomoći svakom roditelju, ali postoje situacije u kojima ne možete mnogo učiniti. U pubertetskoj fazi je neminovno da su roditelji i djeca u koliziji, konfliktu, nerazumijevanju. Pubertet je buran, konfliktan, pun traženja, nezadovoljstva. To je normalno nenormalno stanje. Toga nijedan roditelj nije pošteđen, pa ni onaj koji se bavi takvim poslom. A jasno je i da svako dijete u ocu ili majci gleda prvenstveno roditelja, pa tek onda profesionalca.

Ali, pretpostavljam da ste s djecom ipak razgovarali o tome?

–  Dok sam ja postala seksolog, moja su djeca prošla te probleme (smijeh). Trudim se razgovarati, ali postoji granica koju treba poštovati kod mladih ljudi. Oni nerado prelaze u priču o intimnostima, intimnim razmišljanjima. Nisam pobornik toga da djetetu budete prijatelj. Moramo biti roditelji, uzor, neko na koga se mogu osloniti, biti autoritet. Djeca postave granicu do koje se može ići, ali također morate prepoznati trenutak kad vam želi reći nešto o nekom problemu.

U regionalnim novinama svakodnevno se posvećuje pažnja seksualnom životu. Ti tekstovi sve su bliži prednjim stranicama, tamo gdje je bilo mjesto politici. Šta to govori o nama?

– Slikovito ste rekli kako se ta tema približava vrhu interesantnih i poželjnih tema. Ne mislim da je to senzacionalizam, nego nešto što je osviješteni dio života, vrlo važan dio koji može nekog usrećiti, ali i unesrećiti.

Emancipacija, ravnopravnost, jednak status u društvu, sve su te bitke iza nas, ali: ko danas dominira u bosanskohercegovačkoj spavaćoj sobi?

– Nisu vođena nikakva ispitivanja, rekla bih opet da je to dobrim dijelom individualni stav. Bez obzira što smo mi Balkan i što je ovo svijet muškaraca, a to se opet odnosi na cijeli svijet, mislim da su žene oduvijek prilično privilegirane i mogle imati kontrolu nad situacijom. Što se tiče bosanskohercegovačke spavaće sobe, tu postoji određena ravnoteža.

Šta je obično problem kod nedostatka seksualnog života, odnosno njegove loše kvalitete?

– Težak život, stres, nesigurnost u društvu, sve to pridonosi lošem psihičkom stanju ljudi. Kod depresivnih stanja, uza sve druge simptome, prisutan je i pad libida. Ali, to, opet, ne mora biti pravilo. Kad pogledamo današnji težak život, trebalo bi da je seksualni život zamro u Bosni i Hercegovini, a nije, sigurno nije.

Postoji li G-tačka, ili je dio urbanog mita?

– Postoji. To je Grafenbergova tačka, ona je anatomski određena. To je lokus smješten u blizini klitorisa i tu su nervni završeci najosjetljiviji, najnježniji i najreaktibilniji.

I znaju li muškarci za nju?

– Iskusan i zreo muškarac… A mislite da ima i onih koji ne znaju? (smijeh).

Da!

– Vjerovatno znaju. Govorili smo o pristupačnosti informacija i medija koji omogućavaju da se ljudi pravilno informiraju. Često srećem takve, pogotovo među mlađim svijetom, jako dobro znaju za Grafenbergovu tačku i za mnoge druge pojave u seksualnosti.

Koliko brzo možete prepoznati one educirane?

– Ima nešto karakteristično za jednu seksološku ambulantu, a to je ta terminologija koju koristimo. Na osnovu prvog razgovora o problemu, automatski imam predstavu o obrazovanosti na tom planu. Često doživljavam situacije u kojima muškarac ne pravi razliku između erekcije i ejakulacije; često i danas dobijem pitanje, čak i od zrelog muškarca koji živi u gradu, da li je masturbacija štetna.

Ako je vjerovati istraživanjima, 63 posto Hrvatica probalo je analni seks. O tome se ovdje govori samo u vicevima. Koliko se ovakav vid seksa prakticira u BiH?

– Na osnovu velikog broja razgovora koje sam obavila s ovdašnjim ženama, mislim da je to u Hrvatskoj pretjerana cifra od skoro 70 posto. Analni seks spada u kategoriju varijacija normalnog seksualnog odnosa, nešto što je prepušteno izboru, ukusu i želji same žene. Toliko žena baš i ne voli analni seks, mali broj zaista uživa u njemu, jedan procenat to uradi za ljubav partnera, a veliki procenat žena ga odbije. U krajnjoj liniji, određenom broju žena to nije ni nuđeno, niti traženo.

