Slavoj Žižek

Andrew Keen, nekadašnji sarajevski student – školovao se još i u Londonu i na Berkeleyu – u knjizi Kult amatera, oštroj, na momente pretjeranoj, ali svakako zanimljivoj kritici web ere, piše: “Kad su naše pojedinačne namjere prepuštene mudrosti mase, naš se pristup informacijama sužava i, kao posljedica toga, naš pogled na svijet i naše poimanje istine opasno se iskrivljuju”. Ako to pojednostavimo, značilo bi: kada određeni, značajan broj ljudi pokaže interes za nešto ili ustanovi da je nešto – političko uređenje, pijenje čaja, meditiranje, svejedno – vrijedno, to postaje općeprihvaćeno i prestaje svako propitivanje da li, recimo, znamo za bolje, odnosno, može li se napraviti nešto bolje od onoga što imamo.
Slavoj Žižek (1949.) možda nije najpoznatiji Slovenac na svijetu – barem on tvrdi da je manje poznat od Melanije Knavs, supruge Donalda Trumpa, kojeg bez zadrške naziva ciničnim idiotom – ali je svakako najumniji državljanin te male zemlje i jedan od najznačajnijih filozofa našeg doba. “On je najprije Žižek pa tek onda Slovenac. On je, ako se tako može reći, planetarno značajnija činjenica od Slovenije same”, kaže Miljenko Jergović.

Jednom je Žižek rekao, pa onda, kada bi ga se stotinu puta isto pitalo, ponovio da uloga filozofije nije da daje odgovore na pitanja, već da postavlja bolja. “Da je Platonove dijaloge pisao Žižek, Sokrat nikada ne bi pobijedio”, rekao je o poznavatelju pornografije, pop kulture, filmova, špijunaže... jedan od najznačajnijih slovenskih novinara Marcel Štefančić, dodavši da Žižek nema problem ostalih filozofa, jer njega ne zanima kako preći s riječi na djela, već sa riječi na riječi. Ili, kako piše Žižek: “Riječi nikada nisu ‘samo riječi’; one su bitne jer definiraju konture onoga što možemo učiniti.”
“Uvijek me fasciniralo naći se u poziciji kada si bez odgovornosti“, kaže Slovenac kojem u domovini zamjeraju globalni status zvijezde, tvrdeći zavidno i sasvim krivo kako je od filozofije napravio estradu. Žižek, međutim, od svoje slave ne bježi, niti mu smeta: koristi je kako bi širio svoje ideje, ne zanoseći se niti nekakvom objektivnošću, niti, da se vratimo Keenu, pokušaju da zaustavi iskrivljivanje istine. On, naime, te iskrivljene krive istine odbacuje, kao što odbacuje planetarni konsenzus oko nečega što se vodi kao prihvatljivo društveno i ekonomsko uređenje. Časopis New Republic ga je već proglasio “najopasnijim filozofom Zapada“, a on “uzvratio“ da između kapitalizma i socijalizma bira komunizam, koji zagovara u nevjerovatno zavodljivoj Drugoj smrti neoliberalizma.
I da nije napisao desetke knjiga, Slavoj Žižek bi zavrijedio poštovanje zbog onoga što je učinio filozofiji. Dokazao je, naime, kako ona ne mora biti ni hermetična ni, da se ne lažemo, dosadna. Odnosno, da se i najsloženija promišljanja mogu interpretirati skoro holivudski zabavno. No, valjda se drugo i nije moglo desiti nekome ko kaže da njaveća ljubav njegovog života nisu ni sinovi, niti tridesetak godina mlađa supruga, argentinska manekenka, već – filozofija: “Potajno mislim da stvarnost postoji samo zato da bismo je mogli analizirati.”
Kandidat za člana Predsjedništva Slovenije na izborima 1990. ima nevjerovatan dar tumačenja stvarnosti, široku sferu interesa i manjak suzdržavanja od onoga od čega oni što se žele predstaviti ozbiljnim bježe. U prijevodu, Žižek ne samo da gleda blockbustere, već je sposoban u njima vidjeti još nešto osim same filmske priče, izvedene s mnogo novca i namijenjene ubijanju vremena. Za njega je film dobar onoliko koliko se na njega teorija može navući, pa tako, u knjizi Pervertitov filmski vodič, analizirajući Titanic Jamesa Cameroona, piše: “Valja obratiti pažnju na tačan trenutak katastrofe: ona se javlja kada se dvoje mladih ljubavnika, nakon konzumiranja svoje ljubavne veze, vraća na brodsku palubu. To još nije sve: da je to sve, katastrofa bi jednostavno bila kazna sudbine za dvostruki prijestup (nelegitiman seksualni čin; kršenje klasnih razlika). Ono što je još važnije jest kad Kate na palubi strastveno svom ljubavniku kaže da će, kad brod stigne u New York, otići s njim i radije živjeti siromašno sa svojom pravom ljubavi nego lažnim korumpiranim životom među bogatima; u tom trenutku brod udara u ledenu santu kako bi spriječio ono što bi nedvojbeno bila prava katastrofa, naime, život para u New Yorku gdje bi uskoro bijeda svakodnevnog života uništila njihovu ljubav. Katastrofa se stoga javlja kako bi spasila njihovu ljubav, kako bi održala iluziju da su živjeli ‘sretno do kraja života’.” Može li to, dakle, značiti da Titanic, barem na filmu, ne bi potonuo da se Kate nije ponašala kao sve žene koje, kaže Žižek, uvijek vole pogrešne muškarce? Ko zna… Dio odgovora je u onome što o filmu kao takvom kaže Slovenac pun zamjerki na vlastiti izgled: “Opasnost nije u tome da se kinematografija ne shvati ozbiljno, već da se fikcija kinematografije ne shvati dovoljno ozbiljno.”
Na Žižekova predavanja, kako u Sloveniji, tako i svugdje, ide se kao na Woodstock, iako on ne krije da je učenje drugih najgore što mu se ikada dogodilo: “Mrzim studente, oni su, poput ostalih ljudi, uglavnom glupi i dosadni.” Korektnost u izrazu je, očito, nešto što Žižek uopće ne pokušava. I nije jednom, već milijardu i jedan put, izazvao gnjev onih što nisu shvatili  kako je provokacija temelj Žižekovog djelovanja i da on, osim što uživa u njoj, prosto ne može funkcionirati poput mase nerazumne. Za njega je, za razliku od mudraca koji misle da iskustvo vrijedi više od ičega, život besmislena stvar koja ničemu ne može naučiti; dok se najviše boji buđenja nakon smrti, te insistira na hitnom kremiranju nakon što mu tijelo otkaže poslušnost. “Slažem se sa Sofoklom: najveća je sreća ne roditi se. No, ta šala ima nastavak, jako malom broju ljudi to je i uspjelo”, kazao je u jednom intervjuu.
Čitanje i slušanje Slavoja Žižeka ima terapeutski učinak. Svako ko pomisli da nešto zna, u susretu s genijem neuredne brade shvati da postoje i oni što znaju skoro sve. I to zna reći dovoljno duhovito, bez obzira koliko u osnovi bio mračan: “Ja sam uvijek pesimist, to je neka naša balkanska logika. Kad meni neko kaže da postoji svjetlo na kraju tunela, ja uvijek odgovorim: naravno da ga ima, jer vlak ide prema nama da nas pregazi.”