Marija Škaričić

Sve što je bilo dobro već se desilo, pa je samim tim najbolje ono čega nije ni bilo. Tako nekako – sigurno puno bolje i tačnije – zvuči jedna od pametnih misli o prošlosti i odnosu prema njoj. Kako, da parafraziram repliku Abdulaha Sidrana iz Kuduza, može bit dobro ono čega nema? Sreća pa postoje videoteke, devedeteke, kako li se to već zove, i ciklusi “domaćeg“ filma – jugoslavenska kinematografija je jedinstvena, a to što danas filmovi snimani do devedesete imaju različite nacionalnosti više je pitanje forme – da odbrane zdrav razum i živo sjećanje. Nama je danas u mnogo čemu toliko loše da bi čovjek stvarno mogao pomisliti da nikada i nije bilo dobro i da za bolje ne znamo.
Treba pošteno priznati: može se, mada treba truda, i u ovom vremenu naći nešto bolje od onoga što smo imali. Pritom se tehnološki napredak ne računa, jer za njega nismo zaslužni ni sekunde. Uostalom, posljednje što smo izumili – nismo “mi”, nego Almir Kurt i Samir Plasto – jeste samovrteća maramica za kolo, predmet koji kolovođama ne zadaje bol u zglobu i olakšava obavljanje tako složenog zadatka kao što je vintanje krpom u masovnom plesu. Istina, nema neku globalnu važnost, ali koga briga: nama valja. Bolji su, dakle, šoping centri, kinosale, meniji u picerijama i... Ma, ima još toga, sigurno.

Dug je, skoro beskrajan spisak onoga što je ovdje, kako u Bosni tako i u susjedstvu, bilo neizmjerno bolje. Od sporta i rokenrola, preko socijalnih prava i kreditnih rata, do sporta i umjetnosti. Glumišta, da budemo precizni do kraja. A ni sa filmom ili pozorištem općenito nije bolje.
Nezahvalno je i nikada do kraja precizno praviti poređenja, recimo, kvalitete današnjih glumaca i glumica sa jugoslavenskom kremom. Gluma nije fudbal pa da ovisi o još nečemu osim o glumačkim sredstvima – sve drugo, od teksta do režije, džaba je bez glumca, jer niti se drame i scenarija mogu pisati za kokoške i cuke (ako nisu animirani), niti se klade mogu režirati. Nemoguće je, dakle, s glumom napraviti ono što je u Britaniji urađeno s nogometom: sadašnje zvijezde Premier lige dobile su kopačke i lopte kakvim se igralo u vrijeme Pelea i Puškaša, da bi se pokazalo kako današnji igrači, navikli na anatomsku obuću i lopte koje ne upijaju vodu, ne znaju uvezati više od dva dodavanja. Zato je, kada govorimo o, recimo, Mariji Škaričić, važnije poslušati Mirjanu Karanović, jednu od najboljih evropskih glumica, kako onda, u zlatno doba, tako i danas: “Od novijih glumačkih kreacija fascinirala me Mare Škaričić ulogom u Toj divnoj splitskoj noći.” I nije samo Mirjanu: žiri Sarajevo Film Festivala je one godine, 2004., kada mu je predsjedavao Mike Leigh, dodijelio je Mari Srce Sarajeva za najbolju žensku ulogu. Drugo Srce je dobila za rolu u filmu Gospođica Andree Štake, iako u tom filmu nije trebala igrati. “Do Gospođice je došlo tako što me je Andrea Štaka, švicarska redateljica našeg podrijetla, uzela u uži izbor nakon kastinga organiziranih u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, nakon čega smo imali odlično probno snimanje. Ulogu je, međutim, dobila jedna djevojka iz Beograda. Nekoliko mjeseci kasnije nazvala me Andrea da dođem odmah u Zürich jer ta suradnja nije profunkcionirala. Tako da sam ja uletjela na snimanje tog filma u roku od 24 sata bez ikakve pripreme i to mi je najdraže profesionalno iskustvo koje zasad imam”, ispričala je Marija Škaričić, prešutjevši da je za ta 24 sata morala učiti i replike na njemačkom jeziku, kojeg, inače, ne govori.
Dva izvora ili dokument staro je, neprevaziđeno pravilo novinarske provjere nekog navoda. Ne odnosi se, istina, na prosudbe vezane za estetiku ili dar kao nemjerljivu kategoriju, ali nema veze. Dakle, osim što je Mirjana Karanović oduševljena Marijom Škaričić, Mani Gotovac, dramaturginja, kazališna intendatica i jedna od bitnijih pojava ovdašnjeg – bivšejugoslavenskog – kazališnog života, Maru Škaričić je stavila na svoju top listu najboljih hrvatskih glumaca i glumica svih vremena. Uz Fabijana Šovagovića i Enu Begović, pored ostalih.

Da je, dakle, umjesto 1977. godine u Splitu, Marija Škaričić rođena u Splitu 1947., igrala bi ili barem bila u najužem rediteljskom izboru za Velo Misto, Šteficu Cvek u raljama života, Oca na službenom putu... U Neretvi bi, pak, bila jednako dobra tifusarka kao i Milena Dravić. Mare Škaričić je dokaz da sistem, društveni, politički, obrazovni, jeste bitan ali nije presudan za umjetnička zanimanja. Art, naime, nije skraćenica od imena Arthur – kako je jednom rekao Keith Richards – već ono što pojedinci ili mogu ili ne mogu stvarati nakon što savladaju osnove zanata. I uvijek više ovisi o individui nego o vanjskim okolnostim, ma koliko otežavajuće bile.
Danas je, naravno, nemoguće znati da li bi, da je starija, Marija Škaričić dva puta padala na prijemnim ispitima Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj danas radi sa mlađim kolegama. “Prvi sam put u situaciji da ja nekomu imam što reći i čini mi se da mi dobro ide. Gledajući studente, i o sebi puno naučim. Svi imamo slične probleme, blokade, i studentima nudim neke načine koje sam i sama na sebi iskušala.” Kao što je, recimo iako nije najvažnije, druženje s bivšim narkomanima u Splitu koji su joj pomogli pripremiti lik heroinske ovisnice kojim je debitirala kod Arsena Ostojića, u pomenutom filmu Ta divna splitska noć.
Mariji Škaričić samouvjerenost nije poza. Ona, kao valjda i svako ko zna koliko može, glumu ne nosi poput značke. Mare je, prosto, glumica po zanimanju, a ne u privatnom životu. Kada ne radi, onakva je kakva joj je i gluma: nenametljiva. A takva je gluma, to se lako da provjeriti, najbliža savršenom. Zato je, uostalom, Marija Škaričić odabrana da sa još devet evropskih glumaca i glumica bude dio programa Shooting stars ovogodišnjeg Berlinalea. Na koji nosi najvažnije glumačke nagrade iz dijela svijeta u kojem je razumiju bez prevoda: dva Srca Sarajeva i Zlatnu arenu iz Pule.