A šta je s oralnim seksom?

– Mislim da je on prilično zastupljen u normalnom svakodnevnom seksualnom životu i odnosu i prilično parira koitusu.

Klitoris je jedini organ koji nema nikakve druge funkcije osim pružanja zadovoljstva; je li i on podložan stresu kao i ostatak organizma?

– Kakav god to bio organ, kako naš narod kaže: sve dolazi iz glave. Ako osoba ima psihološko ili emotivno opterećenje, blokadu, onda će i taj njen famozni klitoris i tačka G biti blokirani.

Jeste li ikad imali slučaj koji Vas je iznenadio i šta su uopće iznenađenja danas u seksualnom smislu?

– Ne jedan, toga je bilo mnogo. Ljudsko biće ima toliko raznovrsnih reakcija i toliko ima životnih priča i svaka vas na svoj način iznenadi, rastuži, razveseli. One čudne, strašne i tužne izazovu burnu reakciju čak i kod terapeuta.

A šta je sa samozadovoljavanjem? Od nekadašnjeg strašnog grijeha postao je prihvatljiva pojava kojom se oslobađate stresa. 

– To je sastavni dio seksualnog života. Ono je uvijek prisutno kod svih ljudi, dok god postoji seksualni život, u različitim vidovima i različitim intenzitetom. U vrijeme puberteta masturbacija ima zamjensku ulogu; prisutna je i tokom partnerskog života, tokom braka, i to je pitanje koje neko od partnera zna postaviti: “Je li to normalno ako imamo normalne i redovne odnose?”, a jedan od partnera (i to se ne odnosi samo na muškarce) povremeno masturbira. Dakle, normalno je.

I ne postoje slučajevi kad masturbacija predstavlja problem?

– Postoje. Imala sam slučajeve kad se masturbacija javi kao problem jer jedan od partnera daje prioritet samozadovoljavanju u odnosu na heteroseksualni odnos. Postoje različiti razlozi za to: recimo, mlada osoba s izraženim seksualnim nagonom mnogo je i dugo masturbirala, i taj joj je način zadovoljavanja postao blizak. Kad se nađe s partnerom to funkcionira, ali veće zadovoljstvo joj predstavlja samozadovoljavanje, pa to postane problem njenom partneru.

Žene ponekad imaju problema s postizanjem orgazma. Šta je glavna kočnica za ultimativni užitak u seksu?

– Ne postoje frigidne žene. Prosječna zdrava žena nema nikakav razlog da ne doživi orgazam. Pošto je sve kompleksno, tu nekako ne možemo ne spomenuti vaspitanje: odnos prema seksualnosti je nešto što kod mnogih žena uzrokuje probleme s orgazmom, nesposobnost da se opusti, prepusti, da ima povjerenja u partnera, da da oduška vlastitim željama. I to nije samo problem nemogućnosti doživljavanja orgazma nego često i strah od stupanja u seksualni odnos. Taj strah je kočnica koja ženi ne dozvoljava da se opusti, a bez toga nema ni uživanja.

Mora li svaki seksualni odnos voditi ka orgazmu?

– Ne mora, nije nužno. Ljudi ponekad prave i problem oko toga. Sve je divno, krasno, uživaju, slažu se, koji put izostane orgazam iz ko zna kojeg razloga, obično je to nedovoljna opuštenost ili je prisutna mala doza straha ili neki životni problem. Žene su vrlo osjetljive i česta je pojava da se neslaganja u svakodnevnom životu znaju odraziti na seksualne odnose.

Kakav je odnos današnjeg društva prema gay populaciji?

– Evo, kad se prave ankete o tome šta mislite o homoseksualnosti, koliko puta čujete taj glupi odgovor: “To je pravo izbora.” To nije izbor! Dakle, ljudi ne znaju o čemu se tu radi. To je najbolji pokazatelj neznanja – i to se odnosi i na one koji su “za” i one koji su “protiv”.

Koliko često Vam dolaze osobe homoseksualne orijentacije?

– Vrlo često. Homoseksualci se obično javljaju dok još nisu osvijestili svoj problem, pa žele savjet zbog emotivnih kriza i turbulencija kroz koje prolaze. Žele pomoć kako bi lakše došli do spoznaje, da se lakše s tim nose. U tom periodu su mnogi uplašeni onim što im se dešava. Naravno, kasnije kad prihvate svoju orijentaciju i počnu s tim da žive, ne treba im psihijatar. Osim, kao i ostalim ljudima, kad imaju problem.